Pripremi se, pripremi se, pripremi se!

Najduža olimpijska trkačka disciplina, maraton, iznosi 42.195 metara. Mnogo je izmjena brojčane vrijednosti, ali udaljenost ostaje ista: duga.

Iz razloga koji mi nisu posve jasni, maraton mi se učinio dobrom idejom. Bilo je to prije šest mjeseci. Lako je reći da. Lako je otići na internet i registrirati se. Lako je pročitati knjigu o trčanju maratona. Lako je reći ljudima da idete trčati maraton. Lako je kupiti hlače, tenisice i majice.

Sâm maraton, naravno, neće biti tako lagan, ali, hej — to je tek za šest mjeseci. Ima još mnogo vremena za pripremu. Mnogo vremena da se pripremim. Mnogo vremena…

Onda su mi odjednom ostala samo tri tjedna. Ne tri mjeseca — već tri tjedna! Nekako sam se odupirao porivu da paničarim. Naravno da sam trenirao, ali duboko u sebi znao sam da nisam dovoljno trenirao. Počela se uvlačiti uzrujanost, a ja sam stao razmišljati da sve premjestim ili potpuno otkažem. Ali kako bih to rekao svom partneru Gerardu? Ili mojem mlađem bratu Robertu koji je vjerno trenirao kako bi mogao trčati sa mnom? Tu su i deseci ljudi kojima sam s uvjerenošću rekao, pomalo preponosno: “Da, trčat ću maraton petog prosinca.” Kako ću se suočiti s njima? I kako ću se suočiti sa samim sobom?

I tako sam otkazao svoj plan otkazivanja.

Svoj posljednji dugotrajni trening istrčao sam dva tjedna prije velikog dana. Prošao sam već dvadeset kilometara i cijelim putem sam se osjećao odlično. Pouzdanje je počelo rasti. Ali znam da je moje pouzdanje pomalo i trik koji činim nad sobom. Znam da psihički i matematički postoji prilična razlika između dvadeset kilometara i četrdeset i dva kilometra. Također znam da su prva tri mjeseca mojega treninga prošla bolje od posljednja tri.

Isprva je bilo oduševljenja i uzbuđenja zbog postizanja cilja. Nisam bio niti odvraćen niti obeshrabren zadirkivanjem nekih prijatelja koji su sumnjali u mene. Sjećam se, primjerice, kada sam prvi put rekao za maraton svojem najboljem prijatelju Nathanu, da mi je odgovorio: “Imaš krizu sredovječnih godina, a kad muškarci imaju krizu sredovječnih godina, onda kupe Harley-Davidson ili trče maraton.”

Njegove riječi odbacivanja samo su još više utvrdile moju odlučnost.

Prva tri mjeseca treniranja bila su za mene ponosno i uzbudljivo vrijeme. Moja pluća i noge su ubrzano jačali. Vrijeme je bilo sve kraće, a udaljenost sve veća. Moja prva utrka, pripremni polumaraton, prošao je zaista dobro.

Zapravo, mislim da je prošao predobro. Kad gledam u prošlost, sada znam da me je gurnuo u udobni mir. Počeo sam razmišljati i govoriti zaista glupe stvari poput: “Osjećam se odlično; mogao bih trčati četverosatni maraton već sutra.” Pogrešno sam pretpostavio da će maraton biti dvostruko teži od polumaratona.

To je bila pogreška zbog koje sam uskoro požalio.

I tako se moj režim treniranja posljednja tri mjeseca ublažio. Trčao sam nešto manje i nešto sporije. Zavaravao sam se da sam spremniji nego što sam bio. Preskočio sam duga trčanja i sprintove. Više puta sam ostao u krevetu, ispod toplih pokrivača, radije nego da krenem na svoj jutarnji trening. Postao sam inertan. Dopustio sam da me jučerašnji uspjeh uljuljka u lažan osjećaj sigurnosti u vezi s današnjom spremnosti.

I dok si trepnuo okom, ostalo je još samo tri tjedna do utrke. Nazvao sam iskusnog mjesnog trkača da ga upitam koliko bi mi vremena trebao trajati maraton. Nije bio zadivljen mojim nadobudnim procjenama. Rekao je zloslutno: “Cilj tvojeg prvog maratona je samo da ga dovršiš.”

Progutao sam slinu: “Samo da ga dovršim?”

“Da, samo da ga dovršiš.”

Zahvalio sam mu i zaklopio slušalicu. Njegove riječi ostale su visjeti u zraku poput groznog mirisa.

Stvarnost me je ubrzano počela preplavljivati. Razgovarao sam s ostalim trkačima. Svi su dali slične odgovore: “Stvarno ne možeš znati što će ti se dogoditi s tijelom na dvadesetoj milji”, upozorio me Tony. „Kumulativna trauma od 42,195 kilometara nije šala”, dodao je Tim. Podsjetili su me da je prema legendi ta udaljenost ubila grčkog vojnika Fidipida nakon što je donio dobre vijesti da su Grci pobijedili Perzijance na Maratonskom polju.

O-ou.

Teško sam progutao slinu i uputio se na autobus. Došao je taj dan. Sjedim u tišini većinu vremena dok autobus putuje 42,195 kilometra dalje od hotela. Pet je sati ujutro. Protekle noći sam spavao možda samo četiri sata, okrećući se i vrpoljeći. Dok je autobus vozio autoputom, Gerard je stalno govorio kako putujemo daleko i brzo. Ja sam samo šutio.

Našao sam se okružen tisućama drugih trkača i bilo je manje od minute do početka. Tada sam savršeno, ali prekasno shvatio da promatranje ne može nadoknaditi manjak temeljite pripreme.

Na zvuk trube tisuće trkača su se počeli kretati poput migrirajućih divljih životinja s afričkih prašnjavih ravnica. Tisuće se kreću kao jedan. Pritisnuo sam gumb “start” na svom satu, duboko udahnuo i započeo svoj put prema hotelu.

Na moje ugodno iznenađenje, prva polovica utrke jednostavno je proletjela. Osjećao sam se ugodno, čak izvrsno.

Vrijeme trčanja je bilo odlično, iako ne vrhunsko. Učinilo mi se da će moj prvi maraton proći izvrsno.

A tada se nešto počelo događati. Upravo prije šesnaeste milje moje su noge poprimile potpuno luciferski duh. Bila je to potpuna pobuna jer su noge protiv moje volje prestale trčati. Odjednom sam jednostavno stajao nasred ceste, dok su trkači u desecima strujali pored mene. Rastezao sam svoje lisne mišiće i pokušavao trčati. Ništa. Pokušavao sam hodati. Jedva se nešto događalo.

A onda su došli grčevi i bolovi. Mogao sam osjetiti kako mi maraton izmiče. U užasu sam shvatio da se nalazim na udaljenosti od svega petnaest kilometara od hotela. Hodao sam šepajući sljedećih sat vremena, većinom zato što nisam znao što bih drugo radio. Trkači su nastavljali strujiti pored mene u stotinama. Ponovno sam pokušao trčati. I dalje se ništa nije događalo.

Zato sam hodao i drhtao. Sve o čemu sam mogao razmišljati su moja tri mjeseca uglavnom bezbrižne pripreme. Korio sam sâm sebe zbog toga što nisam održao istu razinu discipline i oduševljenja s kojom sam započeo svoje treninge. Odmah sam počeo uviđati duhovne implikacije. Zapravo, to je jedino o čemu sam mogao razmišljati. Sa svakim teškim korakom pitao sam se jesam li se jednako tako prevario u vezi sa svojim duhovnim stanjem i pripremljenosti. Činilo mi se gotovo kao da se sve ovo dogodilo samo zato da bih imao nekoliko sati da zaista nesmetano preispitam svoje duhovno stanje.

Od trenutka kad mi je ta misao došla na um, nisam je se mogao otresti.

Nema zamjene za pripremu. Jedno je biti viđen na početnoj crti maratona; potpuno drugo je biti viđen na završnoj crti. Pobjednik se rađa većinom u samoći. To se događa na dugim usamljenim trčanjima, u rana jutra, za vrijeme umarajućih treninga i drhtanja u ledenoj kupki (bez šale!).

Kada je riječ o trčanju maratona, slika je jedno, ali stvarnost je potpuno nešto drugo.

Tako je i s kršćanstvom.

Govoreći o književnicima i farizejima, Isus je rekao da — iako su htjeli da ih ljudi vide kao pravedne (Matej 6,5; 23,5) — zapravo su bili “puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža” (Matej 23,27). Tada je dodao: “Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti” (redak 28). Suprotno tome, psalmist je govorio o iskrenom srcu i mudrosti u dubini duše (Psalam 51,6).

Farizejima je bila bitna samo slika. Međutim, Bog se ponajprije zanima za bît. Riječ je o razlici između vanjštine i unutrašnjosti. Govoreći o vjeri, vanjština je laka i u usporedbi s tim beznačajna. Unutrašnjost — istinska religija srca — to je ono što doista vrijedi. Temeljita i preobražavajuća promjena unutrašnjosti uvijek će proizvesti odgovarajući učinak na vanjštinu. Obrnuto pak nije moguće.

Duhovno zdravlje i pripremljenost zadobiva se većinom u samoći. Pojedinačna duša sama s Bogom — “Priprema je osobna stvar.” (Ellen G. White, Velika borba, str. 387). U samoći i tišini pronalazi se i njeguje stvarna religija. Junaci posljednjih dana, poput maratonaca, ne pojavljuju se niotkuda. Potrebno je vrijeme i predanost prije nego se nađu u središtu pozornosti. Potrebna im je osobna priprema.

Da, jedva sam završio, ali moj maraton je postao puno više od osobne fizičke pripreme. Pokazao se važnijim od razrađenih lisnih mišića i sniženog indeksa tjelesne mase. Otvorio je prozor u moju dušu. To je bio poziv na osobnu vjernost i osobno probuđenje — sâm, u unutrašnjosti bića, u tajnosti srca. To je bio poziv na molitvu koja nije užurbana, poziv na prestanak odlaganja proučavanja Biblije i na neprijetvornu službu. Bio je to poziv na korjenito samoispitivanje i temeljitu duhovnu inventuru.

Jesam li onaj tko mislim da jesam? Jesi li ti?

Jesam li spreman trčati ovu utrku? Jesi li ti?

Zavaravam li samog sebe o svom vlastitom duhovnom stanju? A ti?

Ovo su ispravna pitanja. A Isus ima ispravan odgovor! “Zato i mi, opkoljeni tolikim oblakom svjedoka, odbacimo od sebe svako breme i grijeh koji lako zavodi, te ustrajno trčimo na utakmici koja nam je određena! Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa.” (Hebrejima 12,1.2 ) Jer, ponavljam, jedno je stati na početnu crtu maratona, a potpuno drugo je stati na završnu crtu. Nemojte biti zadovoljni samo time što izgledate kao pobjednik. Budite pobjednik!

“Pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga!” (Amos 4,12)

Pripremi se. Pripremi se. Pripremi se!

David Asscherick

Tagged on: