U vrijeme između dva rata, vrijeme ekonomske krize i rastućeg siromaštva, nicala su sirotišta, a kad bi se ona ispunila nesretnom djecom bez roditelja, otvarana su druga. Mirko je, srećom, imao i oca majku. Ali je bio jedino dijete. Prolazile su godine, a Mirko je i dalje bio sam. Tada se počeo žaliti roditeljima. Toliko je bio uporan da je njegov otac odlučio poći u veliki grad da u sirotištu svome sinu potraži sestru. Nije znao hoće li naći dijete koje bi htjelo poći s njim, ali je krenuo da i to iskusi.
Mirkov je otac stigao u grad i pronašao veliko sirotište. Za takav doček se svakako nije pripremio. Gdje god je ušao djeca su se skupljala oko njega i tražila da ih povede. Obišao je sve sobe i na kraju dugog hodnika spustio svoj pogled. U njega su gledale tamne oči djevojčice s kovrčavom tamnom kosom, koja ga je držala za nogavicu. Primijetio ju je i ranije, jer je svugdje išla za njim, držeći se njegovih hlača. Pogledao ju je, a ona je tužnoga pogleda zamolila: “Povedite me svojoj kući, molim vas. Molim vas, odvedite me.” I uzeo ju je. Tako je Mirko dobio sestru.
Znate li kako se osjeća siroče koje silno treba nekoga tko će ga voljeti i skrbiti za njega? To je osjećaj koji biste trebali znati, iako niste biološko siroče. Ali je svatko usamljen. Ljubavne veze koje počnu divno završavaju razočaranjem i bolom. Pa čak i da veze i prijateljstva potraju, a vi poživite dovoljno godina, velike su šanse da završite s osjećajem da vas nitko ne treba. Da i ne govorimo o tome koliko se ljudi u prenapučenim gradovima, dakle u mnoštvu drugih, osjećaju neprimjećenima, odbačenima, usamljenima. Netko je rekao da među najveće greške koje učinimo u životu često spadaju i greške učinjene zbog ljubavi. Tolika je naša potreba. Svatko od nas to doživi. I tada svatko od nas posegne za nečijom rukom koja bi nas mogla voljeti i kažemo: “Povedi me i bit će mi dobro.” Ali nama nikada neće u potpunosti biti dobro. Nijedna ljudska ljubav nije dovoljna ljubav.
Isus je dobro poznavao osjećaj siročeta i znao je da ćemo svi patiti zbog toga. Zato je i rekao: “Neću vas ostaviti siročad. Vratit ću se k vama.” Time je rekao: “Ja ću vam pružiti ljubav koja nikada ne ostavlja, za kojom ste bili gladni.” On je, zapravo i jedini koji nas, duhovnu siročad, može stvarno udomiti.
Samoća koju osjećamo je kozmička samoća. Mi u dubini čeznemo za našim Bogom. Zašto? Zato što nas je on načinio za ljubav, za zajedništvo s njime, a mi smo ga napustili. Nije istina da nemamo oca. Mi se osjećamo kao siročad jer se nismo vratili svome Ocu. U knjizi proroka Izaije piše: “Poput ovaca svi smo lutali i svaki svojim putem je hodio.” Taj način života koji prorok zove “svaki svojim putem” jeste naš život lutanja u prijestupima i neugasivim žudnjama. I to nas je odvojilo od ljubavi Boga za koju smo stvoreni.
Ali sada taj isti napušteni Otac kroz Isusa Krista pruža svoju ruku k vama. On vam nudi ponovno prijateljstvo i ljubav za koju vas je načinio. Pitanje je: Želite li se vratiti obitelji kojoj pripadate? Sam je Bog posegnuo ovamo da vas vrati u svoju obitelj. Tamo ćete pronaći mir i ljubav koja vam je stvarno potrebna. I kao ona curica iz sirotišta dovoljno je da iskreno kažete: “Povedi me svojoj kući, molim te.” I više nikada nećete biti sami.
Željko Bošnjak