Budući da boje raspoznajemo samo pri svjetlu odmah nam se nameće problem tame, jer u tami „nema“ boja pa stoga ni punoga života ili života uopće. Ovaj dualizam, svjetlo – tama, utkan je u mnoge religijske i fi lozofske misaone sustave ali opet kao simbol. Za drevne i suvremene gnostike znanje i spoznaja su svjetlo, a neznanje tama. Za iranskoga proroka Zoroastera Ahura Mazda, stvoritelj svega, prvi i posljednji, izvor svakog dobra živi u nebeskoj svjetlosti, dok Angra Mainyu, zao duh boravi u tamnoj dubini i neznanju.
I u kršćanstvu nalazimo koncepte svjetla i tame koji su dio proširene slike sličnih suprotnosti, kao dobro – zlo, vjera – nevjera, tijelo – duh. Ove suprotnosti nisu samo personalizirane stvarnim osobama i njihovim ponašanjima, već na praktičan način ilustriraju životna obilježja koja čine čovjeka čovjekom ili nečovjekom. Najpoznatiju takvu listu nalazimo u Poslanici Glaćanima. Djela su tijela: „Bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično… Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.“ (Gal 5,19-23) Isus je cjelokupnost svojeg djelovanja opisao pojmom svjetla: „Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ (Ivan 8,12.), a Sveto pismo ističe tužno proturječje: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova;“ (Ivan 3,19-20)
Vjerujem da smo dovoljno govorili u metaforma iako je to tek početak biblijskih opisa dragocjenog svjetla koje nam omogućuje da uočavamo raznovrsne boje Isusovog lika.
Kako danas doživljavamo Isusove vrijednosti i vrline? Počnimo s poznatom izjavom jednog od najpoznatijih književnika, filozofa i teologa prošlog stoljeća, C. S. Lewisa: „Vjerujem u kršćanstvo, kao što vjerujem da je sunce izašlo: ne samo zato što ga vidim, već zato što pomoću njega vidim sve drugo.“ Nemoguće je snaći se u vrtlogu raznih događanja i ideja i pronaći smisao života i uopće postojanja bez Isusovog životnog primjera i njegovih stavova koje je zauzimao prema svojim prijateljima i neprijateljima. Ne postoji bolji izvor smisla niti obrazac ponašanja koji nam je na raspolaganju.
Prije nekoliko tjedana vodio se razgovor na Veritas forumu Sveučilišta Yale između najpoznatijeg bibličara današnjice, N. T. Wrightea i filozofa Shellya Kagana o njihovim uvjerenjima. Prvo je pitanje bilo: Što vjerujete i zašto? N. T. Wright je odgovorio: „Vjerujem u Boga koji se objavio u Isusu i za kojega vjerujem da je snažno osobno prisutan u Svetome Duhu. To je kršćanski tradicionalni odgovor. Međutim, što više gledam u Isusa više otkrivam tko je zapravo Bog. Dakle ne radi se o tome da najprije vjerujem u Boga, pa onda pridodajem Isusa i Svetoga Duha svojoj vjeri, već je riječ o stalnom izazovu te osobe koju zovemo Isus, u svemu što je On bio, što je učinio i što mu se dogodilo u smrti i posebno u uskrsnuću. To predstavlja središte svega što mi nešto znači, to boji sve u što vjerujem o životu, o tome tko sam ja, što znači biti član moje obitelji, što znači biti učitelj, što znači biti građanin moje zemlje, što misliti o svijetu u kojem živim. To je središte svega što pokušavam postići.“ 1
Zatim je slijedio odgovor profesora Kagana na isto pitanje: „Kada promatram svemir onda njegova ljepota oduzima dah. Diviti se toj zadivljujućoj kompleksnosti znači doživjeti duboku radost i zadovoljstvo. Ali na žalost čini mi se da je svemir potpuno, potpuno nezainteresiran za nas, ne samo za ljude nego i za druga stvorenja. Jednostavno ne mari kako nas lomi, ne brine o našem stradanju i tegobama ni o tome da nas gazi i ruši naše snove. Što je još užasnije, takav stav nema samo priroda već takve stavove gajimo jedni prema drugima. Ljudi su indiferentni prema stradanju ili još strašnije, sudjeluju na osvetnički i sadistički način u gomilanju muke i jada. Kad sve to znamo, što možemo učiniti? Možemo uzvraćati udarce. Možemo nastojati zamijeniti neznanje – znanjem, netolerantnost – tolerantnošću, podčinjavanje – pravednošću. Možemo stvarati za sebe život koji sadrži zadovoljstvo i radost, ljubav, znanje, postignuće, te možemo pomoći i drugima da to postignu. Moj dojam svega je da je svemir tamno mjesto, ali nije cijeli mračan i taj mrak nije nepromjenjiv. Ako volimo stvaramo česticu svjetla. Ako se udružimo u ljubavi s nekim bit će to otok svjetla, a ako cijela zajednica stvara čestice svjetla bit će to kontinent svjetla. Slika nije optimistična, jer nikad nećemo pobijediti tamu. Ono što možemo učiniti je suprotstavljati se tami i u našem životu činiti svijet boljim.“2
Ova dva pristupa našoj stvarnosti opisuju sukob između svjetla i tame na našemu svijetu i odlučujući učinak Isusove bezuvjetne ljubavi, radosnog praštanja, dugog strpljenja, učinkovitosti dobra u sukobu sa zlom i izvorne radosti i snage života. Bog je svjetlost, najjasnije i najpraktičnije objavljena u događaju Isusa i to Isusa koji svojim vrlinama, „bojama“ trajno oslobađa od tame.
Otuda i jednostavna smjernica za život u bojama: „Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Matej 5,14-16)
Dragutin Matak