Biblija bilježi mnoge susrete između Boga i palog ljudskog roda. Gospodin je razgovarao s Adamom i Evom u vrtu, hrvao se s Jakovom kod Peniela, cjenkao se s Abrahamom u Mamri, razgovarao je s Mojsijem na Horebu kod gorućeg grma, a isto tako na Horebu govorio je tihim glasom s Ilijom.
Ovi susreti nam govore da je Bog koji je stvorio Zemlju, koji je stvorio ovaj planet i sav prostrani svemir iznad nas, isti onaj Bog koji se došao nagoditi sa svojim stvorenjima. A to je, više od ičega, nepresušni izvor čuđenja. No, kako je naglašeno u Postanku 3, 8 i 9, Bog je energično tragao za svojim izgubljenim stvorenjima. On nije pasivni moćnik ni odsutni gospodar. On je Bog koji ide u potragu!
Razlog Božje prisutnosti bila je nesreća prvog ljudskog para, a ne njihov izgovor. On ih je tražio dok su se skrivali, tražio ih je čak i onda kada nisu željeli da ih pronađe. On je takav Bog – Bog koji ide u potragu. Ne čeka da nas naša otupjela osjetila pobude na potrebu za Njim. Svoju pozornost ne usmjerava na nas kada Ga naša ponosna srca odluče potražiti, nego prije no što Ga pozovemo. On je blizu naših briga – On nas traži.
Traži se pravednost
Konačno, ovo je Njegov svijet, stvoren da On njime bude zadovoljan, a pokvaren je našim neposl uhom. Mi smo zagadili Njegovo savršeno stvaranje, a On, čija je sveta narav suprotnost zlu, zahtijeva samo naknadu za naše prijestupe. Stoga što se kazna za zlo ne izvršava brzo, grješnici misle kako mogu nekažnjeno kršiti Njegov Zakon. Ali nije tako. Bog koji dolazi izbaviti, jednako tako dolazi zahtijevajući potpunu odgovornost za sva naša djela.
Čovječanstvo ne može promaći Bogu koji traži. Bili mi u prostranoj divljini, kao izgubljena ovca, ili u zatvorenom prostoru, kao izgubljeni novčić, ili pak u vrtu naših svakodnevnih aktivnosti, On će nas uvijek naći. David je na to mislio kad je pitao: «Kamo da idem od duha tvojega, i kamo da od tvog lica pobjegnem?» (Psalam 139, 7) Od Boga se ne možemo sakriti. On je posvuda i uvijek traži.
A što On to traži? Detalje našeg ponašanja koji su osnova Njegova suda, naglasio je Izaija, koji kaže: «Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja.» (Izaija 5, 7) Bitno je zamijetiti da su riječi pravda i pravičnost u Pismu često povezane. U Psalmu 97, 2 piše: «Oblak i tama ovijaju njega, pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.» (Psalam 103, 6) Govoreći o Božjoj volji za Njegov narod, Izaija kaže: «I uzet će pravo za mjeru, a pravdu za tezulju.» (Izaija 28, 17)
I u knjizi proroka Amosa Bog je prikazan kako s prijezirom gleda na gozbe onih koji su ponižavali i zanemarivali siromašne i zapovjedio im je da Mu umjesto ugojene stoke i glazbe u Njegovu slavu ponude pravdu koja teče «kao voda i pravica ko bujica silna» (Amos 5, 24).
Uzastopno povezivanje pravednosti i pravde u Starom zavjetu najbolje se može razumjeti kada se sjetimo da je za Hebreje između ova dva pojma postojala mala ili nikakva razlika. Pogled na pravednost u značenju posvećenog, osobnog, okomitog odnosa s Bogom, i pravde kao etičkog, društvenog ili vodoravnog odnosa jedne osobe s drugom, iskrivljen je u kasnijim stoljećima.
Za Hebreje pravda – i ona distributivna (pošteno postupanje) i ona korektivna (naknada za počinjenu štetu) – bila je određujući element, ne samo za Božju pravednost nego i za onu koju je Bog zahtijevao od svoga naroda.
Bog koji je suosjećao s Rahelom, Bog koji je vidio Lotove neprilike, Bog koji je gledao izraelsko ropstvo, koji je osjećao Noeminu žalost, koji je čuo Anin plač, još uvijek s boli gleda i žali i nas osobno, kao i sve u zajednici. On vidi genocide, ubojstva djece, plemenske sukobe, etnička čišćenja. Vidi ratove uličnih bandi, institucionalizirani rasizam, diskriminaciju žena. Zapaža kako političari koji zemlji oduzimaju bogatstva tlače siromašne. Gleda bogate koji pune svoje trbuhe i bankovne račune dok bespomoćna djeca umiru od gladi. Vidi našu ravnodušnost prema udovicama u zemlji i mrsko mu je zanemarivanje pravednosti. Posljednjih šest zapovijedi nisu ništa manji odraz Njegova karaktera od prvih četiriju.
Bog je pravedan i jednoga će dana osvetiti potlačene i platiti onima koji mjere lažnom mjerom. On je Bog koji ide u potragu. No, nije ispravno vidjeti sud kao jedini ili čak primarni element Božje potrage. Glavni razlog potrage nije naše uništenje, nego poziv na povratak u Njegovu naklonost.
Četiri pitanja
To prije svega vidimo u Njegovu pristupu prijestupnicima u Edenu. Zabilježeno je kako je u potragu pošao na kraju dana, kad je zahladilo. Nije došao onako kako je mogao doći, na krilima vjetra mašući isukanim mačem ili s munjama i gromovima prokletstva. Nije došao u gluho doba noći kad bi tama povećala strah i zbunjenost prvih grješnika, niti je došao u rano jutro žureći se da sasiječe neposlušnike, nego je došao u predvečerje, dok su zadnje zrake sunca obasjavale edenske zlatne plodove, a nježna se rosa spuštala osvježavajući mirisne cvjetove. Tada, kada je grješni par najbolje mogao razmisliti o svome stanju, došao je Bog koji ih je tražio.
Drugi pokazatelj da ono što Bog želi kada traži čovjeka nije osuda, jest činjenica da je prije ukora došla opomena i objašnjenje prije isključenja. Kada Bog ide tražiti, Njegov je prvi pokušaj uvijek buđenje, pokušaj da nas učini svjesnima zloće vlastitoga grijeha i potrebe za Njegovim praštanjem i spasenjem.
Prvo pitanje što ga je Bog postavio ljudskom paru nakon grijeha bilo je: «Adame, gdje si?» Tim pitanjem Bog nije mislio na Adamovo fizičko mjesto, nego na duhovni položaj koji je sada zauzimao pod Zakonom. Za Adama su posljedice grijeha bile bolnije od stvarnosti grijeha. Bog koji ide u potragu, uvijek dolazi vrjednovati, ne samo naše dvojbe nego i svijest o vlastitim djelima. Prije no što nas izvuče iz kaljuže poteškoća u koju smo upali, osvješćuje nas o vlastitoj nevolji i mjestu na kome se nalazimo. Prije no što je Jakovu promijenio ime, s njim se hrvao; Iliju je preispitao prije slavnog povratka u Samariju; Jonu je osvjedočio prije no što ga je riba izbacila; ponizio je Petra prije no što mu je povjerio brigu o stadu. Prije obnove i pomirenja uvijek mora doći priznanje i spoznaja. Bog koji nas traži, zna gdje smo, no, bez našeg shvaćanja, kažnjavanje, umjesto pouke, samo bi prouzročilo uzaludnu bol.
Drugo je pitanje bilo: «Tko ti kaza da si gol?» Ovo pitanje pokazuje narav naše dvojbe o izvanzemaljskoj povezanosti: izvanzemaljskoj – stoga što smo svoju odanost, umjesto Stvoritelju, koji ju jedini zaslužuje, dali lažnim «bogovima»; a povezanosti – stoga što «gol» znači gubitak nevinosti. U naše su biće ušle zle sklonosti što gaze svu našu pravednost poput «prljave haljine».
Treće pitanje, također upućeno Adamu, bilo je: «Jesi li jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?» a ono sadrži glavni element naše neposlušnosti – nezahvalnost.
U ovom svjetlu Božje pitanje: «Zašto si jeo sa stabla s kojega sam ti zapovjedio da ne jedeš?» ne znači: «Adame, znao sam!» Bog nije nestrpljiv osvetiti se grješnim ljudima. Umjesto toga On kaže: «Adame, uza sve što sam za ovo kratko vrijeme učinio za tebe, kako si mogao?»
Grijeh nije samo prkos. Grijeh je nepoštivanje, nevjernost, sebična nezahvalnost za Božje blagoslove.
A na koncu, pitanje upućeno Evi: «Što si to učinila?» naglašava Božju potpunu nepristranost i našu potpunu ludost. Njegova nam nepristranost daje mogućnost izbora, a naša ludost zlorabi tu uzvišenu i svetu prednost.
Sve su ovo upute za poimanje Boga koji nas ide tražiti. U knjizi Postanka u 15. retku trećeg poglavlja najjasnije se otkrivaju Njegove zavjetne osobine: «Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu». Kako čudesno! Na samom mjestu zločina, još dok je izricao svoj sud, Otac daje očajnom paru obećanje o osobnom Spasitelju.
Pogled iznutra
Jedno je kad Bog gleda sa zidova slave te ljudsku nesreću vidi iz daleka, a nešto sasvim drugo kada šalje anđele da ispitaju našu situaciju i donesu mu izvješća bez pogrješke. Jedno je kad se On samo povremeno ukaže, kao Mojsiju kod grma, te nas izdaleka obasja svojom slavom, a nešto sasvim drugo kada se Bog ograniči na našu razinu, dođe tražiti i gledati očima zemljanina.
Predivno je i neobjašnjivo to što će Bog obući ljudskost preko svog božanstva i hodati među nama. I upravo je to učinio. Nakon četiri tisuće godina promatranja izvana On je došao, doslovno, u tijelu, gledajući iznutra. Nije bio zadovoljan time da ostane dostupan samo preko svetih posrednika ili da na daljinu razgovara s ovim trulim i zlokobnim planetom. On je drugačiji Bog, On je Onaj koji dolazi tražiti svoje. Jedan Bog, jedini, neponovljen i neponovljiv, Onaj koji se udostojao gledati i osjećati poput Njegovih palih stvorenja. Razlog je to zbog kojeg Pavlove riječi u Galaćanima 4, 4 prevedene na najpraktičniji način, glase: «U punini vremena, Stvoritelj se prerušio i živio među stvorenjima, Bog nas je došao tražiti.» (Piščev prijevod)
Nikada nećemo znati, niti će naši ograničeni umovi ikada moći spoznati, niti će vječnost biti dovoljno duga da bismo shvatili kako je Bog bio voljan doći osobno nas tražiti. Sama ta pomisao nije logična. Zašto, kada ima milijarde nebeskih anđela koji ga vole i obožavaju? Zašto, kada ima nebrojene galaksije i svjetove tako brojne da promatrani našim teleskopima izgledaju poput oblaka prašine? Zašto, kada ima devedeset devet poslušnih ovaca sigurnih u nebeskom toru, Bog dolazi tražiti, ljubiti i čeznuti za ovim izgubljenim svijetom? Ovo je više no čudesno, više no začudno i jezgrovito iskazano Izaijinim nevjerovanjem, u uzviku: «Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno?» (Izaija 53, 1) A Ivan, posustao od pokušaja da na odgovarajući način opiše Božju začuđujuću milost, odriče se potrage za pridjevima i jednostavno, ali jasno uzvikuje: «Vidite kakvu nam je ljubav Otac dao!» (Prva Ivanova 3, 1)
Kako i kada
Razmislite o načinu Njegova dolaska. Kako je Bog učinio djelatnom svoju želju da osobno gleda iz perspektive ljudskoga roda? Galaćanima 4, 4 nam ponovno daje odgovor: «A kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene…» …
Razmislite o vremenu Njegova dolaska. Izaija je o danu Njegova pojavljivanja i duhovnom ozračju toga vremena rekao: «Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina, a zemlju, evo, tmina pokriva i mrklina narode!» (Izaija 60, 1 i 2) I bilo je tako. Kada je Bog osobno pošao u potragu, ljudski rod bio je na najnižoj razini. Četiri tisuće godina grijeha gotovo je lišilo ljudski rod ne samo edenske životnosti nego i tjelesne sličnosti ljudskim precima.
Od iskustva ljudskog roda u Edenu do vremena potopa gubitak vitalnosti bio je postupan. Ljudi su prije potopa živjeli gotovo tisuću godina. Noa, koji je preživio potop, živio je devetsto pedeset godina, od kojih tristo pedeset nakon potopa. Ali, od potopa do Betlehema životni je vijek naglo opadao. Abraham, koji je pozvan otprilike kada je Noa umro, živio je sto sedamdeset pet godina; David, koji je živio šest stoljeća nakon Abrahama, živio je sedamdeset godina do zrele starosti; a u vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu, devet stoljeća nakon Davida, životni vijek je bio najkraći u ljudskoj povijesti – dvadeset dvije godine.
U vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu naše je oslabljeno čovječanstvo teturalo prema istrjebljenju. Smrtnost novorođenčadi, sljepoća, guba, ludilo i druge slabosti koje su osakaćivale ljude, imale su razmjere epidemija. Smrtonosne pošasti često su uništavale cijele obitelji, plemena i sela. Takozvani znanstvenici nisu imali odgovore.
Liječnici su svojim instrumentima više ubijali nego liječili. U vrijeme Kristova rođenja u Betlehemu Sotona je učinio naš planet virtualnom zemljom poremećenih umova i izobličenih udova. Tada, kad su i Nebo i Zemlja mogli jasno vidjeti sve posljedice Sotonine vladavine, upravo tada je Bog osobno pošao u potragu.
On je platio naš dug
Cijena Njegova dolaska i potrage daleko nadmašuje naše znanje, ali ovoliko možemo izračunati: stajala je četiri tisuće godina zabrinutosti bezgrješnih bića koja su se pitala kakav je to plan što dopušta tako dugo postojanje grijeha; stajala je Isusa trideset tri godine od kako je sišao s trona, stajala Ga je sramote koju je osjetio zbog zlih optužbi i svrstavanja među prijestupnike. Ali, najviše od svega, kao ljudsku žrtvu, stajala Ga je vlastita života. On je došao ne samo tražiti nego i ljubiti. A ta Ga je ljubav nagnala da zauzme naše mjesto na Golgoti, gdje je platio dug koji nije dugovao, jer smo mi bili dužni dugovanje koje nismo mogli platiti.
To je djelo naglašeno u Postanku 3, 21, gdje je Bog zamijenio smokvino lišće koje su naši praroditelji na brzinu stavili, janjećom kožom koju je s ljubavlju pripremio. Nedovoljnost pokrivala koje su sami načinili predstavlja nedostatnost ljudske dobrote, a janjeća koža, neophodnost Kristove pravde, našeg pokrivala koje je jedino dovoljno. Kako bi se pokrivalo pribavilo, janje je moralo umrijeti. Isus nije samo naš dobri pastir koji je pošao tražiti svoje ovce nego je On i Janje zaklano od postanka svijeta. Smrt koju je propatio nije bila poput umiranja bolesnih i starih oko Njega ili poput prirodne smrti zaraženog tijela, nego je to bila druga smrt; pravna, sudska, zakonska kazna za naše grijehe.
On je pošao u potragu, pošao je tražiti načine i prilike za ispunjenje proročanstva, tražiti načine izvršenja Ocu danih obećanja. Prinijevši sebe kao žrtvu, vratio se na tron.
Bog Sin u potrazi više nije tjelesno prisutan, nego je poslao Boga Svetoga Duha na svoje mjesto te nas po Njemu još uvijek traži. Ali načine spasenja više ne traži. Spasenje je već osigurano, a zahtjevi za vječni život ispunjeni.
Ono što Bog sada traži, jesu pojedinci koji će Ga prihvatiti, ljudi i žene koji Ga toliko vole da su se spremni odreći svojih loših navika, ostaviti tradicije koje ih vežu, odvojiti se od svega što će zagaditi čisti odnos s Njim i dati sebe u službu za druge.
Kako bi dosegao ovakve ljude, On treba ljudske pomoćnike. On traži predstavnike. Traži one čija je radost zbog vlastita spasenja toliko velika da tu radosnu vijest moraju podijeliti s drugima.
On je u potrazi još i danas, a nastavit će tražiti sve dok konačno ne dođe, s pozivom, s glasnim pokličem, s glasom arkanđelovim i trubom Božjom.
Zar Ga nećemo danas mi koji planiramo odgovoriti na taj poziv, radosno prihvatiti, pa bilo to u mnoštvu koje će iskusiti uskrsnuće ili u ostatku koji će biti preobražen?
Calvin B. Rock