Uvod u Evanđelje po Marku

“Koju vrstu knjige biste napisali grupi vjernika suočenih s Neronovim zvjerstvima? … Da ste Marko i možda ste nedavno svjedočili Petrovom mučeništvu, što biste rekli da utješite i osnažite one koji se boje ponovnog progonstva i možda brutalne smrti?

Markov odgovor na to pitanje je posve novi tip knjige koji će na kraju postati poznat kao Evanđelje. Matej, Luka, Ivan i drugi će slijediti Marka, ali on je vjerojatno prva osoba koja je napravila takav dokument.” 1

Ovo je najkraće Evanđelje. Često se naziva i „Drugo Evanđelje“, zbog svog mjesta u biblijskom kanon, tj. odmah nakon Matejevog Evanđelja.  Čitajući Markovo Evanđelje možemo se složiti s R. T. Franceom koji je u svom komentaru ove biblijske knjige napisao da je ovo Evanđelje „pažljivo sastavljen, tečan prikaz izvještaja o Isusu i njegovim učenicima“ 2

AUTOR

Iako ne postoji unutarnji dokaz autorstva, postoji jednoglasan stav rane crkve da je ovo evanđelje napisano od Marka (ili Ivana Marka kako se spominje u Djelima, vidi 12,12.25; 15,37). Podršku Markovom autorstvu tako su dali Irenej, Tertulijan, Polikarp, Klement Aleksandrijski, Origen, Augustin, Euzebije, Justin Mučenik, Jeronim i drugi koji su tvrdili u svojim spisima da je Marko autor ovog Evanđelja, kao Petrov tumač.

Najvažniji dokaz dolazi od Papija (140. god. ) citira još raniji izvor koji kaže da je Ivan Marko bio blizak suradnik Petra, od kojega je i primio informacije o Isusovom učenju i Njegovim riječima. On piše da je „točno zapisao sve čega se mogao sjetiti (iako sve ne u pravom redoslijedu) što je Gospodin rekao ili učinio.“ 3

Markovo autorstvo je kasnije, oko 180. godine u svojoj knjizi Protiv hereza (Adversus haereses), potvrdio i Irenej pišući: „Matej je objavio vlastito Evanđelje Hebrejima na njihovom jeziku, dok su Petar i Pavao propovijedali evanđelje u Rimu i tamo osnovali crkvu. Nakon njihovog odlaska, Marko – Petrov učenik i tumač, pismeno nam je predao suštinu Petrovog propovijedanja. Luka, sljedbenik apostola Pavla, sastavio je knjigu na osnovu evanđelja koje je propovijedao njegov učitelj. Zatim je Ivan, Isusov učenik, koji se također naslanjao na njegove grudi, sam napisao svoje Evanđelje dok je živio u Efezu u Aziji.“

Što se tiče unutarnjih dokaza, ne postoji nijedan tekst u samoj Bibliji koji nedvosmisleno govori o Marku kao autoru ovog Evanđelja. Ipak, postoje određeni tekstovi koji govore o Markovoj povezanosti sa Petrom. Činjenica da se rana Crkva okupljala u kući majke Ivana Marka (Djela 12,12) ukazuje na mogućnost da je Marko imao prilike čuti Petrovo svjedočanstvo o Isusu Kristu. Sam Petar u svojoj Prvoj poslanici piše da je i Marko s njim u Rimu (1. Pt 5,13). Izraz koji Petar koristi, „moj sin“ ukazuje o bliskom i kontinuiranom poznanstvu.

Evanđelje nije došlo do Marka kao Isusova biografija, od početka do kraja, nego kroz Petrovo propovijedanje, usmjereno prema potrebama rane kršćanske zajednice. Dakle, možemo zaključiti da je evanđelje po Marku utemeljeno na Petrovim kazivanjima, ali uređeno i pripremljeno od strane Marka.

Marko nije bio posebno značajna osoba u prvoj Crkvi, pa bi bilo neobično da bude proglašen piscem ako to nije bio. Markovo prvo spominjanje je u svezi s njegovom majkom, čija je kuća služila kao mjesto sastanka za vjernike (Dj 12,12). Kada su se Pavao i Barnaba vratili u Antiohiju iz Jeruzalema, uzeli su sa sobom Marka (Dj 12,25). Markovo sljedeće zapisano pojavljivanje kao Pavlovog i Barnabinog “pomoćnika” je na njihovom prvom misionarskom putovanju (Dj 13,13), ali ih je napustio u Pergi i vratio se u Jeruzalem (Dj 13,13). Pavao je morao biti razočaran ovakvom Markovom reakcijom, jer kad je Barnaba predložio da opet uzmu Marka na svom drugom misionarskom putovanju, Pavao se usprotivio (Dj 15,36-39).

Barnaba je uzeo Marka, koji je bio njegov nećak (Kol 4,10), i otišao s njim na Cipar.

Marko se ponovno pojavljuje u poslanici Kološanima. Pavao šalje pozdrave i od Marka. Izgleda da je s vremenom, Marko počeo ponovno zadobivati Pavlovo povjerenje. Pred kraj Pavlovog života, Marko je u potpunosti zadobio apostolovu naklonost (2 Tim 4,11).

DATUM

Svako od četiriju evanđelja napisano je u različito vrijeme i isprva su odvojeno cirkulirala. Zbog sličnosti u jeziku ili sadržaju, tradicionalno se pretpostavlja da su Matej i Luka koristili Markovo Evanđelju pri pisanju svojih. No, ovo se ne može sa sigurnošću utvrditi.

Engleski teolog Vincent Taylor iznosi svoje zapažanje kako se većina teologa generalno slaže da je Markovo Evanđelje napisano između 60. i 70. godine nove ere 4. U  ”Antimarcionitskim prolozima“ se spominje da je „nakon Petrove smrti, Marko napisao Evanđelje na području Italije“. Irenej navodi da je Marko svoje Evanđelje napisao nakon Petrove i Pavlove smrti. 5. Kako se tradicionalno smatra da su Petar i Pavao umrli mučeničkom smrću nakon velikog požara 64. godine nove ere, to vrijeme pisanja Markovog Evanđelja smješta u kasne 60-te, ili rane 70-te godine prvog stoljeća. James R. Edwards iznosi pretpostavku da je Markovo Evanđelje napisano oko 65. godine nove ere. 6.

S druge strane, Craig Blomberg objašnjava stav da je ovo Evanđelje moglo biti i ranije napisano.

„Možemo to poduprijeti čitanjem Djela apostolskih koja je napisao Luka. Djela su naizgled nezavršena – Pavao je centralna osoba knjige i nalazi se u kućnom pritvoru u Rimu. Time se knjiga naglo završava. Što se događa sa Pavlom? Ne saznajemo iz Djela apostolskih, vjerojatno zato što je knjiga napisana prije nego je Pavao osuđen na smrt.

To znači da se Djela apostolska ne mogu datirati kasnije od 62. godine. Pošto su Djela apostolska drugi dio dvodijelnog djela, znamo da je prvi dio, Evanđelje po Luci, napisan prije toga. Kako je Luka koristio dijelove Evanđelja po Marku, to znači da je Markovo Evanđelje još ranije napisano.

Ako uzmemo po godinu za svako od njih, doći ćemo sa Evanđeljem po Marku ne kasnije od 60. godine, možda čak i krajem 50-tih godina.“ 7

Neki znanstvenici zastupaju čak još raniji datum, prije 50-tih godina prvog stoljeća, temeljeći svoje zaključke na datiranju određenih fragmenata Markovog evanđelja pronađenih u Kumranu. 8

CILJ

Prvenstvena svrha Markovog pisanja ovog evanđelje jeste da potakne i ohrabri kršćane u Rimu. 9. Iz samog Evanđelja možemo dobiti uvid da je pisano za neznabošce. Marko ne uključuje Isusov rodoslov, tumači pojedine hebrejske riječi  (5,41; 7,11,34; 14,36), objašnjava hebrejske običaje  (7,3-4; 14,12; 15,42), koristi rimsko računanje vremena (6,48; 13,35), koristi latinski jezik (5,9; 6,27; 12,15,42; 15,16,39), objašnjava pojedina mjesta i lokacije.

Marko pokazuje kako je i Isus patio. Ovdje je Isus stalno predstavljen kao  onaj koji govori i djeluje potpuno u kontekstu krize. Isto tako, Marko nastoji pokazati kako biti kršćanin u Rimu. Objašnjava židovske običaje (7,2; 15,42), prikazuje Mesiju kao Onoga koji se brine za svoju djecu – učenike, ističe Isusa kao slugu (10,45).

Zato Marko, posvećuje skoro polovinu svog pripovijedanja događajima koji vode do perioda od jednog tjedna i koji kulminiraju Kristovom smrću i uskrsnućem.

LITERARNA STRUKTURA

Evanđelje po Marku je najkraće od svih četiriju evanđelja. Dok Matej prikazuje Isusa kao velikog učitelja, Luka ističe Njegovo zanimanje za one koji su bili na rubu društva a Ivan zapisuje Njegove razgovore koje je vodio licem u lice s raznim ljudima, Marko Ga prikazuje kao Čovjeka na djelu. Njegov je izvještaj ubrzan, uzbudljiv, dojmljiv, slikovit i dinamičan. Markovim očima vidimo Isusa kao Čovjeka sa zadaćom koju će ostvariti.

Evanđelje po Marku je jednostavno organizirano:

  1. Prolog (1,1-3)
  2. Služba u Galileji (1,14-8,26)
  3. Na pomolu je stradanje (8,27-10,52)
  4. Posljednje služenje u Jeruzalemu (11,1-13,37)
  5. Stradanje i uskrsnuće (14,1.16,20)

Pa ipak, jednostavnost nas ne bi trebala zavarati, jer je Marko sličan Isusu koji je pričao jednostavne usporedbe sa dubokim značenjem: njegov je izvještaj ispunjen snažnim poukama koje će čitatelju nadahnutom Svetim Duhom donijeti po život važna otkrivenja o Bogu koga trebamo ljubiti i služiti Mu svim srcem.

OSNOVNE TEME

Ovo evanđelje  počinje gotovo bez uvoda. Marko prelazi preko Isusova rodoslovlja, Njegovog čudesnog začeća i rođenja. Uopće ne spominje posjet mudraca, objavu koju su doživjeli pastiri niti Herodov plan da ubije novorođenčad. Ništa ne čitamo o Isusovom bijegu u Egipat niti prvih godinama koje provodi kao tesar u Nazaretu. Marko želi čitateljima od samog početka reći da je Isus Krist Sin Božji.

Marko ne spominje rođenje od djevice, vjerojatno zato što želi istaknuti da je Isus vječni Sin. I to naziva Evanđeljem (1,1).  Izraz Sin Božji, koji ukazuje na Isusovo jedinstvo i jednakost s Bogom, osnova je cijelog Evanđelja po Marku.

Nakon kratkog uvoda, Marko počinje s izvještajem o Isusovoj službi u Galileji. On iznosi niz kratkih, djelima ispunjenih opisa.

Korisno je usporediti Markov pristup s pristupom ostalih evanđeoskih pisaca. U Matejevom evanđelju prvi veći događaj u Isusovoj službi je Govor na gori (Matej 5-7), ali ga Marko uopće ne spominje. Luka je usredotočen na Isusovu propovijed u Nazaretu (Luka 4,14-30), ali Marko ni nju ne spominje. Za Ivana je najvažniji početak čudo učinjeno u Kani, ali Marko ni njega ne spominje. Svaki pisac, nadahnut Svetim Duhom, daje osobni izvještaj o životu i radu ovog nevjerojatnog Čovjeka, našeg Spasitelja i Gospodina.

U svom evanđelju, Marko stavlja veći naglasak na Isusovo djelovanje, nego na Njegovo učenje (18 čuda i 4 usporedbe). Isus ima suverenu vlast nad svim: bolestima, invaliditetom, prirodom, demonima.

Isusa je u Galileji slijedilo mnoštvo ljudi. Neko vrijeme je bio senzacija, ali na obzorju su se već okupljali oblaci koji su naviještali oluju. Pokret je dostigao kritičnu točku kad je Isus nahranio pet tisuća ljudi. Oduševljenje je zahvatilo ljude koji su naumili Isusa okruniti za kralja, ali je On odbio ponudu. Mnogi su se razočarano okrenuli od Njega (6,33-46). I kao mračni nagovještaj događanja koja čekaju Isusa, Marko nas podsjeća na sudbinu Ivana Krstitelja koji je također bio popularan u to vrijeme (6,14-22)

Ovdje postoji dominantno Isusovo kretanje prema križu. Od 8,31 Isus i Njegovi učenici su na “putu” (9,33; 10,32), od Cezareje Filipove na sjeveru, preko Galileje, do Jeruzalema na jugu. Ostatak izvještaja je posvećen posljednjem tjednu (11,1-16,8). Stoga su neki i prozvali ovo evanđelje Pasijom sa uvodom.

Marko posljednjim danima Isusovog zemaljskog života posvećuje, kao i drugi evanđeoski pisci, nesrazmjeran prostor s obzirom na vrijeme koje obuhvaćaju – šest od ukupno šesnaest poglavlja. Kod Mateja je to sedam od dvadeset osam, kod Luke šest od dvadeset četiri, a kod Ivana deset od dvadeset jednog poglavlja. Koliko god Isusov život i nauk bili važni, Njegova su smrt i uskrsnuće još važniji.

Svaka Isusova riječ i djelo tijekom posljednjeg tjedna prepuni su značenja. Od Njegovog dramatičnog ulaska u Jeruzalem i javnog čišćenja hrama. Isus je vjerojatno rano u ponedjeljak prokleo smokvu, ali se nešto veoma značajno dogodilo prethodne večeri. Marko to ne spominje, ali Luka zapisuje da je Isus ugledao voljeni grad i zaplakao nad njim; prorekao je da će Jeruzalem opkoliti tuđinska vojska i razoriti ga (Luka 19,41-44). Zatim sljedeće jutro proklinje smokvu. Veza je očita.

Za vrijeme Posljednje večere Isus je upozorio učenike na kušnju koja ih čeka. Posebno je spomenuo Petra, upozoravajući ga da će biti cilj posebnog Sotoninog napada (Luka 22,31-34). Ali, kasnije, u vrtu, umjesto da se mole, učenici su spavali. Kad je kušnja došla, učenici su isprva na silu pokušali uzvratiti silom. Petar je izvukao mač i počeo udarati oko sebe (Ivan 18,10.11). Kad su ovi slabašni napori učenika propali, svi su se razbježali.

Stope Isusa iz Nazareta vodile su od Galileje do Jeruzalema, neizbježno sve do Golgote. Golgota i ono što je slijedilo odvaja Isusa od svih drugih vjerskih učitelja što ih je svijet poznavao. Drugi su ostavili mudre pouke, činili ljubazna djela, okupljali sljedbenike i postali središte pokreta koji su nakon njihove smrti prerasli u svjetske religije. Ali je samo Isus nakon svoje smrti uskrsnuo i vlada kao živi Spasitelj. I to čini presudnu razliku.

__________________

  1. George R. Knight, Exploring Mark: A Devotional Commentary, 35. str.
  2. R.T. France, The Gospel of Mark: A Commentary on the Greek Text, 2. str.
  3. Fragments of Papias 2:15 (također zapisano u Euzebiju, HE 3.39.15).
  4. Vincent Taylor,  The Gospel According to Saint Mark, 31. str
  5. Irenej, Adversus Haereses, 3.1.2
  6. James R. Edwards, The Gospel according to Luke, 11. str
  7. Lee Strobel, The Case for Christ
  8. William L. Lane, The Gospel of Mark, 18
  9. Vincent Taylor,  The Gospel According to Saint Mark, 32. str