“Za mnoge kršćane, Evanđelje po Ivanu je najdragocjenija knjiga Novoga zavjeta. To je knjiga koja, iznad svega, hrani njihove umove, njeguje njihova srca i odmara njihove duše.” 1
AUTOR
Pitanje autorstva ovog Evanđelja namjerno je smješteno u domenu anonimnosti, možda zato što se smatra da je Sveti duh njegov stvarni autor (Ivan 16,13 — naziv “Ivanovo“ dodat je kasnije). Autor, s očitom skromnošću, sebe naziva jednostavno “onim učenikom” (21,23), “učenikom kojega je Isus ljubio” (r. 20), učenikom „koji ovo svjedoči i ovo napisa“ (r. 24).
Rana crkvena tradicija ovog “ljubljenog“ učenika prepoznaje, identificira kao Ivana, Zabedejevog sina. U svom djelu Protiv hereza, Irenej piše: „Ivan, učenik Gospodnji koji je ležao na njegovim grudima, objavio je Evanđelje dok je boravio u Efezu, u Aziji.“ 2
Podrška ovom tradicionalnom mišljenju je činjenica da se taj neimenovani učenik često družio s Petrom, kako u Evanđelju (1,35-42; 13,23-25; 20,1-9; 21,7.15-23), tako i drugdje u Novom zavjetu (Marko 5,37; 9,2; 14,33; Luka 22,8; Djela 3,1.11; 4,13; Galaćanima 2,9).
Osim Ireneja i Polikarp, Klement Rimski, Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski, Tertulijan, Origen, Euzebije, Jeronim, Augustin također vide Ivana kao pisca četvrtog Evanđelja.
DATUM
Široko je prihvaćeno da je vrijeme pisanja Evanđelja — na kraju prvog stoljeća. Može biti, čak, da je Ivanovo Evanđelje i posljednja napisana knjiga Novoga zavjeta (95-100 n.e.). Povod za pisanje je prijetnja smrti koja se nadvila nad “ljubljenim“ učenikom (21,20-24).
Jedan od argumenata za datiranje knjige na kraju prvog stoljeća nalazi se u tekstu 9,22: „Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom.“ Postoji među teolozima stav da se ovo „izopćavanje“ iz Sinagoga provodila nakon razorenja jeruzalemskog hrama 70. godine.
Klement Rimski je pisao da je Ivanovo Evanđelje napisano nakon tri sinoptička Evanđelja. S njim su se slagali Irenej, Origen, Jeronim, Euzebije.
CILJ
Namjera, svrha Četvrtog Evanđelja otvoreno je izrečena u Ivanu 20,30.31. Materijal u Evanđelju selektiran je “da vjerujete da Isus jest Krist Sin Božji, i da vjerujući imate život u ime Njegovo“. Međutim, Paul Minear smatra da pod površinom ove izjave leži dublji sadržaj. On smatra da je Četvrto Evanđelja objavljeno na točki prelaska između generacije koja je Isusa osobno poznavala i druge generacije koja ga je poznavala samo na osnovu svjedočenja drugih 3.
U Četvrtom Evanđelju imamo obilje dokaza koji podupiru jednu ovakvu tezu. U tekstu u 21,2-23 govori se o pričama kako “onaj učenik koga Isus ljubljaše“ neće umrijeti, nego da će živjeti dok se Isus ponovno ne vrati na Zemlju. Tekst u 23. stihu utišava te priče, pojašnjavajući Isusove riječi na kojima su se one temeljile. Prema tome, Četvrto Evanđelje je pisano u atmosferi opasnosti od smrti koja se bila nadvila nad “ljubljenim“ učenikom, koji je bio posljednja živa karika s onima koji su Isusa poznavali fizički. Bila je prisutna opasnost da će njegova smrt drugu generaciju zaviti u stanje konfuzije i nesigurnosti. Što će biti s njima, bez ruke onih koji su Isusa osobno poznavali i razgovarali s Njime?
Namjera Evanđelja bila je da tu drugu generaciju uvjeri da odsustvo jednog živog apostola neće biti prepreka njihovom kršćanskom iskustvu. Djelo Evanđelja nastavit će se bez Ivana. Zapazimo da je izjava o namjeri Evanđelja, u tekstu u 20,30.31, nastala posle događaja s “nevjernim Tomom“, u tekstu u 20,24-29. Isus, u 29. stihu, kaže: “Pošto me vide vjerovao si; blago onima koji ne vidješe i vjerovaše.“ Toma je predstavnik svih učenika koji su vidjeli i fizički dodirnuli Isusa, dok su Isusove riječi upućene onima kojima je ta prednost bila uskraćena. Očigledno je da fizičko viđenje i osobni dodir nisu od ključnog značaja za izgrađivanje vere.
Blagoslov je, u trećem licu, izgovoren nad onima koji ne vide uskrslog Krista, a ipak vjeruju. Kada govorimo o drugoj generaciji (31. stih), odgovor vjere dolazi kao odgovor na sâmo pisano Evanđelje. Prema tome, neposredna namjera Četvrtog Evanđelja bila je da uvjeri drugu generaciju da, kao kršćani, sasvim uspješno mogu “funkcionirati“ i u odsutnosti živih apostola. Generacija koja je imala samo pisana Evanđelja nije bila u nepovoljnijem položaju od onih koji su imali osobni dodir s Isusom ili nekim od Njegovih učenika.
Namjera Evanđelja se, na mnogo načina, pojavljuje u cijelom tekstu. Isus u 17,2 izjavljuje da ima vlast da podari vječni život svakome koga mu daje Njegov Otac. U kasnijem djelu poglavlja postaje jasno da On misli na dvije jasno odvojene grupe. Jedna grupa su učenici koje je očuvao u vjeri, s izuzetkom Jude (12. stih). Druga grupa su oni “ koji će na njihovu riječ vjerovati u mene“, odnosno, riječi Njegovih učenika (20. stih).
Osim toga, izražena je i razlika između onih koji vjeruju na osnovu fizičkog dodira s Isusom i onih koji nisu vidjeli, ali su vjerovali radi riječi Njegovih učenika.
Tu je i aluzija na drugu generaciju, u figuri čokota i loza (15,1-7). Isus je čokot, Njegovi učenici loze, a rod koji donose, to je druga generacija, čiji se kontakt s Isusom uspostavlja jedino preko Njegovih učenika. Čini se prikladnim da drugu generaciju vidimo i u izvještaju o Isusovom pojavljivanju pred sedmoricom učenika kraj Galilejskog jezera (21,1-14). Bez Isusa, učenici nemaju uspjeha u svojim pokušajima da uhvate ribe. Ali, kad su poslušali Isusovu uputu, njihova žetva je ogromna. Priča crta isti klišej kao i metafora o čokotu i lozama. Prvobitni čitatelji Evanđelja bili bi poistovjećeni s ribom koju su uhvatili učenici.
Minear komentira ovo: “Oni će shvatiti da je Isus imao na umu njihovo obraćenje i da će nastaviti svoju prisutnost u njihovoj sredini“ 4.
Među druge aluzije na drugu generaciju može se uvrstiti “druge ovce“ iz 10,16 i činjenica da u Četvrtom Evanđelju Isusove učenike obično regrutiraju određeni posrednici, a ne Isus osobno. Ivan Krstitelj šalje Isusu dvojicu učenika (1,35-37), Andrija nalazi svog brata Petra (40-42), Filip poziva Natanaila (45-47), dok žena Samarjanka dovodi sa sobom cijeli svoj grad (4,28-30). Na ovakav, više puta ponovljen način, autor šalje signale i poručuje da za pun učenički status nije neophodan lični poziv od Isusa.
Evanđelje po Ivanu pisano je novoj generaciji u vrijeme velikog prelaska, tranzicije. Kakvu poruku je Ivan namjeravao iznijeti toj novoj generaciji? Vjerujemo da je poruka koju je pripremio jasno vidljiva kada usporedimo Isusova čuda u Četvrtom Evanđelju s onima u Mateju, Marku i Luki. U svakom od onih drugih Evanđelja Isus, čineći svoja čuda, uvijek iznova koristi dodir (Matej 8,3.4.14.15; 9,18-25.29.30; 14,29-31; 20,34; Marko 1,29-31:40-42; 5,21-43; 7,31-35; 8,22-26; 9,25-27; Luka 4,40; 5,12.13; 7,14.15; 8,40-56; 13,13; 22,51). Međutim, u Ivanovom Evanđelju element dodira je upadljivo odsutan.
Prilikom svadbe u Kani (2,1-11) voda je pretvorena u vino bez ikakvog fizičkog dodira s Isusove strane. Sina “carevog čovjeka“ u Kapernaumu Isus liječi dok se sâm nalazi u Kani, oko 26 kilometara od Kapernauma (4,46-54)! Isus, također, propušta dodirnuti uzetog čovjeka u banji Bethzathi (5,1-15). U 9. glavi čitamo kako Isus glinom maže oči slijepog čovjeka, ali se čudo događa tek nakon što je čovjek oprao oči u Siloamskoj banji, udaljenoj odatle više od jednog kilometra (6.7). U 11. glavi čitamo kako Isus sa određene udaljenosti poziva Lazara iz groba.
Isus nema potrebu da ga prvo prodrma i izvuče napolje. Zajednički imenitelj za sve ove “znake“ je izostajanje fizičkog dodira za vrijeme događanja čuda. Očigledno je da udaljenost nije nikakva prepreka za primanje Isusovih blagoslova. Na taj način činjenicom da je lišena osobnog kontakta s Isusom, druga generacija nije nimalo oštećena.
Činjenica je, također, da se svako od gore spomenutih čuda zbiva snagom Isusovih riječi. On kaže slugama na svadbi u Kani: “Napunite“ i “zagrabite“ (2,7.8). “Kraljevskom službeniku“ Isus kaže: “Idi, sin tvoj živi!“ (4,50) Uzetom čovjeku kaže: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!“ (5,8). Slijepom čovjeku: “Idi, operi se“ (9,7). Lazaru: “ Lazare, izlazi“ (11,43). U svakom od ovih slučajeva Isusovu namjeru izvršavaju Njegove riječi, a ne Njegov fizički dodir.
Za drugu generaciju, poruka koja dolazi preko ovih prizora je sila Isusovih riječi, sila koja savlađuje prepreke prostora. Njegova riječ vrijedna je koliko i Njegov dodir! Njegova je riječ podjednako moćna i na distanci i kad je blizu. Iako služi jedino preko pisane stranice, ona i dalje zadržava svoju moć da spašava i liječi. I upravo kroz tu Riječ Sveti duh služi potrebama druge generacije (14,26.27). U stvari, na osnovu tekstova o Svetome duhu u 14. do 16. glave, možemo dokazati da prisutnost Svetoga duha čini da fizička odvojenost od Isusa postane — prednost (16.7).
Zaista nije čudo što tako mnogo ljudi prvo mjesto daje upravo Četvrtom Evanđelju! To je jedino Evanđelje koje je posebno namijenjeno drugoj generaciji, onima koji nisu imali nikakvog fizičkog dodira ni s Isusom, niti s bilo kim tko je imao takav kontakt s Njime. I na nas danas se odnosi taj nedostatak druge generacije. Nema sumnje da bismo i mi žarko željeli dobiti Tominu prednost, čija je vjera, gledanjem, bila potpuno potvrđena. Mi smo, u duhovnom smislu, dio te druge generacije.
To Evanđelje je, dakle, pisano i za nas! Ono Isusa predstavlja jednoj novoj generaciji — svakoj generaciji koja je došla poslije prve.
Što to Evanđelje poručuje našoj generaciji? Ono nam priopćava da Božje prividno odsustvovanje u našem vremenu nije prepreka moćnom Isusovom djelovanju preko Duha. Njegova Riječ vrijedna je koliko i Njegov dodir. Sve prednosti koje su bile dostupne u kontekstu Isusove službe u tijelu, Njegove fizičke službe, dostupne su i danas kroz Njegovu Riječ!
Evanđelje nas uči i tome kako da steknemo te prednosti. U svakoj priči o čudu, da bi čudo moglo da se dogodi, po neko ljudsko biće je moralo da igra aktivnu ulogu. Prije nego što su imale priliku da uzmu vino, sluge su morale da sipaju vodu; uzeti čovjek je morao da ustane i skupi ono na čemu je ležao; slijepi čovjek je morao da ide u Siloamsku banju i da se tamo opere.
Implicitna, prešutna poruka za čitatelje Evanđelja je dvostruka: (1) Čitatelj mora poznavati Isusove riječi i postati svjestan njihove primjene na svoju osobnu situaciju. Pažljivo, ozbiljno proučavanje ovog Evanđelja zapravo je velika živa zamjena za odnos licem k licu koji su učenici imali s Isusom. (2) Čitatelj mora izvršiti ono što Isus traži. Isusova sila koja djeluje kroz Duha pratitelj je onoga što čitatelj čini u poslušnosti Njegovim riječima. Četvrto Evanđelje napisano je da bi oni koji nisu vidjeli mogli vjerovati (20,29-31). Čitajući i primjenjujući Evanđelje na sebe, vjernici primaju život koji je Isus davao od sebe, fizički boraveći na ovoj Zemlji.
LITERARNA STRUKTURA
Evanđelje počinje uvodom, ili Prologom (1,1-18) i završava se Epilogom (Ivan 21). Tekst od Ivana 1,19 do 12,50 koncentrira se na Isusovu službu, dok tekst od 13,1 do 20,31 obrađuje predmet Njegove smrti, pogreba, uskrsnuća i događaja koji ih prate.
Drugi način za organiziranje Evanđelja je obraćanje pažnje na različite dane u kojima Isus obavlja svoju službu. Na primjer, događaji zapisani u 1,19-28 dogodili su se očito istog dana. Prelazak na novi dan označava se izrazima kao “sutradan“ (1,29.35.43), “treći dan“ (2,1) i “poslije dva dana“ (4,43). Sabiranjem tih “dana“ u Evanđelju, otkrivamo da je, od preko tisuću dana službe, od Isusovog krštenja do uznesenja, samo dvadeset devet sadržavalo događaje koji su shvaćeni kao vrijedni spomena u Evanđelju.
Ako uradimo brižljivu komparaciju Evanđelja po Ivanu s Matejem, Markom i Lukom, u Ivanu ćemo otkriti određen broj unikatnih elemenata.
1. Isus, kako je prisutan u Četvrtom Evanđelju, nije ponizni Isus, krotak i blag iz sinoptičkih Evanđelja. On je izričit (2,4; 4,17.18.48; 5,45-47; 7,6-9) i ratoboran (3,10-12; 5,39.40.42.44; 8,44), On se uključuje u gužvu i natezanje u raspravama (3,1-15; 8,31-47), a ponekad može biti i pomalo sarkastičan (9,41; 10,32).
2. Većinu priča u Ivanu ne možemo naći u druga tri Evanđelja. U Ivanu je posebno vrijedno obratiti pažnju na osobne susrete, dijaloge, između Isusa i različitih osoba u Evanđelju: Nikodem (3,1-21), žena Samarjanka (4,4-42), uzeti čovjek iz banje Bethzathe (5,1-15), slijepi čovjek (9,1-41), Pilat 18,28-19,16) i Petar (21,15-23).
3. Iako u Mateju, Marku i Luki priče (parabole) u Isusovoj službi igraju glavnu ulogu, one su u Evanđelju po Ivanu rijetke, a po nekim definicijama ih tu čak i nema. Pričama smo, u Četvrtom Evanđelju, najbliži u alegorijama o Dobrom Pastiru (10,1-18) i Pravom Čokotu (15,1-8). Ipak, ovo nisu prave priče, držimo li se klišeja koji nalazimo u druga tri Evanđelja.
4. Izostavljajući priče, Ivanovo Evanđelje izostavlja i mnoge druge elemente koje čine sastavni dio naracije o Isusu u Mateju, Marku i Luki. Nema izvještaja o Isusovom rođenju, Njegovom krštenju, Njegovim kušanjima, o Posljednjoj Večeri, Getsemaniu ili uznesenju. U njemu nema ni izvještaja o liječenju ljudi opsjednutih zlim duhovima.
5. Ova izostavljanja se, međutim, ne mogu staviti na konto nekakvog autorovog neznanja. Nešto je izostavljeno kako bi se moglo dodati nešto drugo. Ivan želi prenijeti, utisnuti ono posebno, izuzetno znanje koje drugi možda nemaju. Ovim posebnim znanjem obuhvaćeno je mnogo toga što je mogao zapaziti jedino netko tko je doživio u Evanđelju opisane događaje.
6. U Mateju, Marku i Luki se Isusova služba uglavnom koncentrira na Galileju i, po njima, On u Jeruzalem odlazi samo jednom. Međutim, u Ivanu Isus često odlazi u Jeruzalem, a Njegova služba ima znatno veći utjecaj na Jeruzalem i Judeju, nego na Galileju. Iako se ovi odlasci u Jeruzalem ne spominju u druga tri Evanđelja, oni su implicirani u nekim Isusovim izjavama (Matej 23,37; Luka 13,34).
OSNOVNA UČENJA
Isus je Božje konačno otkrivenje
Iz Prologa nam je postalo jasno da je Isus vječan (1,1.2), Božji partner (stihovi 1, 2 i 18), Bogu kvalitativno ravan (1. stih) i stvoritelj (3. stih) i održavatelj svijeta (4. stih). Ništa manje jasno iz Prologa vidimo da je On došao na Zemlju otkriti slavnu ljepotu Božjeg karaktera (stihovi 14-17; 9-11). Sâma Njegova ličnost je utjelovljena Božja Riječ (stihovi 1 i 14). On je konačno otkrivenje života na Zemlji (4. stih), istine (14. i 17. stih), milosti (stihovi 14, 16, 17) i samog Boga (18. stih).
Ova tema se nastavlja kroz cijelo Evanđelje. Oni koji idu s Isusom vide otvoreno nebo (1,50.51). Vide Njegovu slavu (2,11), slavu Onoga koji je sišao od Oca (1,14; 16,27.28; 17,5). Isus je imao jedinstvenu sposobnost da nebesko dijeli s ljudima, zato što je sâm sišao s Neba (3,11-13; 6,32-35.46-51; 8,23; 13,3) i mogao posvjedočiti o onome što je vidio i čuo (3,31-34; 17,8). On je jedino ljudsko biće koje je svoje ponašanje formiralo na osnovu direktnog promatranja Božjeg ponašanja (5,17-21; 8,38; 1,18).
Isus je u mnogo navrata u Evanđelju istakao da Njegovo učenje dolazi direktno od Boga Oca (7,16-18; 8,26.40; 12,49.50). On je, prema tome — Svjetlost svijeta (8,12; 9,5; 1,4.5.9-11). Isto tako, On izvršava, čini djela koja bi činio Otac, kada bi boravio na Zemlji umjesto Isusa (9,3.4; 10,25.37.38). Kada vidite Isusa, to je kao da vidite Oca na djelu, samo u ljudskom obliku (14,6-11; 17,26). On čini sve ono što mu Otac zapovijeda (14,31; 15,10). On je Božji Sin, ne u smislu inferiornosti,, nego u smislu Nekoga tko je sâmo obličje svog Oca (5,19-23; 10,30).
Spasenje je život
G. R. Beasley-Murray ističe da se riječ spasenje rijetko mogla čuti s Isusovih usana 5. Želimo li upoznati Isusovo učenje o tom predmetu, biti će potrebno proučiti izraze koje je On odlučio upotrijebiti. U Mateju, Marku i Luki ključni izrazi su bili carstvo Božje i carstvo nebesko. Biti spašen, znači prihvatiti Božju upravu u svom životu (Matej 12,28; Marko 10,15; Luka 12,31; 17,20.21).
Međutim, u Četvrtom Evanđelju koncept carstva doslovno nestaje (3,3.5; 18,36). Veliki izraz za spasenje u Ivanovom Evanđelju je — život. Život je u Riječi postojao od početka (1,4). Riječ je sišla na ovu Zemlju da bi taj život donijela čovječanstvu (1,14; 3,11-17). Život — vječni život — sadašnja je realnost za svakoga tko vjeruje u Isusa (5,24-26).
Isus je Kruh života (6,35.51), uskrsenje i život (11,25) i put, istina i život (14,6). Razlog Njegovog dolaska na ovu Zemlju bio je da svojim riječima donese “život u izobilju“ (10,10; 6,63.68). Podnaslov ove knjige —Isus daje život jednoj novoj generaciji, kombinira temu u kojoj je Isus konačno otkrivenje Božje i davatelj života s temom koja je namjera i svrha Evanđelja — da Isusa učini stvarnim jednoj novoj generaciju (20,30.31).
Slava i uzdizanje križa
Dvije prethodne teme spojene su ujedno u Ivanovom prikazu značenja križa. Isusova slava, veliko otkrivenje Božjeg karaktera, pokazuje se u svojoj konačnoj dimenziji u Njegovoj žrtvi nakrižu (12,23.24). Isus nigdje nije tako “podignut“, kao na križu (3,14.15; 8,28; 12,32). Čas Isusovog “uzdizanja“ na križu, čas je koji donosi slavu Ocu (12,27.28). Prema tome, križ Isusa Krista je najjasnije otkrivenje Boga.
U Ivanovom pisanju Isusova smrt na križu donosi i život svetu (3,16). Jedna od velikih “ironija“ Ivanovog Evanđelja je izjava da život može doći jedino smrću (12,24.25). Prema tome, Isusov križ je središnji, centralni događaj Evanđelja. On je mjesto na kojem se spajaju njegove glavne teme.
Kraj je tu
Eshatologija je vrlo istaknuta tema Četvrtog Evanđelja. U Mateju, Marku i Luki koncentracija je velikom mjerom usmjerena na buduću nadu vjernika koja se gradi na temelju starozavjetne nade. Međutim, u Ivanu su pojmovi, u Starom zavjetu karakteristični za konačni kraj svijeta, zapravo sadašnje stvarnosti, realnosti u Kristu. Mrtvi se vraćaju u život, ne samo prilikom drugog dolaska (5,28-30), nego i kao duhovni odgovor na Kristovo propovijedanje (stihovi 24-26). Sud nije samo stvarnost posljednjeg vremena (kao u 12,48); nego i nešto što se ostvaruje na križu (12,31.32) i u propovijedanju evanđelja (3,18-21; 5,24).
Važnost sadašnje eshatologije u Ivanovom Evanđelju naglašena je i njegovim djelomičnim izostavljanjem budućnosti, ako ga usporedimo s ostatkom Novog zavjeta. Iako je Ivanu nesumnjivo jasno da je Isus govorio o kraju (5,28.29; 14,1-3), u njegovom Evanđelju nema nijedne propovijedi o budućim događajima i drugom dolasku, kao što su one iz Mateja 24 i 25. glave, Marka 13. i Luke 21. glave. Nema pregleda budućih događaja, kakve čitatelj može naći u 2. Solunjanima 2,1-12 ili u Otkrivenju. Fokus Četvrtog Evanđelja je u apokaliptičkom značaju života koji Isus omogućava u sadašnjosti.
Služba Svetoga Duha
Od četiri Evanđelja, Četvrto je karakteristično po svom jedinstvenom naglasku na Duhu. Iako je u prvim glavama Evanđelja Duh spominjan gotovo samo uzgredno (1,32.33; 3,5-8.34; 4,23.24; 6,63; 7,39), potpunije razumijevanje uloge Duha nastupa u oproštajnoj propovijedi (glave 14-16). Duh je poslat da preuzme Isusovu ulogu u odnosu na Njegove učenike dok je boravio na Zemlji.
Isus je morao otići, ali svoje učenike ne ostavlja kao siročiće. On im se vraća preko Duha (14,16-18). Učenici ostaju bez Isusa, koji je Istina (14,6), ali dobivaju Duha istine (14,17; 15,26; 16,13). Ostaju bez riječi koje su dolazile s Isusovih usana, ali ih ponovo “slušaju“ kroz Duha (14,26). Duh, kao i Isus, dolazi od Oca (3,34.35; 13,3; usporedi s 15,26), spušta se s Neba (3,13; usporedi s 1,32) i javlja unaprijed što će se zbivati u budućnosti (4,25.26; usporedi s 16,13). Prema tome, jasno je da je Sveti duh savršena zamjena za Isusa u vremenu Njegove odsutnosti iz crkve. Sila Isusovih riječi upravo preko Svetoga duha donosi život jednoj novoj generaciji.
_______________________