Uvod u Evanđelje po Mateju

Većina  kršćana  ima  svoje  omiljeno  Evanđelje.  Neki  se  opredjeljuju  za Ivana zbog njegovog jednostavnog jezika i dubokog duhovnog uvida u Isusov život i službu. Drugima najbolje odgovara velika lakoća brzopoteznog Markovog pisanja, dok drugi daju prednost Luki, zato što stavlja u središte interesiranja ono što je značajno za — čovjeka.

Ipak, mnoge čitatelje privlači Matej zbog izuzetnog izlaganja Kristovog učenje. Takvi kršćani bi se čak mogli složiti s teologom Michaelom Greenom, koji smatra da “je Evanđelje po Mateju možda i najznačajniji pojedinačni dokument u Novom zavjetu, pošto u njemu imamo najpotpuniji i najsustavniji izvještaj o rođenju, životu, učenju, smrti i uskrsnuću Mesije Isusa, osnivača kršćanstva”. 1

Jedna od prvih stvari koje će čitatelj zapaziti u vezi sa četiri Evanđelja je činjenica da su ona istovremeno i slična i različita. Sličnost je najočiglednija u Evanđeljima  po  Mateju,  Marku  i  Luki.  Ta  tri  Evanđelja,  govoreći  u  širem smislu, izvještavaju o istovjetnim događajima u Isusovom životu. Osim toga, ona mahom koriste isti jezik i velikim dijelom poštuju isti redoslijed događaja.

Matej, Marko i Luka su široko poznati kao sinoptička Evanđelja. Riječ sinoptički  dolazi od dvije grčke riječi koja znače “vidjeti zajedno”. Tako je nastao izraz sinoptička Evanđelja — Evanđelja koja izlažu Isusov život i nauku iz zajedničke perspektive.

S druge strane, Ivanovo Evanđelje,  predstavlja  Kristov život iz vidljivo drugačijeg ugla promatranja. Ono dodaje mnogo materijala koga nema u sinoptičkim Evanđeljima. Osim toga, Ivanovo Evanđelje teži da zakopa dublje od drugih u istraživanju duhovnog značenja Isusovih dijela i riječi.

Međutim, sinoptička Evanđelja nisu vjerne kopije jedni drugih. Svaki pisac ima sebi svojstvenu namjeru i cilj. Zahvaljujući tome, četiri Evanđelja se međusobno dopunjuju u stvaranju cjelovitosti i zaokruženosti Isusove slike. Svako Evanđelje predstavlja po jednu sliku, portret za sebe, dok udružena, ta Evanđelja daju najpotpuniju i najcjelovitiju predstavu o Isusu.

Autor Frank Colquhoun nam pomaže da uočimo unikatnost Matejevog doprinosa ovom jedinstvenom kolažu Evanđelja o Isusu:

“U Mateju ga mi vidimo u njegovoj mesijanskoj ulozi kao obećanog Kralja, koji je ispunjenje onoga što je prorečeno u hebrejskim spisima. U Marku ga vidimo u Njegovoj neumornoj službi kao Gospodnjeg Sluge, koji poslušno gazi Njemu određenom stazom stradanja i žrtve. U Luki ga vidimo u savršenstvu Njegove muževne zrelosti kao Spasitelja svijeta i prijatelja grešnika. U  Ivanu  ga  vidimo  u  Njegovom  samoponiženju  kao  vječnog  Sina  nebeskog Oca, koji je za nas postao tijelo”.

AUTOR

Iako je — kao i ostala tri — prvo Evanđelje bez potpisa autora, anonimno, postoje interne aluzije, nagovještaji koji kažu da je Matej, utjerivač poreza, koji je postao jedan od dvanaestorice, bio njegov autor. Taj stav je zastupala rana crkva. Irenej, Euzebije, Origen, Jeronim, Augustin, Klement Aleksandrijski i drugi, smatrali su Mateja autorom prvog Evanđelja.

Pored ovoga postoje i neki unutarnji, biblijski podaci, u samom Evanđelju koji mogu ukazivati na Matejevo autorstvo.

Matejevo Evanđelje napada farizeje i druge židovske vođe više nego Markovo i Lukino Evanđelje. Ne bi bilo ništa čudno kada bi razlog za to bio i stav religijskih vođa spram skupljača poreza, tj. carinika, koje su svrstavali u grupu sa grešnicima i neznabošcima.

U Matejevom Evanđelju imamo često spominjanje novca i novčanih jedinica, češće nego u ostalim Evanđeljima. Najlogičnije objašnjenje bi bilo da je autor bio dobro upoznat s novcem, a skupljači poreza to svakako jesu bili.

U ovom Evanđelju imamo i češće korištenje brojeva, više nego je to slučaj  u djelima ostalih evanđelista. To bi bilo sasvim prirodno za nekoga tko se često služi brojevima, kao što su to u svom poslu činili skupljači poreza.

DATUM

Brojni skolari smatraju da je Evanđelje po Marku prvo napisano, od sva četiri Evanđelja. Također se pretpostavlja da su Matej i Luka materijal za svoja Evanđelja gradili na Markovom tekstu. Postoje i indikacije po kojima je Matejevo Evanđelje dobilo svoj pisani oblik prije pada Jeruzalema, 70. godine. Jedna od najsnažnijih od tih indikacija je to što, prema tekstu Evanđelja, izgleda potpuno očigledno da u vrijeme pisanja hram još nije bio razoren.

Irenej daje zanimljiv podatak o mogućem vremenu nastanka Matejevog Evanđelja: “Matej je objavio knjigu Evanđelja među Hebrejima na njihovu dijalektu, dok su Petar i Pavao propovijedali evanđelje u Rimu i osnivali crkvu.“ Pavao i Petar nisu bili zajedno u Rimu sve do početka šezdesetih godina. 

John Phillips piše: „Izgleda da je Matej svoje Evanđelje napisao netom prije ili odmah nakon pada Jeruzalema, 70. godine.“ 2

Pišući o različitim stavovima po pitanju točnog datiranja Matejevog Evanđelja, Leon Morris zaključuje: “Iz svega ovoga je jasno da ne postoje čvrste činjenice koje bi mogle odrediti vrijeme nastanka ovog Evanđelja. Većina modernih skolara datira ga negdje u periodu od sedamdesetih do devedesetih, ali postoje dobri razlozi da se smatra kako je ono nastalo prije 70. godine, možda kasnih pedesetih ili ranih šezdesetih. Ne možemo biti određeniji.” 3

CILJ

Za razliku od drugih Evanđelja, kako je gore već rečeno, Matej je namjenski pisan za hebrejsku zajednicu. Glavni Matejev cilj je bio predstaviti Isusa iz Nazareta kao obećanog Mesiju Staroga zavjeta. To je jedan od razloga zašto prvo Evanđelje opširno koristi starozavjetne citate — ukupno više od šezdeset. Izvan ovih citata, Matej sadrži bezbroj pojedinačnih riječi i aluzija koje su odjek Starog zavjeta. Ovaj “hebreizam” se vidi i u Matejevom interesiranju za Kristov rodoslov, zakon, tradicije judaizma i ispunjenje proročanstava.

Drugi Matejev cilj je bio prikazivanje značajnih događaja u Isusovom životu od rođenja do smrti i uskrsnuća. Iako se ne može predstaviti kao biografija u suvremenom smislu, prvo Evanđelje izlaže najvažniji pregled Kristovog života u kontekstu sve snažnijeg antagonizma od hebrejskih vođa i izgrađivanja vjere u srcima učenika. Isusovo učenje je ugrađeno u biografskoj naraciji Njegovog života.

Treći cilj prvog Evanđelja je bio priprema udžbenika i priručnika za kršćansku zajednicu. U toj ulozi je Matej bio prvi koji je sistematizirao Isusovo učenje.

Funkcija  poučavanja  u  prvom  Evanđelju  istaknuta  je  i  naglaskom  na učenju u okviru velikog Gospodnjeg naloga, u kojem je dio Isusove posljednje naredbe učenicima bio “idite i naučite sve narode, … učeći  ih da sve drže” što im je On zapovjedio (28,19.20).

Želeći pospješiti realizaciju svog cilja poučavanja, Matej je svoje materijale sredio na način da olakšaju učenje napamet. Tako, ne samo što je Isusovo učenje izložio u blokovima predmeta poučavanja, nego ju je i složio u grupama od po troje i sedmoro. Rodoslov koja čini početak Evanđelja, sa svoje tri grupe od po četrnaest imena dobar je primjer Matejeve tehnike pisanja. Četrnaest je, slučajno, numeričko značenje Davidovog imena u hebrejskom jeziku. Prvo Evanđelje pada u oči istovremeno po svojoj sistematizaciji i po primjeni tehnika koje čine da su učenje napamet i poučavanje postali lakši. To je bilo posebno važan doprinos u jednoj kulturi koja je nauku prenosila uglavnom usmenim putem.

LITERARNA STRUKTURA

Mnogi stručnjaci za Bibliju su se divili književnoj vještini prikazanoj u Matejevoj knjizi. Komponente koje upućuju na Matejevu književnu vještinu su dramatično i kompleksno razvijanje priče o Isusu u kontekstu Njegovog odnosa prema svojim učenicima i svojim neprijateljima među Hebrejima;  jasno označeni odsjeci Evanđelja, korištenje ponovljenih izraza i grupiranje materijala na način u kojem jedna epizoda baca svjetlo na drugu.

Matejevo Evanđelje, kao progresivna priča o Isusu, dijeli se u tri odsjeka dva puta ponovljenom frazom “Od tada poče Isus …” (4,17; 16,21). Sve do teksta u 4,16 Matejev fokus je osoba Mesije Isusa.

Međutim, glavna promjena u izlaganju najavljena je stihom 4,17 — “Od tada poče Isus učiti i govoriti:  pokajte se, jer se približi kraljevstvo nebesko.” Tako imamo da je ključna  točka drugog  dijela  Evanđelja  (4,17-16,20)  objavljivanje Mesije Isusa.

Sljedeća krupna promjena u naraciji je 16,21, kada Matej piše: “Od tada poče Isus kazivati učenicima svojim da Njemu valja ići u Jeruzalem, i mnogo postradati … i da će ga ubiti, i treći dan da će ustati.” Tako imamo da je naglasak u trećem dijelu Matejevog Evanđelja (16,21-28,20) stradanje, smrt i uskrsnuće Mesije Isusa. Kulminacija svakog od tri glavna djela Evanđelja je izjava da je Isus “Sin Božji” (3,17; 16,16; 27,54).

Druga upadljiva organizaciona stavka u Mateju je ponavljanje izraza “I kad svrši Isus riječi ove” (7,28; 11,1; 13,53; 19,1; 26,1). Taj izraz se, uz neznatne modifikacije, ponavlja na kraju svake od Isusovih velikih propovijedi. Svaka propovijed je usredotočena na nebesko kraljevstvo. Propovijedi se mogu nabrojati na sljedeći način:

1.      Propovijed na gori, načela kraljevstva (5-7). Dužnosti vodećih osoba kraljevstva (10).

2.      Parabole, priče o kraljevstvu (13).

3.      Veličina i praštanje u kraljevstvu (18).

4.      Dolazak kraljevstva (24, 25).

Svaka od ovih pet propovijedi je postavljena između pripovjedačkih odsjeka koji  opisuju  Isusa  “učeći …  propovijedajući   evanđelje o kraljevstvu,  i iscjeljujući svaku bolest i svaku nemoć po ljudima” (4,23; vidi također 9,35; 11,1). Time su pet glavnih odsjeka u srcu Matejevog Evanđelja jednaki u strukturi, pri čemu svaki pripovjedački odsjek obrađuje Isusovu službu, da bi zatim slijedio poučni odsjek kojim je izloženo Njegovo učenje.

Iako nijedna obrada strukture Matejevog Evanđelja ne može adekvatno odgovoriti na sva pitanja koja s njome u vezi mogu nastati, zapravo je već dovoljno rečeno da bismo razumjeli da je prvo Evanđelje zapravo pažljivo načinjeno i sastavljeno književno djelo.

OSNOVNE TEME

1. Jedna od najočiglednijih tema u Mateju je tvrdnja da su Isus i Njegova služba ispunjenje starozavjetnih proročanstava.  Iako svi pisci Evanđelja toj temi posvećuju određenu pažnju, Matej se izdvaja i predstavlja značajne događaje Isusovog života kao ispunjenja proročanstva.

U tu kategoriju spadaju Njegovo rođenje (1,23), mjesto Njegovog rođenja (2,6), povratak s putovanja u Egipat (2,15), ubijanje male djece u Betlehemu (2,17.18),  Njegov  boravak  u  Nazaretu  (2,23),  djelo  preteče  (3,3),  mjesto obavljanja Njegovih najvažnijih aktivnosti (4,15.16), Njegova služba liječenja (8,17),  Njegovo  držanje  u  ulozi  Božjeg  sluge  (12,17-21),  neprihvaćanje  od Hebreja  (13,14.15),  Njegovo  korištenje  priča  u  propovijedanju  svoga  učenja (13,35), način kako je ušao u Jeruzalem (21,4.5), Njegovo hvatanje (26,56) i cijena Njegovog izdajstva (27,9).

Gornji tekstovi naglašavaju ispunjenje proroštva, a deset od njih su upotrijebili glagol ispuniti.  Za Mateja je Isus — kao ispunjenje starozavjetnog proroštva — bio obećani Mesija.

2. Druga tema u Mateju je sâm Krist. Kako je gore napomenuto, cijelo Evanđelje usredotočuje pažnju čitatelja na Krista: najprije na Njegovu ličnost (1,1-4,16), zatim na Njegovu javnu službu (4,17-16,20) i na kraju na Njegovu smrt i uskrsnuće (16,21-28,20).

Matej  govori  o  Isusu  kao  očekivanom  Mesiji  (1,16.18).  Izraz,  doslovno, znači “pomazanik”.

Činjenica da će Onaj koji treba doći biti Sin Davidov  tijesno je povezana s idejom o Mesiji (1,1.16.17.20.25). Međutim, taj naziv je Hebrejima značio samo porijeklo od Davida, a ne i nebesko biće (Jeremija 30,9; Ezekiel 34,23.24; 37,24; Hošea 3,5). U judaizmu prvog stoljeća bilo je prisutno i veliko očekivanje budućeg Mesije kao izbavitelja i zbunjenost u pogledu precizne prirode Njegove misije.

Prema tome, od vrhunskog je značaja to što Matej o Isusu govori kao o “Emanuelu … s nama Bog” (1,23). Mesija nije samo sin Abrahamov ili sin Davidov, nego božanski Sin Božji. Ta definicija će biti dominantna u Matejevom izlaganju Evanđelja. Sâm Isus je ispunjenje Božjih obećanja. Tako je On pravi temelj svake vjere u Boga.

Za Mateja je Isus ujedno i božanski kralj. Od samog početka svog Evanđelja Matej govori o Isusu kao osobi kraljevske loze (1,1-17). Čak su i mudraci došli i tražili “kralja judejskog” (2,2). Sâm Isus pred Pilatom prihvaća titulu Kralja (27,11). Evanđelje se završava situacijom u kojoj Isus raspolaže božanskom kraljevskom vlašću (28,18).

3. Blisko povezana s idejom božanskog Mesije-kralja  u Mateju se nalazi treća glavna tema — kraljevstvo nebesko.  Središnji naglasak Evanđelja nalazi se u “evanđelju o kraljevstvu” (4,23; 9,35; 24,14).

Radosna vijest je što je Božja vladavina u povijesti došla u prisutnosti Krista. Sve što nalazimo u Matejevom Evanđelju se, na ovaj ili onaj način, odnosi na temu “kraljevstva nebeskog”.

Treba napomenuti da nebesko kraljevstvo Matej prikazuje istovremeno i kao sadašnje (12,28) i kao buduće (20,21; 24,1-25,46). Tako Isus ne samo što može vladati u ljudskim životima u sadašnjem vremenu, nego će vladati na još potpuniji način u vrijeme svog Drugog dolaska.

4. Tako dobivamo da nam eshatologija,  doktrina o Kristovom ponovnom dolasku na svršetku vremena, u Mateju pruža četvrti teološki akcent. Njegovo posebno interesiranje  za eshatologiju može se vidjeti na osnovu proširenja kojim on obrađuje temu u 24. i 25. glavi i u tekstovima u 13,24-30.47-53; 20,1-16 i 22,1-14.

Veliki dio Matejevog bavljenja eshatologijom odnosi se na ponašanje kršćanina u svjetlosti budućeg  suda. Prema tome, kako to iznosi Matej, eshatologija nije značajna samo za razumijevanje nego i za dimenziju sljedbeništva.

5. Ovo nas dovodi do petog naglaska u Mateju — etičke implikacije nebeskog kraljevstva.  Matejevo Evanđelje grčke riječi za učeništvo koristi u većoj mjeri nego druga Evanđelja. Učeništvo, sljedbeništvo znači hodanje Isusovim stopama.

Matej jasno izražava da slijediti Isusa znači ujedno i odbaciti stari način života i ponašanja i prihvatiti zakon nebeskog kraljevstva. Ljubav i praštanje, koji su nekoga doveli u kraljevstvo, on ili ona trebaju prenijeti dalje svom bližnjem (7,12; 18,21-35).

Matej govori da se evanđelje i etika ne mogu razdvojiti. Etika kraljevstva je jasnim riječima izgovorena u Propovijedi na gori (5,1-7,29). Ako je Učitelj uzeo križ i postao Sluga, onda to moraju i Njegovi sljedbenici. Razapinjanje sebe i uloga sluge nalaze se u središtu etike kraljevstva (10,38.39; 16,24-26; 20,26.27; 23,11.12). Ljudi donose odluke o tome kako će živjeti svoj život (7,13.14.24-27).

6. Misao o donošenju odluka dovodi nas do šeste teme u Mateju — realnost sukoba između nebeskog kraljevstva i kraljevstva zloga (13,31-43). Sukob počinje pokušajem beskrupuloznog Heroda da ubije Isusa, prelazi u kušanje u pustinji i kulminira u Getsemaniji i na Golgoti.

Matej iscrtava sukob duž tri glavne linije: (1) sukob sa hebrejskim vođama koji su Isusa na kraju ubili; (2) sukob s učenicima koji se bore s idejom da Isusa kao Gospoda mogu prihvatiti jedino vjerom i (3) sukob samog Isusa, koji se borio da prihvati smrt na križu. Sva tri sukoba ulaze u razrješenje u Matejevim završnim poglavljima.

Svi Kristovi učenici se moraju suočiti s tim borbama i sukobima u svakom periodu povijesti. Svi učenici se suočavaju s moralnim odlukama izloženim u Matejevom Evanđelju. U sukobu između dobra i zla, pred svakog čovjeka se postavlja mogućnost biranja između građenja na stijeni ili na pijesku (7,24-27), između uskih i širokih vrata (7,13.14), između nebeskog kraljevstva i kraljevstva zloga.

7. Sedma tema u Matejevom Evanđelju je zauzimanje za spasenje neznabožaca.  Iako je prvo Evanđelje pisano uglavnom za Hebreje, ono od svoje prve do posljednje glave izlaže osnovu nade za sve ljude.

Mi tako u Isusovom rodoslovu u 1. glavi nalazimo nekoliko neznabožaca ženskog roda, mudrace s Istoka kao “vjernike” u 2. glavi i Kristov veliki nalog o objavljivanju vesti evanđelja cijelome svijetu u završnim stihovima knjige. Osim toga, protkani kroz cijelo Matejevo Evanđelje nalaze se stihovi koji pokazuju veru neznabožaca  i neznabošce koji su pozvani u kraljevstvo (npr. 8,5-13; 15,21-28; 21,33-43; 22,1-10; 24,14).

8. Osma stavka koju spominjemo u vezi s Matejevim Evanđeljem je da je ono jedino u kojem se pojavljuje grčka riječ za crkvu  (16,18; 18,17). Izvan toga, cjelokupno Evanđelje je organizirano kao sredstvo podučavanja radi izgrađivanja kršćanske zajednice.

9.  I posljednje, kao i u tri ostala Evanđelja, vrhunac Matejevog Evanđelja je Isusova smrt i uskrsnuće.   Prvi nagovještaj te teme dat je u 12,40, ali Isusova smrt i uskrsnuće dominiraju naracijom poslije Petrovog priznanja u 16,16, da je Isus “Krist, Sin Boga živoga”.

______________

  1. Michael Green, The Message of Matthew: The Kingdom of Heaven
  2. John Phillips , Exploring the Gospel of Matthew: An Expository Commentary, 14. str
  3. Leon Morris, The Gospel According to Matthew, 11. str