Uvod u Evanđelje po Luki

Kada su poznatog teologa Jamesa Denneyja upitali bi li mogao preporučiti neku dobru biografiju o Isusu, on je odgovorio: “Jeste li čitali onu koju je napisao Luka?”

“Luka i Teofil su dijelili dvije ljubavi: ljubav prema Kristu i ljubav prema činjenicama. Oni nisu htjeli legende, oni su htjeli istinu. I tako je doktor Luka počeo razvrstavati istinu i slati činjenice Teofilu. Rezultat je bio dijelom pismo a dijelom istraživački rad.” 1

Svatko tko je s iskrenim pristupom čitao Evanđelje po Luci, vjerojatno bi se složio s tvrdnjom da je ono kroz cijelu kršćansku povijest „informiralo, upućivalo i nadahnjivalo čitatelje“. 2

AUTOR

Kao i kod ostalih Evanđelja, ne postoji nijedan rukopis koji izričito navodi ime autora. Potvrdu Lukinog autorstva nalazimo u izvan biblijskim tekstovima, kao što su npr. Muratorijev kanon, kod Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Origena, Tertulijana, Euzebija i Jeronima. Svi oni, ne samo da potvrđuju Luku kao autora Evanđelja, nego i kao autora Djela apostolskih. Dakle, vanjski dokazi su i jednoglasni i rani.

Evanđelista Luka je bio obraćenik iz poganstva. On je osim evanđelja napisao i Djela apostolska. Iz teksta u Djelima 1,1 saznajemo da je pisac “prvu knjigu napisao” prije Djela apostolskih. Kao suradnik apostola Pavla kojeg je pratio na putovanjima, Luka je bio svjedok i sudionik velikog kršćanskog pokreta koji se širio Rimskim Carstvom.

Ova bliska povezanost s apostolom Pavlom ne samo da je pomogla Luki da shvati smisao i cilj kršćanske Crkve — koja nije ustuknula pred carevim zahtjevom da bude štovan kao bog — već i da iz pouzdanog izvora stekne dublje spoznaje o Čovjeku koji je bio razlog nastanka Crkve: Isusu Kristu. Luka je nadahnut Svetim Duhom napisao dva djela koja bismo mogli nazvati “Podrijetlo i povijest kršćanske Crkve”.

DATUM

Kada se govori o datiranju ove knjige, onda se ono temelji na dva elementa: odnos Lukinog Evanđelja prema ostalim Evanđeljima i odnos Lukinog Evanđelja prema Djelima apostolskim. Prvo djelo je Evanđelje, napisano i predano Teofilu prije nego što su nastala Djela apostolska (Djela 1,1).

Leon Morris piše da postoje tri datuma oko kojih teolozi spore, kao vrijeme pisanja ovog djela, a to su: oko 63. godine, između 75.-85. godine, ili početkom drugog stoljeća. Svaka strana ima razloge zašto zastupa baš taj datum. Za prvi datum se navode razlozi poput izostanka opisa Pavlove smrti u Djelima, nespominjanje Pavlovih poslanica, nespominjanje u Djelima nijednog događaja koji se zbio nakon 62. godine (kao što su Jakovljeva smrt, Pavlova smrt ili razorenje Jeruzalema).

Nadalje, postoje pretpostavke da su Lukino Evanđelje i Djela napisani oko 70. godine, tj, vremena razorenja Jeruzalemskog hrama. Postoje argumenti koji se koriste u prilog tezi da je Luka svoje knjige napisao neposredno prije toga datuma, ali  isto tako i za mišljenje da su oba djela napisana neposredno nakon spomenute godine. 3

Jedan od tekstova koji se koriste kao pomoć pri određivanju datuma jeste i Luka 1,1 gdje se spominje da su „mnogi preduzeli da napišu izvještaj o događajima“ iz Isusovog života, što bi prema nekim tvrdnjama moglo značiti vremensko razdoblje od nekoliko decenija. 4

Teolozi pretpostavljaju da bi jedan od tih izvještaja, ili izvora moglo biti i Markovo Evanđelje. Neki su izračunali da je skoro polovina Markovog teksta (320 od 661 stiha) citirana u Lukinom Evanđelju 5 Ako su ovakvi zaključci točni, onda datum pisanja Lukinog Evanđelja dolazi nakon Markovog Evanđelja.

CILJ

Budući da je Teofil bio Grk, obraćenik iz neznaboštva, Luka je u svojem obraćanju njemu posebno imao na umu Grke i neznabošce koji su pripadali crkvenoj zajednici, ali nije zanemario ni Isusove židovske korijene. Luka je bio svjestan važnosti hebrejskog naslijeđa u Starom zavjetu. Vodio je računa da poveže Novi zavjet sa Starim. Matej je prvenstveno pisao Židovima i zato je naglašavao Isusovu mesijansku ulogu. Marko je pisao Rimljanima. On je u svojem evanđelju prikazao kako Isus prolazi zemljom šireći vijest o Božjem kraljevstvu.

Ivan je bio veliki mislilac u čijem evanđelju upoznajemo Isusa kao Riječ, Stvoritelja i Božjeg Sina. Međutim, Luka ima na umu neznabošce kojima predstavlja Isusa, Sina Čovječjeg, Spasitelja svijeta i Prijatelja ljudskog roda. Univerzalni karakter spasenja osnovna je tema evanđelja pa tako Luka u rodoslovlju prati Isusovo podrijetlo sve do Adama i povezuje Ga s Bogom, dok se u Evanđelju po Mateju rodoslovlje završava s Abrahamom, ocem hebrejskog naroda (Luka 3,23-38; usporedi Matej 1,1-17).

Luka navodi dvostruki cilj svojeg pisanja: prikazati što se sve “po redu” dogodilo (Luka 1,3) i uliti ljudima sigurnost u veliki nauk novog doba. Steći pouzdanje u istinu kakva je u Isusu, jedan je od ciljeva njegovog evanđelja.

LITERARNA STRUKTURA

Evanđelje po Luki prvenstveno je namijenjeno neznabošcima. Luka je bio neznabožac (što se vidi u tekstu u Poslanici Kološanima 4,10-14), kao i Teofil kojem je evanđelje bilo upućeno.

Ovo je najduža je knjiga u Novom zavjetu. Neka čuda opisana su samo u ovoj knjizi, kao što su uskrsenje udovičinog sina iz Naina (Luka 7,11-18) i izlječenje sluge velikog svećenika (Luka 22,50.51). (Ostala čuda zabilježena su u sljedećim tekstovima: Luka 5,4-11; 13,11-17; 14,1-6; 17,11-19) Mnoge usporedbe samo je Luka zapisao, među kojima su i neke vrlo poznate: o milosrdnom Samarijancu (Luka 10,30-37), o bogatom nerazumnom mladom knezu (Luka 12,16-21), o izgubljenom sinu (Luka 15,11-32), o bogatašu i Lazaru (Luka 16,19-31), o farizeju i cariniku (Luka 18,10-14). Priča o Zakeju (Luka 19,1-10) također je Lukin jedinstveni doprinos izvještaju o Isusovom životu.

Nadahnut Svetim Duhom Luka tvrdi da je proučio povijesne izvještaje, da je razgovarao s očevicima (Luka 1,2) i da je onda “ispitavši sve od početka po redu pisao” da bi čitatelji mogli “poznati temelj” istine o Isusu i Njegovoj Radosnoj vijesti (Luka 1,3.4).

Luka nije bio samo liječnik, već i temeljiti povjesničar. On na početku evanđelja smješta izvještaj o Isusu u povijesni okvir: Herod je bio judejski kralj (Luka 1,5), car August vladao je Rimskim Carstvom (Luka 2,1), svećenik Zaharija služio je u Hramu u Jeruzalemu (Luka 1,5.9).

Luka u 3. poglavlju navodi nekoliko suvremenika Ivana Krstitelja, Isusovog prethodnika, koji su u to vrijeme bili na određenim položajima. Luka na taj način smješta izvještaj o Isusu među povijesne osobe, u stvarno vrijeme i time odbacuje svaku mogućnost da Evanđelje bude povezano s mitologijom. Njegovi čitatelji u strahopoštovanju moraju prihvatiti činjenicu da je Isus stvarna osoba i da je preko Njega Bog u povijest uveo “Spasitelja — Krista, Gospodina” (Luka 2,11).

Drugi veliki dio, koji se bavi pripremom Sina čovječjega za javnu službu (3,1–4,13). Ivan Krstitelj u 3. poglavlju Evanđelja po Luki ostvaruje svoju jedinstvenu i ključnu ulogu u povijesti spasenja. Uputivši Židovima poziv da pristupe obredu krštenja, Ivan Krstitelj je postavio novo načelo: krštenje je prilika da javno odbace stari, grešni način života i pripreme se za Mesijin dolazak. Ivan Krstitelj je na taj način uveo simbolični čin odbacivanja grijeha i posvećenja novom načinu života kao građani mesijanskog kraljevstva koje je uskoro trebalo biti uspostavljeno.

Ostatak Evanđelja bavi se Isusovom službom u Galileji (4,14–9,50), njegovim putovanjem u Jeruzalem (9,51–19,27) i njegovom službom i mukom u Jeruzalemu (19,28–24,53).

Luka je znao da su mnogi ljudi pisali o događajima koji su potresali Jeruzalem i okolna mjesta, događajima koji su se ticali Isusa Krista. Njegov rad temeljio se na izvještaju mnogih “koji su od početka bili očevici i sluge Riječi” (Luka 1,2), odnosno učenika i drugih Isusovih suvremenika. Luka je bio u osobnom dodiru s njima (kao što su apostol Pavao i drugi vođe među apostolima) i vjerojatno je poznavao evanđelja koja su napisali Marko i Matej. Luka očito nije bio svjedok Isusovog života, ali se iskreno obratio Kristu i bio pouzdan pisac izvještaja o Isusu.

OSNOVNE TEME

Dok čitamo evanđelja i Novi zavjet uopće, zapazit ćemo da su u svim ovim knjigama iznijete nevjerojatne tvrdnje ne samo o tome što je Isus činio, već što je još važnije, tko je bio.

Stanovnici Njegovog rodnog grada bili su u početku oduševljeni što vide Isusa koji se, nakon mnogih učinjenih čuda, vratio u Nazaret, i “svi su mu odobravali i divili se lijepim riječima što su izlazile iz njegovih usta” (Luka 4,22). Međutim, njihova reakcija na Njegov ukor pokazala je kakav ih je duh uistinu pokretao.

Nakon što je otkrio svoju vlast nad prirodom (Luka 8,22-25), silu nad nečistim duhovima (redci 26-35), moć nad bolestima (Luka 5,12-15; 8,43-48), sposobnost da nahrani pet tisuća ljudi s vrlo malo hrane (Luka 9,13-17), silu nad smrću (Luka 8,51-56) — Isus je suočio svoje učenike s dva pitanja: prvo, što drugi misle o Njemu; drugo, što učenici misle o Njemu. On im nije postavio ta pitanja da bi saznao nešto što već nije znao, već da bi im pomogao shvatiti da će poznavanje Njegove naravi zahtijevati od njih posvećenost koja će ih stajati svega.

Među mnoštvom koje je slijedilo Isusa bilo je mnogo učenika, ljudi koji bi Ga slijedili kao što bi učenici slijedili svojeg učitelja. Međutim, Kristov zadatak obuhvaćao je mnogo više od poučavanja. Trebao je izgraditi zajednicu otkupljenih, Crkvu koja će odnijeti Njegovu vijest o spasenju do kraja Zemlje. Zato su Mu bili potrebni ljudi koji će biti više od učenika. “Dozva svoje učenike te od njih izabra Dvanaestoricu, koje prozva apostolima.” (Luka 6,13) “Apostol” je onaj tko je poslan s posebnom viješću. Luka se koristi ovom riječju šest puta u evanđelju i više od dvadeset pet puta u Djelima apostolskim (Matej i Marko koriste je samo jednom).

Dvanaestorica nisu bila izabrana prema stupnju obrazovanja, ekonomskom i društvenom položaju, moralnoj uzvišenosti ili nečemu drugom što bi ih obilježilo kao posebno vrijedne. Bili su obični ljudi skromnog podrijetla: ribari, carinik, zelot, sumnjalica, i jedan za kojeg se  ispostavilo da je izdajica. Pozvani su samo zbog jednog razloga: da budu predstavnici Kralja nad kraljevima.

Evanđelje po Luki katkad se naziva “ženskim evanđeljem” zato što se u njemu više nego u drugim evanđeljima opisuje Isusova brižljiva skrb za potrebe žena i njihova uključenost u Njegovu službu.

U Isusovo vrijeme, kao i u nekim kulturama u današnje vrijeme, žene nisu bile jako cijenjene. Neki ovdašnji Židovi zahvaljivali su Bogu što nisu robovi, neznabošci ili žene. Grčko i rimsko društvo katkad se još gore ophodilo prema ženama. Rimska kultura je do krajnjih granica razvila odobravanje razvrata. Često se događalo da je muškarac osim žene, s kojom je stupao u brak samo s ciljem da dobije buduće nasljednike svoje imovine, imao i priležnice.

U takvim prilikama u kojima se sa ženama postupalo loše, Isus je donio radosnu vijest da su žene Abrahamove kćeri (vidi Luka 13,16). Koliko su žene iz tog vremenskog razdoblja bile sretne kada su čule da su Božja djeca i u Božjim očima jednako vrijedne kao i muškarci! Danas poruka upućena ženama u svim narodima ostaje ista: svi smo mi, i muškarci i žene, jedno u Kristu Isusu.

Od tri sinoptička evanđelja, u Evanđelju po Luki se najčešće govori o Isusovom odnosu sa Svetim Duhom. Matej 12 puta bilježi djelovanje Svetoga Duha, Marko 6, a Luka 17 u evanđelju i 57 puta u Djelima apostolskim. Od Isusovog začeća (Luka 1,35) do neposrednog izvršenja Njegovog sveopćeg poslanja (Luka 24,44-49), Luka prati praktičnu vezu između Isusa i Svetoga Duha. Ova povezanost tvori osnovu za razumijevanje Spasiteljeve službe. Isto tako, Luka ukazuje na važnost molitve u Isusovom životu i radu. U potpunosti Bog, jedno s Ocem i Duhom, Isus nam je u svojoj ljudskoj naravi ostavio primjer molitve.

Početak Isusovog poslanja bio je povezan s djelovanjem Svetoga Duha. Prema evanđelistu Luki, Ivan Krstitelj, koji je krštavao vodom, prorekao je da će Onaj koji bude došao nakon njega krštavati Duhom (Luka 3,16). Prigodom Isusovog krštenja i Otac i Sveti Duh potvrdili su istinitost Njegove uloge u otkupljenju U uvodu propovijedi koju je održao u Nazaretu, Izaijino proročanstvo o Mesiji primijenio je na sebe: “Na meni je Duh Gospodnji.” (Luka 4,18) Duh je bio Isusov stalni pratilac, koji je prebivao među Njegovim sljedbenicima kada Isus više nije bio s njima (Ivan 16,5-7). I ne samo to, Isus je obećao da će Bog dati dar Svetoga Duha onima koji Ga traže (Luka 11,13). Duh koji je povezivao Krista s Ocem i bio uključen u plan spasenja isti je onaj Duh koji je pružao snagu učenicima na njihovom putu vjere. Iz toga zaključujemo da je Duh imao ključnu i važnu ulogu u kršćanskom životu: hula na Svetoga Duha je najveći grijeh (Luka 12,10).

Između mnogih Isusovih molitava, neke su zabilježene samo u Evanđelju po Luki. William Barclay ga naziva „Evanđeljem molitve“. Zapazite sljedeće događaje koji prikazuju Isusa u molitvi u važnim trenutcima u Njegovom životu.

1. Molio se prigodom svojeg krštenja (Luka 3,21). On nije bez molitve stupao na tu široku pozornicu svoje javne službe, koja će Ga na kraju odvesti na golgotski križ.

2. Molio se prije nego što je izabrao svojih dvanaest učenika (Luka 6,12.13). Nijedan vođa nasumice ne bira svoje sljedbenike. Međutim, Isus nije birao samo sljedbenike, već one koji će se potpuno poistovjetiti s Njime i Njegovom službom.

3. Molio se za svoje učenike (Luka 9,18). Od učenika se tražilo da budu potpuno posvećeni Kristu i da shvate tko je On. Da bi Dvanaestorica to mogla ostvariti, Isus “moljaše se Bogu nasamo”, a zatim je pred njih stavio izazov postavivši im pitanje: “A za koga me vi držite?” (Luka 9,20)

4. Molio se prije svojeg preobraženja (Luka 9,28-36) kada je s Neba dobio drugu potvrdu da je On Božji “Izabranik”. Kušnje koje je dotada podnio i koje će uslijediti nisu mogle promijeniti najbliskije veze između Oca i Sina. Nakon molitve učenici su sami “bili očevici njegova [božanskog] veličanstva” (2. Petrova 1,16).

5. Molio se u Getsemaniju (Luka 22,39-46). Ovo je možda najvažnija molitva u povijesti spasenja. Spasitelj ovdje povezuje Nebo i Zemlju, i time utvrđuje tri osnovna načela: Božja volja i namjera su na prvom mjestu; trebamo biti posvećeni ispunjavanju Božje volje čak i po cijenu života; primit ćemo snagu za pobjedu svake kušnje na putu ispunjavanja Božje volje.

6. Molio se stavljajući svoj život u Božje ruke (Luka 23,46). Svojim posljednjim riječima izgovorenim na križu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”, Isus ukazuje na krajnji cilj molitve. Njom moramo biti neprestano povezani s Bogom u svim životnim prilikama.

Biblija od Postanka do Otkrivenja sadrži izvještaj o Bogu koji traži izgubljeno čovječanstvo. Luka prikazuje ovu istinu trima važnim usporedbama: o izgubljenoj ovci (Luka 15,4-7), izgubljenom novčiću (redci 8- 10) i izgubljenom sinu (redci 11-32).

Luka je kao liječnik i učen čovjek bio upoznat s ulogom autoriteta. Bio je upoznat s autoritetom filozofije u grčkom obrazovanju i odgoju. Poznavao je autoritet rimskog zakona u građanskim pitanjima i ulozi vlasti. Kao Pavlov pratilac na putovanjima, susreo se s crkvenim autoritetima u crkvama koje je apostol osnivao. Luka je na taj način shvatio da se autoritet nalazi u osnovi položaja svakog čovjeka, institucija, državnih funkcija, učiteljevog odnosa prema svojim sljedbenicima.

Upoznavši se s različitim vrstama autoriteta na svim razinama moći, Luka  je otkrio čitateljima da u Isusu i Njegovom autoritetu postoji nešto izuzetno. Rođen u drvodjeljinom domu, odrastao u malom galilejskom gradu Nazaretu u kojem je proveo trideset godina, prema ovozemaljskim mjerilima ni po čemu velikom poznat, Isus se svojim naukom i službom suprotstavio svima — rimskim vladarima, židovskim učenim ljudima, rabinima, običnim ljudima, svjetovnim i vjerskim moćnicima. Njegovi sugrađani “divili se lijepim riječima što su izlazile iz njegovih usta” (Luka 4,22).

Božje kraljevstvo je važna tema kojoj Isus u svojem nauku pridaje značajno mjesto. Ovaj izraz javlja se skoro pedeset puta u Evanđelju po Mateju, šesnaest puta u Evanđelju po Marku, oko četrdeset puta u Evanđelju po Luki i triput u Evanđelju po Ivanu. Bez obzira na to spominje li se u Gospodnjoj molitvi, u Govoru na Gori ili drugim Isusovim propovijedima i usporedbama, Božje kraljevstvo označava ono što je Bog učinio u prošlosti za ljudski rod dok se bavi problemom grijeha i odlučno vodi veliku borbu sa Sotonom do konačnog kraja. Božje kraljevstvo drugačije je od svih kraljevstava na Zemlji zato što nije ovozemaljsko.

Ulazak u Božje kraljevstvo ne ovisi o nečijem statusu ili položaju, bogatstvu ili siromaštvu. Luka, zajedno s drugim piscima evanđelja, ukazuje da čovjek mora doći Isusu s potpunim pokoravanjem, potpunom ovisnošću i djetinjim povjerenjem; to su osobine onih koji ulaze u Božje kraljevstvo. Oni se moraju biti spremni odreći svega ako je potrebno; jer sve ono čega se ne bi željeli odreći, ne samo da bi se nadmetalo s Isusom, već bi i pobijedilo. Isus i Njegovo pravo na naš život i svako područje našeg života, najviša je vrijednost. To je logično zato što samo po Njemu postojimo. Zato Mu trebamo biti potpuno odani.

Tijekom svojeg života Isus je znao da je križ neizbježan. U evanđeljima riječ “morati” često ukazuje na Isusove patnje i smrt (Luka 17,25; 22,37; 24,7; Matej 16,21; Marko 8,31; 9,12; Ivan 3,14). On mora poći u Jeruzalem. Mora doživjeti patnju. Mora biti odbačen. Mora biti uzdignut itd. Ništa nije moglo odvratiti Božjeg Sina od odlaska na Golgotu.

Kristovo uskrsnuće je temelj Božjeg djela otkupljenja i sveukupne kršćanske vjere i postojanja. Apostol Pavao to jasno kaže: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera.” (1. Korinćanima 15,14) Sve je uzaludno i beskorisno, jer nam samo Kristovo uskrsnuće može pružiti nadu. Bez te nade naš život završava ovdje na Zemlji i za svu vječnost. Kristov život nije završio u grobnici, a veliko obećanje glasi da neće ni naš.

___________________

  1. Max Lucado, The Gospel of Luke, vii
  2. Amy-Jill Levine i Ben Witherington III, The Gospel of Luke, 1. str.
  3. James R. Edwarsd, The Gospel according to Luke, 11.12. str.
  4. Isto, 11. str.
  5. John Phillips, Exploring the Gospel of Luke: An Expository Commentary, 57. str