Gudmundur Olafsson
Nedavno sam održao trodnevni seminar u jednoj europskoj crkvi. Tema je bila “Oprost u Starom zavjetu”. Dok su vjernici crkve napuštali posljednje predavanje, pristupila mi je starija, dobro obrazovana žena. “Hvala vam za vaše propovijedi”, rekla je. “Smatram da su bile dobre. Ali moram priznati da nisam razumjela o čemu ste govorili. Vidite, ja sam novozavjetna kršćanka.” Njezina me je primjedba zapanjila. Preda mnom je stajala osoba koja je bila kršćanka cijelog svojeg života, povremeno je obnašala i vodeće službe u crkvi, ali nije razumjela jednostavnu poruku utemeljenu na Starom zavjetu. Smatrala je da je Novi zavjet sve što njoj treba.
Nažalost, njezin primjer nije usamljen. Mnogim kršćanima Stari zavjet nije Božja riječ, već samo povijest nekih drevnih kraljeva i njihovih borbi ili puki preteča Novoga zavjeta. Oni možda ne odbacuju Stari zavjet, ali ga jednostavno zanemaruju i pitaju: “Zašto ne možemo uzeti Novi zavjet kao vrhunac Starog i jednostavno zaboraviti onaj prethodni?” Nijedan ovakav stav nije nov. On seže unatrag do ranokršćanskog teologa iz drugog stoljeća koji je naučavao da je Novi zavjet toliko različit od Starog da ih nije moguće pomiriti. On je stoga želio ukloniti iz Biblije Stari zavjet i sve njegove citate u Novom zavjetu. Ali to samo stvara nove probleme: ako uklonimo iz Biblije Stari zavjet, ne ostaje mnogo jer Novi zavjet ne samo da citira Stari, već je on temelj ili korijen Novoga.
Ovdje ćemo sažeto razmotriti nekoliko razloga zašto je za kršćane važno proučavati Stari zavjet.
1. Stari zavjet je dio božanske objave i čini 75% Biblije. Kada planinare pitate zašto svoj život izlažu opasnosti penjući se na planine kao što je Mt. Everest, oni često odgovaraju: “To je izazov!” Mi volimo izazove i Stari zavjet nam pruža izazov jedne od najvećih svjetskih književnosti kao što je knjiga o Jobu, Salomonova ljubavna pjesma, općeljudsko iskustvo pisca Psalama, Rutina ljubavna priča, Esterina hrabrost. On nas poziva da pratimo vjekovnu ljudsku borbu u odnosima s Bogom te promatramo njihove uspjehe i padove. Bez ovoga veći dio Novoga zavjeta ne bi bilo jednostavno razumjeti jer je ukorijenjen u Starom. I dok Novi zavjet obuhvaća manje od stotinu godina, Stari zavjet obuhvaća najmanje četiri tisuće godina, od početka ljudske povijesti do ključne prekretnice u povijesti, Kristovog rođenja.
2. Stari zavjet bio je Isusova Biblija i Biblija Njegovih učenika. To je vjerojatno najveći razlog zbog kojeg bismo trebali proučavati Stari zavjet. Isus se tijekom svoje službe pozivao na njega kako bi potvrdio vrijednost svojeg rada. On je na početku svoje službe, u subotu, u sinagogi u svojem rodnom gradu Nazaretu, ustao da pročita ulomak iz proroka Izaije tvrdeći da se te riječi ispunjavaju u Njegovom radu (Luka 4,16; Izaija 61,1.2). Isto tako, nakon krštenja, kada ga je davao kušao, Isus je uporabio starozavjetne ulomke kao svoje oružje protiv đavoljih napada. (Vidi Luka 4,1-13 i Matej 4, 1-7 te citate iz Ponovljenog zakona 8,3; Psalam 91,11.12; Ponovljeni zakon 6,13.16; 26,10; Jošua 22,5; 1. Samuelova 12,2.) I naposljetku, Isus se nakon uskrsnuća susreo s dvojicom učenika na putu u Emaus koji su tugovali zbog nedavnih događaja ne mogavši ih razumjeti: “I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,27) Apostoli su slijedili Njegov primjer. Kada su se sučelili s izazovima, oni su potporu i dokaze pronalazili u Starom zavjetu — Petar na dan Duhova (Djela 2), Stjepan u svojoj obrani, (Djela 7), a često i Pavao u svojim propovijedima i spisima (poslanice Rimljanima i Galaćanima). Ako je, dakle, Stari zavjet bio važan Isusu i Njegovim učenicima, on treba biti važan i nama. Oni su njime potkrepljivali svoja naučavanja, a Isus je ohrabrivao svoje sljedbenike riječima: “Vi istražujete Pisma [Stari zavjet] jer upravo ona svjedoče za me.” (Ivan 5,39)
3. Novi zavjet preporučuje ga nama za proučavanje. Pavao nam kaže da “sve što je nekoć napisano, napisano je nama za pouku, da strpljivošću i utjehom, koje daje Pismo, trajno imamo nadu” (Rimljanima 15,7). Nadalje, “sve se to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima” (1. Korinćanima 10,11).
4. Stari zavjet je temelj Novoga zavjeta. Stari zavjet iznosi povijesnu, kulturološku i vjersku pozadinu Novoga zavjeta. Gotovo sve novozavjetne knjige sadrže ili citate ili spominju osobe ili događaje iz Staroga zavjeta. Ovo se posebno odnosi na knjigu Otkrivenje koja obiluje motivima i pojmovima preuzetim iz knjiga Staroga zavjeta. Bez starozavjetne pozadine većina Novoga zavjeta bila bi nerazumljiva. Ovaj međuodnos ponekad se uspoređuje s biljkom: Stari zavjet je korijen, a Novi zavjet cvijet. Ključne riječi, motivi, teme, likovi i teologija Novoga zavjeta proizlaze iz Starog zavjeta. S nekoliko primjera ilustrirat ćemo ovu misao:
A. Riječi: Mi obično smatramo da je “zakon” popis pravila i uredbi koje trebamo slijediti ili nas očekuje kazna. U Bibliji najboljim primjerom “zakona” smatramo Deset zapovijedi. Međutim, kada proučavamo Stari zavjet, vidimo da je torah, pojam koji se prevodi kao zakon, apstraktna imenica izvedena iz glagola yarah što znači “upućivati” ili “podučavati” pa ova imenica znači podučavanje bilo koje vrste, a može se naći u svim književnim oblicima: poeziji, prozi ili zakonima. Stoga zakon u Bibliji nije ograničen na popis zapovijedi, već obuhvaća sveukupnost Božjih uputa u cijeloj Bibliji.
Zato Pavao, na primjer, kaže u Galaćanima 4,21.22: “Vi koji se hoćete podvrći Zakonu, kažite mi: zar ne čujete Zakona? Stoji, naime, pisano da je Abraham primio dva sina …” Za nas to nije zakon, već povijest. Ali budući da je to dio Božje poduke, dio je zakona. Slično i Isus spominje ono što je pisano u “zakonu” kada citira različite dijelove Petoknjižja. (Vidi Ivan 12,34; 10,34 koji citira Psalam 82,6 i Izaiju 41,23.)
B. Motivi. Jedan od temeljnih motiva u Novom zavjetu jest služba u Svetištu. (Jednako je važan motiv i izlazak koji se nalazi u oba Zavjeta.) Bez starozavjetnih opisa većina sadržaja Novoga zavjeta u najboljem bi slučaju bila zagonetna. Ovo se posebno odnosi na knjige kao što su Poslanica Hebrejima i Otkrivenje. Čak bi i dijelove evanđelja i Pavlovih spisa bilo teško razumjeti bez osnovnog poznavanja žrtvenog sustava i značenja Svetišta, a oboje nalazimo samo u Starom zavjetu.
C. Teme. Sud je središnja tema Novoga zavjeta. Ako svoje razumijevanje ovog pitanja temeljimo samo na novozavjetnim dokazima, stječemo vrlo usku i izobličenu sliku. Sud je također vrlo važna tema u Starome zavjetu, a njegovo postojanje i opis značajno dopunjuju naše razumijevanje suda. Cijela jedna knjiga u Starom zavjetu govori o “sucima”. U uvodu i objašnjenju kaže nam se da “tad Izraelci zavapiše Jahvi, i Jahve im podiže izbavitelja, Otniela, da ih oslobodi. Duh Jahvin siđe na nj, i on posta sucem u Izraelu. I povede Izraela u boj. Jahve mu preda u ruke Kušana Rišatajima, kralja edomskog, i on pobijedi Kušana Rišatajima.” (Suci 3,9.10) Ovdje je funkcija suca bila izbavljenje potlačenih i uništenje neprijatelja. Ovo se prilično razlikuje od našeg razumijevanja uloge suca, ali to je bila njegova primarna funkcija u biblijskom kontekstu.
Netko će možda reći: “Ali Božji sud je nešto drugo.” Međutim, je li to točno? U Psalmima čitamo: “S neba reče presudu — od straha zemlja zadrhta i zanijemje. Kad se diže Bog da sudi, da spasi uboge na zemlji.” (Psalam 76,9.10) Zato David promatra sud u kontekstu radovanja. (Vidi, primjerice, Psalam 96,11-13; 98,2-9.) Sud je također jedina prigoda koja nadahnjuje Boga da pjeva s radošću (Sefanija 3,14-17).
D. Likovi. Neki od najvažnijih likova spomenutih u Novom zavjetu povijesne su osobe iz Staroga zavjeta. Čitajući o njima u Starom zavjetu, mi možemo razumjeti ove reference, dok bi bez Staroga zavjeta novozavjetno spominjanje Abrahama, Jakova, kralja Davida pa čak i Mesije bilo daleko teže razumjeti.
E. Teologija. Rečenicu “pravednik živi od svoje vjere” mi obično povezujemo s Pavlovim spisima i naviještanjem Evanđelja od strane rane Crkve. Malo njih je svjesno činjenice da ju je Pavao “posudio” iz Staroga zavjeta. Značenje ove rečenice seže unatrag do Abrahamovog odnosa s Bogom i koristi se kao “dokaz” za stvarnost ovog iskustva. Međutim, sama rečenica preuzeta je iz Knjige proroka Habakuka. Kada je Habakuk shvatio da Bog i dalje spašava ne samo svoj narod općenito, već i samog Habakuka, on se raduje jer. premda je i dalje okružen pokvarenošću, Bog je njegov osobni Spasitelj. Drugim riječima, “ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas”? Mi možemo imati povjerenja u Onoga koji živi jer “Jahve, moj Gospod, moja je snaga, on mi daje noge poput košutinih, i vodi me na visine” (Habakuk 3,19).
Osim ovog važnog koncepta, brojne temeljne doktrine ukorijenjene su u Starom zavjetu: pojam saveza, smisao i značenje subote, važnost izlaska, funkcija i uloga zakona, razumijevanje stanja mrtvih, načelo davanja desetine i tako dalje.
F. Stari zavjet životu pristupa praktično. Stari Hebreji nisu bili filozofi ili teolozi. Oni su bili praktični, jednostavni ljudi. Njih je zato više zanimalo kako teološki koncepti utječu na život umjesto da ih definiraju i o njima raspravljaju. Na primjer, oprost se ne smatra teorijskim konceptom, već je prikazan kao stav dobrostive potpore grešnika, kao što se može vidjeti u Josipovom odgovoru svojoj braći kada su zatražila oprost (Postanak 50,19-21). Problem zla nikada se ne objašnjava, već vidimo da je Bog sa svojim narodom i u njihovim nevoljama kao što je bio s Jobom i Danielom kada su doživjeli iskustva koja su im ugrozila život.
Hebreji nisu živjeli u apstraktnom, filozofskom svijetu; oni su bili u stvarnom svijetu sa stvarnim problemima, a Stari zavjet nam pokazuje kako su se nosili s ovim okolnostima. Kralj David je bio “čovjek po [Božjem] srcu”; on je sagriješio, ali se pokajao te tražio i dobio oprost. Salomon je primio velike darove od Boga, zlorabio ih je i zaboravio na Boga; zatim je našao put povratka, razmislio o svojem životu i shvatio da je jedino važan odnos s Bogom. (Vidi knjigu Propovjednika.) Narod je odbio poslušati proroka Samuela, ali on se i dalje molio za njih (1. Samuelova 8,6.7; 12,23.24).
Psalmi su možda najpopularnija knjiga Staroga zavjeta jer progovaraju o cijelom spektru ljudskog iskustva, od najdublje boli do najuzvišenije radosti. Oni pokazuju kako neki pojedinac reagira na životnu nesigurnost i traži rješenje. Dobar primjer je Psalam 22, i 31, gdje pisac odgovara Bogu s hvalom kada je suočen s osobnom i nacionalnom patnjom i nemilošću. Drugi pojedinci, primjerice Danielova tri prijatelja (Daniel 3,17.18), sam Daniel (Daniel 6), Habakuk (vidi Habakuk 3,17-19) i Job (Job 13,15) također su naučili imati povjerenje u Božju spasonosnu silu usprkos patnji. Njihova su iskustva dala dublje značenje njihovom životu te ih približila Bogu.