Kršćanska vjera nije samo usredotočena na križ, već i na prazan grob. Istina je da većina ljudi u svijetu, uključujući i nekršćane, vjeruje da je čovjek po imenu Isus iz Nazareta umro na križu. Iz vremena nedugo nakon Isusove smrti potječu povijesni zapisi kao što je zapis rimskog povjesničara Tacita (57.—117.): “Neron je izložio jednu skupinu ljudi silnim mukama; narod ih naziva kršćanima. Krist, po kojem su dobili ime, podnio je strašnu kaznu u vrijeme vladavine Tiberija od strane jednog od naših prokuratora, Poncija Pilata.”
Nema mnogo prijepora, ni u prošlosti ni sada, o tome je li povijesna osoba po imenu Isus bila osuđena i razapeta.
Teži dio za razumijevanje jest uskrsnuće: tvrdnja da je Isus iz Nazareta, koji je umro u petak poslijepodne, ustao iz mrtvih u nedjelju ujutro. S tim pitanjem bore se mnogi ljudi. Uostalom, raspeće Židova u Judeji bila je uobičajena pojava. Ali da je Židov ustao iz mrtvih nakon raspeća? To je sasvim drugo pitanje.
Ipak, bez vjere u uskrslog Isusa, kršćanska vjera ne bi postojala. Pavao je napisao: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,14.19) Isusova smrt morala je biti praćena Njegovim uskrsnućem zato što u Njegovom uskrsnuću počiva sigurnost našeg uskrsnuća.
Kada govorimo o Isusovom uskrsnuću, imamo dvije mogućnosti. Prva je da promatramo ovaj izvještaj kao sentimentalnu propagandu napisanu od strane nekoliko usamljenih Isusovih sljedbenika u želji da očuvaju sjećanje na Njega, kao što mi pokušavamo održati sjećanje na neku poznatu osobu nakon smrti. Druga mogućnost, kada govorimo o izvještaju o uskrsnuću, jest da ga prihvatimo doslovno, kao izvještaj napisan iz prve ruke o izuzetnom događaju koji se odnosi na svako ljudsko biće koje je ikad živjelo.
Andy Nash