Kroz Sina sve

Prije mnogo godina živio je jedan bogati plemić koji je sa svojim mladim sinom dijelio strast prema umjetninama. Zajedno su putovali svijetom i svojoj kolekciji dodavali samo najbolja umjetnička djela. Neprocjenjivi radovi Picassa, Van Gogha, Moneta, i drugih, krasili su prostorije obiteljske vile.

Stari je udovac sa zadovoljstvom promatrao kako njegov jedini sin postaje iskusni kolekcionar. Mladićevo iskusno oko i bistar um činili su da očevo srce bude puno ponosa svaki put kada trguju negdje u svijetu. Radovao se gledajući u sinu divnu budućnost.

Međutim, došao je rat i mladić je osjetio želju da služi svojoj zemlji. Bio je mobiliziran kao sanitetski djelatnik u pokretnoj ratnoj bolnici. Nakon samo nekoliko tjedana njegov je otac dobio brzojav. Njegov je voljeni sin nestao u borbi. Stari je kolekcionar tjeskobno čekao još vijesti. Ali njegove su se slutnje obistinile – posljednja je vijest potvrdila da je njegov sin poginuo spašavajući ranjenike, nakon što je s bojnoga polja izvukao više desetina svojih suboraca. Dom je utonuo u tišinu dok je usamljeni starac iz dana u dan tugovao.

Jednoga jutra lupanje na vratima je prekinulo tišinu. Dok je hodao niz dugačak hodnik skupocjene umjetnine sa zidova su ga samo podsjećale na to da njegov sin više nikada neće ući u taj dom. Na vratima se iznenadio ugledavši vojnika s povećim paketom u rukama. Predstavio se kao prijatelj njegovoga sina. Rekao je da je jedan od onih koje je on spasio prije nego što je poginuo. Zatim je zamolio gospodina da mu dopusti ući.

Nakon kraćeg upoznavanja, vojnik je starome plemiću rekao da je i on umjetnik, te da mu želi nešto darovati iz zahvalnosti. Skidajući papirni omot sa paketa, čovjek je ugledao portret svoga sina. Iako to nije bilo vrhunsko umjetničko djelo, lice mladića je bilo zapanjujuće precizno naslikano. Starca su preplavili osjećaji. Zahvalio je i obećao da će tu sliku staviti na najbolje mjesto među ostalim umjetninama.

Nedugo nakon što je vojnik otišao, čovjek je iznad kamina uklonio skupocjene slike i postavio portret svoga sina. Gledajući ga svaki dan njegova je depresija nestajala pri pomisli na sve one živote koje je mladić spasio žrtvujući vlastiti. Tako je njegov sin nastavio živjeti, a kolekcionar je svim prijateljima objavio kako je to najdragocjenija slika u cijeloj kolekciji.

Slijedeće godine, stari je usamljeni ljubitelj umjetnosti umro. Prema oporuci koju je ostavio, njegova bi se vrijedna kolekcija, budući da više nije imao nasljednika, trebala dati na dražbu. Prema istome dokumentu, ta se dražba trebala održati na dan kada je primio najdragocjeniji dar – portret svoga sina.

Tako je došao i taj dan i u prostranoj su se vili sastali mnogi veliki umjetnici i kolekcionari svijeta, u nadi da će uspjeti kupiti neko od dragocjenih djela. Sve je obuzimala trema u tim važnim trenucima njihovog života.

Dražba je počela prodajom slike koja nije bila na popisu. Bio je to portret mladića, plemićeva sina. Voditelj dražbe je predstavio to djelo i otpočeo nadmetanje, ali je u dvorani vladala tišina. Predložio je cijenu od 100 dolara. Trenuci su prolazili, ali nitko nije odgovorio. Netko je dobacio kako nisu oni došli zbog nepoznate slike kolekcionareva sina. Željeli su preskočiti taj prijedlog i nastaviti s dražbom pravih umjetnina. Ali je voditelj dražbe ustrajao: “Ne, moramo najprije ovo prodati”. Konačno se javio netko iz pozadine: “Ja imam samo deset dolara. Ipak bih želio imati tu sliku. Poznavao sam mladića, jer sam bio sluga u ovome domu.” Voditelj je izjavio: “Imamo ovdje ponudu od deset dolara. Nudi li tko više?” Tišina je potrajala nekoliko trenutaka, a zatim je nastavio: “Prvi put, drugi put, prodano!”

Olakšanje je zavladalo u dvorani i čuli su se komentari kako sada mogu ići dalje. A onda je voditelj izjavio kako je dražba gotova. Ljudi su ga gledali s nevjericom. “Čekajte malo. Kako, gotova? Mi ovdje nismo došli zbog slike starčeva sina. A što je sa svim onim milijune dolara vrijednim slikama?” Voditelj je odgovorio: “Jednostavno. Prema oporuci oca, tko uzme njegova sina… dobiva sve.”

Najveća je radost Boga, nebeskoga Oca, u njegovome Sinu Isusu Kristu. Njegov je jedinac otišao iz Očevih dvorova da bi na ovome uzburkanome svijetu požrtvovno spašavao ljude. Tu je i umro. I zbog velike Očeve ljubavi, njegova oporuka glasi – Tko primi Sina, dobiva sve. Bez Sina, život je promašeni pokušaj, a s njime je dobitak vječnosti. Hoćete li i vi s vaše životne dražbe otići praznih ruku ili ćete prihvatiti Isusa Krista i s njime dobiti sve?

Željko Bošnjak

Tagged on: