Radikalna milost

Nezaslužena, nestečena, nezarađena

Robert Robinson je u vrijeme očeve smrti imao osam godina i živio je bezbrižno u malom engleskom selu. Bio je vrlo bistar, no tvrdoglav dječak, pa ga je majka sve teže odgajala. Kada je Robert napunio četrnaest godina, majka ga je poslala u London na šegrtovanje kod brijača. Robert je nastavio upadati u sve veće nevolje. Živio je besciljno i počeo se sve više opijati, te je prokockao svaku, pa i najmanju zaradu.

Sa sedamnaest je Robert, s još nekoliko svojih prijatelja s kojima je pio, odlučio posjetiti evangelizacijski sastanak, s planom da napravi šalu od bogoslužja i naruga se govorniku. Kada je George Whitefield počeo propovijedati o Isusu, Robert je duboko u srcu osjetio neobjašnjivo ganuće. U njemu se probudio čudan osjećaj ljubavi prema Kristu. Preplavila ga je misao o Božjoj milosti.

Te večeri nije odgovorio na poziv da se promijeni, no riječi koje je čuo proganjat će ga sljedeće tri godine. U dobi od dvadeset godina, 10. rujna 1755. godine, Robert je konačno svoj život predao Kristu, a ubrzo nakon toga odgovorio je i na poziv u pastorsku službu. Tri godine kasnije, dok se pripremao za propovijed u metodističkoj kapelici u Norfolku, u Engleskoj, Robert je napisao himnu „Come, Thou Fount of Every Blessing“ (Dođi Izvore svakog blagoslova) kako bi dopunio svoju propovijed.

Tekst himne govori o milosti koju ne zaslužujemo i dugu koji ne možemo otplatiti. Govori o nevjerojatnom milosrđu, neshvatljivu praštanju i milosti koja je iznad ljudskog razumijevanja. Možda su vam poznate riječi ove stare himne, možda ste je čak mnogo puta pjevali.

„Dođi, Izvore svih blagoslova,
Srce mi ugodi da milost tvoju hvalim.
Bujice milosrđa što stalno teku,
Nek poziv budu da pjesmom te slavim.“
Treća strofa me najviše taknula:
„O, kako milosti dužnik sam velik,
Svakoga trena znam da je tako!
Dobrota tvoja stog nek me veže
Za srce tvoje, ko spona jako.“

Apostol Pavao je sigurno bio zadivljen Božjom čudesnom milošću.

Pavao i milost
Poslanica Rimljanima prepuna je Božje milosti. Pavao nas upućuje na jedini poticaj dovoljno snažan da osposobi Božju crkvu za objavljivanje vječnog evanđelja svemu svijetu, u pripremi za dolazak našega Gospodina. „Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima. Odatle moja želja da propovijedam Evanđelje i vama, stanovnicima Rima. Uistinu, ja se ne stidim Evanđelja, jer je ono sila Božja za spasenje svakomu vjerniku, kako, u prvom redu Židovu, tako Grku. Jer u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru, kao što stoji pisano: ‘Pravednik će živjeti od vjere.’“ (Rimljanima 1,14-17).1

Upravo ovaj osjećaj dugovanja potiče i motivira Pavla na svjedočenje. Pavao je bio dužnik. U Kristu je našao milost; u Kristu je našao praštanje; u Kristu je našao oprost; u Kristu je našao milost; u Kristu se njegov život preoblikovao, postao nov; u Kristu je našao novi smisao života.

Razapeti Krist izbavio ga je od osude i krivnje vlastite prošlosti. Uskrsli Krist dao mu je snagu za sadašnjost, a Krist koji će se vratiti dao mu je nadu u budućnost. Pavao uzvikuje iz dubine svoga bića: „Ja sam dužnik milosti.“

Više o ovoj čudesnoj milosti može se naći u Poslanici Rimljanima. Evo samo nekih otkrića Svetoga Duha o veličini milosti koja nalazimo u ovoj poslanici.

„I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri, da učini očitom svoju pravednost – jer je ostavio nekažnjene prošle grijehe u vrijeme Božje strpljivosti – da učini očitom svoju pravednost u sadašnje vrijeme i da dokaže da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa“ (Rimljanima 3,24-26).

Zamijetite tri glavne točke ovog ulomka: (1) opravdani smo milošću, i to besplatno, (2) milost je objava o Božjoj pravednosti; i (3) milošću Bog opravdava one koji vjeruju u Isusa. I na kraju, evo još jednog dijela Poslanice Rimljanima koji je ispunjen milošću: „Krist je naime, dok smo još bili slabi, umro u pravo vrijeme za nas bezbožnike. Dakako, teško se umire za pravednika, a za dobročinitelja možda bi se tko i usudio umrijeti. Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas“ (Rimljanima 5,6-8).

Milost koja nema smisla
Kristova milost je nezaslužena, nestečena, nezarađena. Isus je umro mučnom, bolnom smrću kojom će umrijeti izgubljeni grešnici. On je okusio puninu Očeva gnjeva ili osude protiv grijeha. Bio je odbačen kako bismo mi mogli biti prihvaćeni. Umro je smrću koja je bila naša, kako bismo mi mogli živjeti životom koji je bio njegov. Nosio je trnovu krunu kako bismo mi mogli nositi slavnu krunu. Bio je u mukama i bolovima, čestit pribijen na križ kako bismo mi mogli vladati na prijestolju s otkupljenicima svih vremena i zauvijek nositi kraljevske odore. Čudo nad čudima, Isus nas u našoj sramoti i krivnji nije odbacio, već je u ljubavi posegnuo prema nama kako bi nas prihvatio.

To je izvješće o milosti. To je povijest o Spasiteljevoj nemjerljivoj ljubavi. To je pripovijest o Isusu koji nas toliko voli da bi radije sam iskusio propast no izgubio ijednoga od nas. To je pripovijest o bezgraničnoj, nepojmljivoj, neshvatljivoj, neuništivoj, beskrajnoj, beskonačnoj ljubavi koja čezne za nama kako bismo zauvijek bili s njim. On je bio voljan primiti krivnju, osudu i posljedice našega grijeha i, ako je potrebno, zauvijek biti odvojen od svojega Oca kako bismo mi bili spašeni.

Razumijevanje ove božanske ljubavi navelo je Pavla na uzvik: „Ja sam dužnik i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima. Odatle moja želja da propovijedam Evanđelje“ (Rimljanima 1,14-15).

Dužnička obveza
U Pavlovo vrijeme Grci su sebe smatrali profinjenim intelektualcima, obrazovanom elitom, skepticima uvjerenim kako su na svaki način iznad svih drugih. Barbari su bili svi ostali, a Grci su ih smatrali neobrazovanim poganima ili nepismenim idolopoklonicima. Pavao kaže: „Ja sam dužnik i obrazovanima i neobrazovanima, bogatima i siromašnima, kraljevskom sloju i radničkom sloju. Ja sam dužnik cijelom čovječanstvu.“

Pokušajmo uhvatiti barem iskru Pavlova žara za izgubljenim ljudima. U Djelima 16 Pavao govori o Božjoj milosti prema poslovnoj ženi iz Tijatire čiji život biva promijenjen. Nastavimo li čitati ovo poglavlje naći ćemo Pavla i Silu kako u zatvoru pjevaju o Božjoj milosti, a zatvorski čuvar iz Filipa i cijela njegova obitelj budu kršteni. U Djelima 17 Pavao govori o Božjoj milosti fi lozofi ma u Ateni i neki među njima potvrdno odgovaraju na tvrdnje evanđelja. Kasnije, u knjizi Djela, on otvoreno govori o Feliksu i Agripi, te za vrijeme svojeg zatočeništva u Rimu ima obraćenike čak i u Cezarovu kućanstvu.

Pavao neumorno iznosi evanđelje posvuda u knjizi Djela. Objavljuje ga od Jeruzalema do Rima. Objavljuje ga rimskim vladarima i židovskim sluškinjama. Propovijeda ga u zatvorima i na brodovima, na tržnicama i u privatnim kućama.

Što ga je poticalo, što ga je motiviralo, što ga je gonilo da svjedoči za Krista u najizazovnijim okolnostima? Što ga je održavalo u najtežim trenucima? Poticala ga je jedna i samo jedna stvar – ljubav. On to jasno kaže u svom pismu Korinćanima: „Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli. A on je umro mjesto sviju, da živi ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih“ (2. Korinćanima 5,14-15).

Pavlovo oduševljenje može biti i naše
I mi, spašeni po milosti, odrazujemo iste osjećaje. Milost nas oslobađa, milost nas opunomoćuje, milost nas mijenja, milost nas preoblikuje. Milost nas nagoni da pripovijedamo evanđelje. Ne možemo ništa drugo. Radosnu vijest treba širiti. I mi smo zbog ove milosti dužnici cijelom čovječanstvu. Što je Krist učinio za vas?

Božjom providnošću i vi ste isto tako dodirnuti milošću. Njegova vam je milost oprostila. Njegova vas je milost oslobodila krivnje. Njegova vas je milost otkupila. Njegova vas je milost osnažila. Po njegovoj ste milosti Božji sin ili Božja kći. 

Ljubav nas nagoni. Ona nas potiče. Ona nas tjera. Ne potiču nas brojke. Ne potiče nas statistika. Ne potiče nas želja za pozornošću. Ne potiče nas želja da budemo poznati. Ne potiče nas želja da budemo prvi ili najveći. Nisu nam privlačne svjetovne motivacijske tehnike.

Nas motivira milost. Potaknuti smo ljubavlju prema Onome koji nas je izbavio. Motivira nas Krist koji nas je spasio na golgotskom križu – nebo je za to platilo beskonačnu cijenu. Potiče nas ljubav koja je tako moćna, tako otkupljujuća, tako mijenjajuća, da ništa drugo niti ne možemo, osim pronositi ovu vijest.

To je sudbina na koju ste pozvani. To je nebeski poziv upućen vašem srcu. To je Kristov zov upućen vašoj duši. Hoćete li prihvatiti poziv s neba? Hoćete li se odazvati Kristovu pozivu?

Kao dužnici milosti, hoćete li dati sve što imate ovomu Kristu koji je za vas platio nemjerljivu cijenu? Hoćete li biti sudionici njegova poslanja i širenja njegove milosti umirućem svijetu?

Mark A. Finley

Tagged on: