„A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!“ (Galaćanima 6,14)
Kad biste uklonili križ od kršćanina, to bi bilo kao da ste uklonili Sunce koje rasvjetljava dan ili Mjesec i zvijezde s nebeskog svoda po noći. Kristov križ približava nas Bogu, pomiruje čovjeka s Bogom i Boga s čovjekom. Otac gleda na križ, na patnje kojima je predao svojega Sina da bi izbavio ljudski rod iz beznadnog jada i da bi ga privukao sebi. On gleda na križ sa samilosnim sažaljenjem očinske ljubavi.
Ljudi su križ skoro potpuno izgubili iz vida, ali bez križa nema povezanosti s Ocem, nema jedinstva s Janjetom usred nebeskog prijestolja, nema dobrodošlice zalutalima koji se vraćaju na odbačeni put pravednosti i istine, nema nade za prijestupnika na dan suda. Bez križa nema sredstva kojim bi se svladala sila našeg silnog neprijatelja. Sva nada ljudskog roda zavisi od križa.
Kada grešnik dođe do križa i podigne pogled prema Onome koji je umro da ga spasi, može se radovati savršenom radošću jer su mu grijesi oprošteni. Klečeći pred križem, dostigao je najviši položaj koji čovjek može postići. Svjetlo spoznaje Božje slave otkriva se na licu Isusa Krista; čuju se riječi oprosta: Živi, o ti, grešniče, živi! Tvoje pokajanje je prihvaćeno jer sam ja pronašao otkupninu!
Preko križa mi učimo da nas naš nebeski Otac voli beskrajnom i vječnom ljubavlju, da nas privlači k sebi dubokom sućuti koja daleko nadmašuje čežnju majke za zalutalim djetetom. Možemo li se čuditi što je Pavao uzviknuo: „A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista!“ I naša je prednost da slavimo križ na Golgoti, naša je prednost da sebe potpuno predamo Onome koji je sebe predao za nas. I onda, sa svjetlom ljubavi koja blista s Njegovog lica, mi ćemo krenuti naprijed i odražavati tu ljubav onima koji su u tami. (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)