„Žena koju vidje grad je veliki što kraljuje nad kraljevima zemaljskim.“ (Otkrivenje 17,18)
Sila koja prikazuje “grad veliki” može se višestruko primijeniti. Knjiga otkrivenja taj grad naziva i Sodom i Egipat i Jeruzalem i Babilon (Otkrivenje 11,8; 14,8). Otkrivenje naglašava da će u vrijeme posljetka taj grad odigrati značajnu ulogu u svijetu. Zato je razumljivo da su prvi čitatelji Otkrivenja smatrali kako se radi o Rimu. Taj veliki grad upravlja (sadašnje vrijeme) kraljevima na Zemlji. Zvijer na kojoj je žena sjedi opisuje se i kao sedam bregova, što je čitatelje u prvom stoljeću sigurno podsjećalo na sedam rimskih brežuljaka. Židovi i kršćani iz prvog stoljeća često su govorili o Rimu kao Babilonu, i tako dalje. Svakako da se u ovom određeno krije i neka pouka za nas.
Nekako u vrijeme pisanje Otkrivenja legalni položaj kršćana u rimskom carstvu bio je u opasnosti. Židovi su poduzimali korake kako bi kršćane izbacili iz svojih sinagoga. To je bilo veoma opasno, jer je judaizam bio jedina religija na koju se nisu odnosili rimski vjerski zakoni. Biti isključen iz sinagoge značilo je naći se u stvarnoj smrtnoj opasnosti.
Drugi problem s kojim su se kršćani morali suočiti bile su optužbe njihovih neznabožačkih susjeda. Kada su neznabošci shvatili da zaista postoji razlika između kršćanstva i judaizma, često su se prema kršćanima odnosili s otvorenim prezirom. Optuživali su ih da su “neprijatelji ljudskog roda”. Neznabožački rituali i retorika prožimali su javne događaje u Maloj Aziji. Kršćani su ih izbjegavali kako ne bi svoju vjeru doveli u opasnost. Zato što ih neznabošci počeli smatrati antidruštvenim elementima.
S druge strane, stanovništvo je uglavnom imalo dosta labav pristup religiji. Ljudi su osjećali slobodu sami izabrati religiju koju će prihvatiti u mnoštvu vjerskih smjerova koji su im stajali na raspolaganju. Slično današnjim ljudima, ni oni nisu cijenili ljude koji su smatrali kako su samo oni u pravu i kako su svi drugi na pogrešnom putu. Zato su kršćane optuživali za “ateizam”, jer nisu pristajali na poštovanje nijednog drugog boga osim svoga. Stanovnici imperije sami su birali religiju za sebe, ali su poštovali državne bogove kako bi pokazali svoju vjernost caru i državi. Kršćani nisu prihvaćali ni državne bogove niti su im se klanjali. Zbog toga su ih neznabošci proglašavali za ateiste.
Ne treba nas previše iznenaditi ni činjenica da su kršćani bili optuživani i za ljudožderstvo. To je imalo veze sa neznabožačkim gledanjem na Gospodnju večeru, kada su kršćani “jeli tijelo i pili krv” svoga Gospoda. Iako su kršćani tumačili ovaj obred na duhovan, simboličan način, njihovi neznabožački susjedi nisu prihvaćali takvo tumačenje. Kružile su priče o tome da kršćani žrtvuju djecu kako bi ih mogli jesti za vrijeme Gospodnje večere. Takve su optužbe doprinosile da opstanak kršćana u rimskom svijetu postane nesiguran, u stvari njima je zaprijetilo istrebljenje.
Gospode, zahvalan sam Ti što živim u dosta podnošljivom vremenu. Učini da moja vjera ostane snažna i u povoljnim životnim okolnostima. (Jon Paulien, Evanđelje s Patmosa)