Ljudi koji se oslanjaju na ljude

Neki je moj prijatelj posjetio jednoga dana svog prijatelja. Zatekao ga je kako u svojoj radionici udara velikim čekićem. Moj prijatelj, odlučivši biti malo pustolovan, stavio je palac na radni stol i rekao: „Udari me po palcu!“ Čovjek s čekićem je mislio da se prijatelj šali i da će povući palac, a čovjek s palcem na stolu je mislio da ga prijatelj neće udariti. Nesporazum je bio potpun i moj prijatelj je otišao liječniku s palcem koji je ličio na nedopečeni hamburger. Ispričao sam ovu priču jednom prilikom i netko je rekao da je istu šalu isprobao na svom skupocjenom satu i postigao isti rezultat. Umjesto sata u ruci mu je ostala tanka pločica.

Ljudi koji se oslanjaju na ljude mogu se suočiti s velikim problemima. U stvari, želio bih se pozabaviti ovim pitanjem, zato što mi se čini da moramo promisliti o tome na čijem autoritetu temeljimo ono što vjerujemo i što činimo. Da li se u svojim vjerovanjima oslanjamo na ljude? Da li nam neke vođe ili karizmatični tipovi koji znaju kako utjecati na mase određuju što trebamo činiti? Pod čijim utjecajem mislite ono što mislite? Na temelju čega odlučujete kako ćete postupati?

U Kristovo vrijeme oko ovih pitanja vodila se žučna rasprava. U to doba je bilo uobičajeno da se pita: „Tko je to rekao?“ „Koji ugledni starješina je to prihvatio?“

Hebrejske uhode su bile na zadatku. Pokušale su uhvatiti Isusa u zamku. Vođe koje su ih poslale bile su razočarane kada su se uhode vratile bez Njega. „Dođoše dakle stražari glavarima svećeničkim i farizejima, a ovi im rekoše: “Zašto ga ne dovedoste? Stražari odgovore: “Nikada nitko nije ovako govorio. Nato će im farizeji: “Zar ste se i vi dali zavesti? Je li itko od glavara ili farizeja povjerovao u njega?“ (Ivan 7,45-48)

Očigledno je da je ova bolest mučila Crkvu dugo, dugo vremena! A ta bolest nije počela u Kristove dane. Postoji jedan tekst u Starom zavjetu koji zvuči skoro nevjerojatno. Mogao bi učiniti da postanete paranoidni. Mogao bi učiniti da počnete sumnjati u svakoga. „Ne pouzdavajte se u bližnjega, ne vjerujte u prijatelja; pred onom koja s tobom dijeli postelju pazi da usta ne otvoriš. Jer sin svoga oca zlostavlja, kćerka na majku ustaje, snaha na svoju svekrvu, svakome je dušmanin njegov ukućanin.“ (Mihej 7,5.6)

Jedan dječak je provodio vrijeme, čitajući rukopise svetih spisa na brdima oko Nazareta. Kasnije se sjetio ovog teksta iz Starog zavjeta. Taj dječak se zvao Isus. Što ste naučili iz ovih tekstova Starog i Novog zavjeta o tome kome poklanjate povjerenje? Da li ste naučili da ne vjerujete svakome? Što je psalmista mislio kad je rekao: „Bolje se Jahvi uteći nego se uzdat` u čovjeka.“ (Psalam 118,8) Što znače riječi: „Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja! Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća i propadaju sve misli njegove.“ (Psalam 146,3.4) Što je Pavao mislio kada je rekao: „Jer kad jedan govori: ‘Ja sam Pavlov’, a drugi: ‘Ja Apolonov’, niste li odveć ljudi?“ (1. Korinćanima 3,4) Što su htjeli reći ovi biblijski pisci?Gdje ćemo povući granicu?

Sigurno ne bismo željeli navesti ljude da ni u koga više nemaju povjerenja, iako je u ovo naše vrijeme teško imati povjerenja u bilo koga. Nekada u stara vremena, kad bi odlazili na odmor, ljudi su novac, koji su nekome dugovali, ponekad jednostavno ostavljali kraj ulaznih vrata da ga zajmodavac uzme kad navrati. Kako su se vremena promijenila! Nekada smo mogli vjerovati svakome, sve dok se ne ispostavi da mu se ne može vjerovati. Danas ne vjerujemo nikome, sve dok se ne ispostavi da mu se može vjerovati. Ne dopada mi se što živim u takvom svijetu.

Dakle, što znače svi oni biblijski stihovi koji nas pozivaju da ne vjerujemo nikome? Iz konteksta se zaključuje da Biblija želi reći da ne vjerujemo nikome kada se radi o biblijskoj istini. Nemojte nikome dozvoliti da razmišlja o duhovnim pitanjima umjesto vas. Nemojte imati povjerenja ni u koga kada je u pitanju vaša vječna sudbina. Pazite kome poklanjate povjerenje kada se radi o onome u što trebate vjerovati i zašto vjerovati. To je poruka. Ozbiljno vas pozivam da o tome veoma pažljivo razmislite.

Mi živimo u vremenu kada su ljudi neupućeni i naivni kada se radi o religiji. To se stalno pokazuje. Nedavno mi je netko ispričao ovu malu priču:
„Neki pastor je posjetio nastavu vjeronauka da vidi što djeca uče.
‘Tko je srušio zidove Jerihona?’ upitao ih je.
‘Nismo mi, gospodine’! odgovorila su djeca.
‘Je li ovo karakteristično za ovaj razred?’ upitao je pastor vjeroučitelja.
‘Ovo su poštena djeca i i ja im vjerujem’, uzvratio je učitelj. ‘Ne vjerujem da bi učinili tako nešto.’

Razočaran i obeshrabren, pastor je ispričao ravnatelju što mu se dogodilo i kakav je odgovor dobio od djece i njihovog nastavnika.
‘Pastore, već dugo poznajem nastavnika i tu djecu’, nakostriješio se ravnatelj. ‘Ako su rekli da to nisu učinili, onda je to za mene dovoljno’!
Potom je pastor iznio problem pred odbor crkve. Odbornici su raspravljali o tome dva sata i konačno zaključili:
‘Pastore, ne vidimo potrebu da se uzrujavate oko takvih sitnica. Hajde da platimo štetu i da svotu stavimo na račun održavanja crkve.’“

Živimo u vrijeme velike naivnosti kada se radi o religijskim pitanjima, uključujući i poznavanje Biblije. Ljudi koji ne bi mogli ni zamisliti da se prema poslu odnose kao što se odnose prema Bogu, kada je religija u pitanju kao da uopće ne koriste svoj razum. …

Poslovni ljudi ulaze u avion sa laptopima, tabletima, mobitelima i torbama punim dokumenata. Ne spavaju, ne idu nikome u posjetu, samo rade. Trude se što više napredovati u karijeri. U posao unose svaki atom svoje energije, trudeći se biti što uspješniji. Međutim, ako bi prema svom poslu postupali onako kako postupaju prema pitanjima vjere i vječnog života, bankrotirali bi za nekoliko tjedana.

Mislim da ovim riječima svima upućujem izazov da dobro razmisle na kakvim temeljima grade svoja vjerovanja! Da li o tome zaista pažljivo razmišljamo? …

Zašto netko biva prevaren? Da li zato što oko nas ima suviše varalica? Ne, ljudi bivaju prevareni zato što su odlučili biti prevareni! Zato što su odlučili ne proučavati i ne istraživati sami za sebe!

Isus je znao da se istina otkriva i prihvaća jedino kada ljudi sami proučavaju i istražuju. Zato je On bio Veliki Učitelj. Nije davao pripremljene odgovore. Znao je da tako nikoga ne možete ničemu naučiti. On je samo stvarao pogodnu atmosferu da učenici sami otkrivaju istinu. Preko apostola Pavla jasno je rekao da sami trebamo proučavati da bismo se pokazali prokušani pred Bogom (2. Timoteju 2,15). …

Mi bismo mogli upitati vjernike da li zaista imaju čvrstu osnovu za svoja vjerovanja i oni bi mogli reći: „Da, vjerujemo da imamo, u teoriji!“ Ali, želio bih vas podsjetiti da jedino onaj koji je kod nogu samoga Isusa Krista stekao iskustvo s onim što vjeruje, može stvarno reći da vjeruje. Ukoliko ne uspostavimo životodavni, stvarni odnos s Isusom Kristom, mi ćemo se oslanjati na ljude!

Ako sebe zamišljam kao „dobrog dečka“, ako sam samouvjeren i sam sebi dovoljan, tada sam u opasnosti da se oslanjam na sebe i da postanem ono što Biblija naziva „bezumnikom“. Onoga koji vjeruje svom srcu Biblija zaista smatra bezumnikom (Izreke 28,26!). Ali, ako patim od kompleksa niže vrijednosti, ako sumnjam u sebe i nisam uspostavio živi odnos s Bogom tako da mogu imati povjerenja u Njega, onda ću se oslanjati na druge ljude pastore, biskupe, profesore, teologe, sposobne vođe i one u čijoj se prisutnosti lijepo osjećam. Ukoliko ne vjerujem Bogu, uvijek ću vjerovati nekome drugome! Ukoliko ne vjerujem Bogu, mogu biti siguran da ću, prije ili kasnije, skrenuti s pravog puta. …

Suviše često dozvoljavamo pa nas na duhovnom području ponesu osjećanja, a ne razum. Često prihvaćamo da je nešto istina zato što nam izgleda ispravno ili što nam izgleda dobro, umjesto zato što je zaista ispravno i dobro! …

Oslonimo se na ono što nam Isus kaže: „Onoga tko dođe k meni neću izbaciti… Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Ivan 6,37; Matej 11,28) On nam još i danas govori i predstavlja naš jedini autoritet. Da li se slažete?

Želio bih ovom tekstu dodati samo još jedan mali poziv:

Molim vas, nemojte vjerovati ničemu što sam napisao, ako najprije sami niste provjerili svaku riječ!

Morris Venden

Tagged on: