Apostol Pavao savjetuje Timoteja da “valjano propovijeda istinu ” (2. Timoteju 2,15). Valjano ili ispravno propovijedanje istine podrazumijeva donošenje pravih pretpostavki i stavova u odnosu na Božju riječ i korištenje metode tumačenja koja je u skladu sa samom Riječi.
Činjenica da Pavao opominje Timoteja da treba valjano propovijedati istinu, odnosno Božju riječ (Ivan 17,17), znači da se nju može i pogrešno tumačiti. I doista, može se navesti mnogo slučajeva koji to dokazuju. Pastor jedne velike crkve propovijedao je na televiziji o Djelima 26,2, gdje Pavao kaže: “Kralju Agripa, osjećam se sretnim što se danas mogu pred tobom braniti od svega za što me tuže Židovi…” Koristeći izraz “osjećam se sretnim”, pastor je propovijedao o važnosti pozitivnog razmišljanja usred nedaća. No, Pavao nije Agripi govorio o pozitivnom razmišljanju, već je rekao da se osjeća sretnim s obzirom na činjenicu da je dobio priliku braniti se pred kraljem. Spomenuti propovjednik je izvrnuo smisao Pavlovih riječi jer je koristio biblijski izraz izvan konteksta kojemu pripada. Jedan drugi propovjednik je na sličan način propovijedao o događaju opisanom Marku 2,4, koji govori o ljudima koji su donijeli svojega paraliziranog prijatelja Isusu. “Kako ga zbog mnoštva naroda ne mogoše donijeti do njega, skinuše krov nad mjestom gdje je bio Isus.”
Propovjednik je upotrijebio engleski izraz “press” iz tog retka (hrvatski: mnoštvo, gužva, stiska) i pola sata propovijedao o tome kako “press” — tisak i mediji — još i danas drže ljude daleko od Isusa! Jasno je da biblijski tekst nije u nikakvoj vezi s medijima. “Press” se odnosi na gužvu, mnoštvo ljudi oko Isusa.
Spomenuti propovjednik je cijelu propovijed temeljio na krivom razumijevanju teksta. Iako je istina da je Biblija pisana za običnog čovjeka, pogrešno je misliti da je ne treba tumačiti, već samo slušati. Svakako trebamo biti poslušni, ali prije nego što možemo poslušati Pismo, moramo znati što ono zapravo kaže.
Bili mi toga svjesni ili ne, svi tumačimo Bibliju. Neke tekstove uzimamo i prihvaćamo doslovno, za ostale smo svjesni da imaju i simboličko značenje. Primjerice, kad u Izlasku 20,15 čitamo: “Ne ukradi!”, većina nas to shvaća doslovno. To znači samo ono što tekst kaže: “Ne ukradi!” Mi nećemo reći: “Ali ponekad je u redu ukrasti.” Mi znamo da to znači: “Ne ukradi!” u bilo
kojem trenutku.
Međutim, kad Mateju 5,29 pročitamo: “Ako te tvoje desno oko navodi na grijeh, iščupaj ga i baci od sebe, jer je bolje da ti propadne jedan od udova nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao”, znamo da to ne treba shvatiti doslovno. Ili barem ne vidimo oko nas mnogo jednookih kršćana! Isus nije
govorio o doslovnom čupanju očiju. Njegove se riječi odnose na naše grešne misli. Isus od nas ne traži da uništavamo i sakatimo svoja tijela, nego da nadziremo svoje misli.
Dakle, da bismo razumjeli što Pismo zapravo naučava, moramo ga tumačiti. Farizeji su proučavali Stari zavjet i znali sve što je u njemu rečeno, ali ga nisu razumijevali. Dvojica učenika koji su putovali u Emaus poznavali su Stari zavjet, ali ga nisu uspjeli razumijeti. Kad im se Isus pridružio, “protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Luka 24,27). Riječ prevedena s “protumači” dolazi od grčke riječi hermeneuo, od koje dolazi naša riječ “hermeneutika”. Hermeneutika je znanost o tumačenju. Ona određuje pravila za tumačenje ili objašnjavanje Pisma.
Pogrešno tumačenje Biblije je ponekad imalo strašne posljedice. Lažna tumačenja su podržavala lažne nauke i lažni pogled na svijet i svemir. U sedamnaestom stoljeću je velikom talijanskom matematičaru Galileu sudila i presudila srednjovjekovna Crkva, jer je vjerovao da se Zemlja vrti oko Sunca. Crkva je, pogrešno tumačeći Pisma, vjerovala da je Zemlja središte svemira i da se Sunce vrti oko Zemlje.
Takvi nesporazumi se mogu izbjeći ako koristimo ispravna načela tumačenja.
Gerhard Pfandl