William Shea
Što je izvor biblijskih proročanstava? Koja je njihova svrha? kako ih trebamo razumjeti i prema njima se odnositi?
Proročanstva nalazimo u cijelom starom zavjetu, od početka do kraja. Čim su Adam i Eva pokazali neposlušnost i bili istjerani iz Edenskog vrta, Bog im je dao obećanje o Spasitelju (Post 3,15). Poslije je obavijestio Nou o potopu koji će doći na cijeli svijet (Post 6). Više je većih proročanstava dao Abrahamu, tjelesnom i duhovnom ocu Izraela – boravak njegovih potomaka u Egiptu, primjerice. Na drugoj strani Starog zavjeta su proročke riječi Hagajeve, Zaharijine i Malahijine.
Kratak pogled na Novi zavjet pokazuje dasu proročanstva i u njemu uobičajena. taj dio Biblije počinje proročanstvom o rođenju Ivana Krstitelja i isusa. A Ivana, koji je navijestio Mesijin dolazak, Isus je smatrao najvećim od svih proroka. Sam je Isus završio svoju službu velikom proročkom propovijedi na Maslinskoj gori (Mt 24). Pavao je u svojem prvom pismu Korinćanima i u Drugoj poslanici Solunjanima zapisao svoje proročko iskustvo, no najočitiji primjer proročanstava u Novom zavjetu je svakako knjiga Otkrivenje.
Kako su nastala ta proročanstva? Jesu li ovi ljudi jednostavno odlučili postati proroci?
Odgovor je: ne. Proroci nisu sebe dovodili u stanje ekstaze i onda ”počeli proricati”. Umjesto toga služili su po Božjoj volji, a ne suprotno, kao što je to vidljivo iz događaja o Bileama (Br 22-24). Prvi zaključak što ga možemo iznijeti o podrijetlu proročanstava, kako piše u 2 Pt 1,21, jest da su “ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga”.
Kakvo značenje imaju drevna proročanstva za nas?
Proročke riječi čine kontinuitet u vremenu. Njihovu vijest moramo ponajprije smatrati porukom za njihovo doba. U tu kategoriju uglavnom pripada optužba naroda za grijehe. Dobar primjer toga je tekst u Am 2,6-16, gdje prorok kori narod za suvremena zla. Takvo proročanstvo nije namijenjeno budućnosti, osim možda kao opće upozorenje na posljedice takvog ponašanja. Ovaj element proročke službe – govoriti za Bogau trenutačnoj situaciji – ponekad se naziva propovijedanje.
Prorok je mogao govoriti i o problemima u neposrednoj ili dalekoj budućnosti, što se ponekad naziva proricanje. Vrijeme što će ga Židovi provesti u babilonskom progonstvu, sedamdeset godina prema Jeremiji (Jr 25,12), primjer je proročanstva koje se odnosi na blisku budućnost. Kad je Bog svojim prorocima dao nadahnuta viđenja ili riječi o budućnosti, prikazao im je događaje koji su sezali od onih u neposrednoj do onih u dalekoj budućnosti, čak u vječnosti.
Da je biblijsko proročanstvo bilo proricanje samo događaja koji su se trebali dogoditi u bliskoj budućnosti, proroke se moglo sumnjičiti da su bolji pogađači od svojih suvremenika, kako vjeruju neki humanistički znanstvenici. Međutim, Bog je njihova viđenja protegnuo na događaje koji su daleko od mogućnosti nagađanja. Proročanstva o narodima što ih nalazimo u Dn 2 i 7 zapanjujući su primjer proricanja koje obuhvaća mnoga stoljeća. S ljudskog gledišta Daniel je izabrao najnevjerojatniju alternativu za sudbinu perzijskog kraljevstva u kojem je živio, ali s božanskog gledišta prenio je upravo ono što je Bog unaprijed znao.
Treba li biblijsko proročanstvo smatrati nepouzdanim?
U Starom zavjetu nailazimo na neka proročanstva koja su, osobito u novije vrijeme, izazvala mnoga pitanja. Imaju oblik eshatoloških proročanstava, onih koja se odnose “na posljednje stvari”.
Uobičajeno je data proročanstva počinju s prorokovim prilikama (obično s babilonskim izgnanstvom), a onda preko neposrednih zbivanja prelaze u budućnost. U toj je budućnosti prorocima pokazao što može postati drevni Izrael. Vidjeli su kako se Božji narod vraća u svoju slavnu zemlju. Vidjeli su Jeruzalem kao slavni grad, prijestolnicu svijeta, zapravo, u kojoj će ljudi iz svih naroda tražiti spoznaju o pravome Bogu. Uzdizanje ove zemlje i cijeloga svijeta trebalo je trajati dok cijeli svijet ne postane nova Zemlja.
Međutim, proročanstva o drevnom Izraelu nikad se nisu doslovno ispunila. Zašto? Odgovor humanista je da proroci nisu primali božansko predznanje, već su jednostavno pogriješili u pogađanju. Potpuno suprotan odgovor, karakterističan za neke evangeličke tumače (poznate kao dispenzacionalisti), jest da se ova proročanstva, budući da su nadahnuta od Boga, moraju ostvariti – u doslovnom, sadašnjem Izraelu. Postoji i treći pristup, sredina između dvaju spomenutih. Bog je dao ta “neostvarena” proročanstva i istinita su, ali seneće ispuniti u ovom Izraelu.
Kako pomirujemo ova suprotna gledišta? Tako što ova proročanstva smatramo uvjetnima. Ovo su obećanja onoga što bi bilo daje Božji narod surađivao s Njegovim planom za njih. Na nesreću, nisu. Konačnu frustraciju s Božjim planom vidimo u Novom zavjetu. U njemu Božji narod odbacuje Mesiju: “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše.” (Iv 1,11). Budući da će se ta proročanstva ispuniti u duhovnom Izraelu, kršćanskoj Crkvi (Gal 3,15-29), više se ne odnose na današnji Izrael na Bliskom istoku.
Dvije vrste proročanstava
Oni koji proučavaju Bibliju govore o dvjema vrstama proročanstava, klasičnim i apokaliptičkim. Klasično (tipična) proročanstvo obično seodnosi na neposredne događaje ili predmete. Apokaliptička proročanstva (od grčke riječi koja znači “otkriti” ili “razotkriti”) usmjerena su na kraj nama poznate ljudske povijesti. Govore o događajima u dalekoj budućnosti, posebice onima vezanim uz Kristov drugi dolazak. Glavni primjer te vrste proročanstava je Knjiga Otkrivenje. Drugi primjer je Knjiga proroka Daniela. I tekstovi u Iz 24-27; Zah 9-14 i Mt 24 smatraju se apokaliptičkim proročanstvima.
Apokaliptičko proročanstvo može seprepoznati po nizu značajki. (1) Češće se spominju viđenja no što je to u klasičnom proročanstvu. (2) Prisutna je učestalija uporaba simbola. (3) Često se bavi dalekom budućnosti. (4) Često prikazuje snažnu proturječnost između dobra i zla, ponekad prikazana svjetlom i tamom. (To, primjerice, vidimo u opisu velike borbe između Krista i Sotone u Otkrivenju.) (5) Apokaliptički proroci prilično često spominju anđela koji im tumačenjem pomaže razumjeti primljenu poruku.
Ako smo pozorno slijedili dosad rečeno, imamo sigurno znanje o toj temi. U onome što slijedi želimo nešto reći o četiri vrlo važna pristupa tumačenju proročanstava, koji vam mogu puno pomoći.
Četiri pristupa tumačenju proročanstva
Oni koji proučavaju proročanstva obično se svrstavaju u četiri škole tumačenja: historiciste, preteriste, futuriste i dualiste.
1. Historicističko tumačenje smatra apokaliptička proročanstva otkrivanjem ljudske povijesti u nizu, bez prekida. Ono vjeruje da su, primjerice, Danielova knjiga i Otkrivenje opširan prikaz budućnosti od prorokova vremena do dolaska Kristovog kraljevstva. Snažan dokaz u prilog tome možemo naći kako u Danielu, tako i u Otkrivenju u glavnim nizovima simbola koji sežu kroz stoljeća. Daniel 2 i 7, primjerice, prikazuju niz slika od kovine i životinja koja simboliziraju kraljevstva koja će slijediti jedno za drugim dok ne bude uspostavljeno vječno Božje kraljevstvo (kamen u Dn 2) ili do vremena kad sveci Svevišnjeg uđu u Božje vječno krlajevstvo (Dn 7). daniel 11 i 12 ponavljaju uzorak i usput opisuju postupke pojedinih vladara.
Tako u Danielovoj knjizi (ali i u Otkrivenju) postoji snažni unutarnji dokaz da je namjera ovih proročanstava bila davanje pregleda tijeka povijesti s Božjeg gledišta za slušatelje i čitatelje onog vremena.
Neki odbacuju ovo povijesno gledište pa tvrde da su se ti događaji uglavnom ispunili u prošlosti (preteristi) ili će se uglavnom ostvariti u budućnosti (futuristi).
2. Preteristi. Primjenom Danielove knjige na prošlost, preteristi smatraju da su se, primjerice, njezina proročanstva ispunila u drugom stoljeću prije Krista, u vrijeme Antioha Epifana IV., grčkog kralja koji je vladao Sirijom. Budući da je bio okrutan kralj koji je Židovima nanio mnogo zla, preteristi ga smatraju ispunjenjem onoga što se trebalo dogoditi Božjem narodu. Prema ovom gledištu Danielova knjiga nije pisana u šestom stoljeću prije Krista kao proročanstvo o budućnosti. Smatraju da je napisana u drugom stoljeću prije Krista, za vrijeme zbivanja tih događaja. Zaključak je, naravno, da Danielova knjiga nije proročanska, već povijesna – napisana kao proročanstvo od nepoznatog autora.
3. Futuristi smatraju da su se proročanstva počela ispunjavati u prorokovo vrijeme, no onda je veliki proročki sat stao. Došlo je do prekida, a velike dijelove ljudske povijesti kao što su Kristova služba na Zemlji i prva kršćanska Crkva – proročanstvo jednostavno nije obradilo. Futuristi koji prihvaćaju gledište dispenzacionalista, čekaju ponovno pokretanje proročkog sata. Kad počne otkucavati, oni će brojiti sedam posljednjih godina Zemljine povijesti (sedamdeseti tjedan iz Dn 9), tijekom kojih će se, smatraju, pojaviti posljednji Antikrist (u doslovnom smislu osoba) u Izraelu, koji će progoniti Židove tri i pol godine. U međuvremenu će Crkva, budući da je uzašla iz ovog svijeta, pustiti da taj Antikrist sa svojim sljedbenicima progoni Židove. Ovih će posljednjih sedam godina završiti drugim Kristovim dolaskom, za njih, zapravo, trećim. Tako je za futuriste veliko kršćansko razdoblje prikazano samo prekidom. Proročanstva ga uopće ne spominju.
4. Dualisti žele prihvatiti i jedan i drugi pristup.
Kamo dalje?
Koje je od ovih tumačenja ispravno? Preterističko gledište ostavlja dojam da je Bog od drugog stoljeća prije Krista (kad je, tvrde, napisana Danielova knjiga) ili od prvog stoljeća poslije Krista (kad je napisano Otkrivenje) bio potpuno nezainteresiran za nas. Po njima, Bog otada stvarno nije progovorio. To je prikraćeno gledište o Božjoj aktivnosti u povijesti. Futuristi se suočavaju s istim problemom, ali tvrde da se sva ta proročanstva odnose samo na naše vrijeme. Dvojaki pristup kao daželi najbolej iz obaju svjetova.
Za historiciste je Božji proročki glas nastavio govoriti u svim stoljećima. Upravo kao što nam je Stari zavjet osigurao povijest od stvaranja do kraja starozavjetnog razdoblja, tako nam ove apokaliptičke knjige unaprijed osiguravaju širok panoramski pogled na našu kršćansku eru.