Kako jedna knjiga može toliko oduševiti čovjeka da sljedećih 40 godina provede pokušavajući je pretvoriti u film?
„Unlikeliest Hero“ je jednostavna priča o hrabrom ratnom junaku koji je odbio boriti se u ratu, ali je spasio stotine života kao pripadnik saniteta. Ova priča je nekako zaokupila maštu mladog Kanađanina Stana Jensena. Iako nije kontaktu s nekim tko bi mu pomogao ispuniti vlastiti san.
Ime bolničara: Desmond Doss
A onda, nakon mnogih zamršenih putova, i deset godina nakon Dossove smrti 2006. godine, značajan filmski hit, Greben spašenih, pretvorio je Jensenovu knjigu iz 1970-ih, The Unlikeliest Hero, u film koji prikazuje potpuno drugačiji pogled na ratovanje. Greben spašenih opisuje iskustvo načelnog mladog čovjeka koji je želio služiti svojoj domovini – ali ne s oružjem u ruci!
Doss je doživio ruganje i nasilje od suboraca koji su podcjenjivali njegova kršćanska mirotvorna načela. Unatoč tomu, kada je došlo vrijeme, on im je spasio život. Služio je na krvavim pacifičkim bojišnicama u Drugom svjetskom ratu, postajući tako prva osoba s prizivom savjesti koja je dobila američku Kongresnu medalju časti. U jednoj od najpoznatijih bitaka, po kojoj je film i dobio naziv, Doss je na sigurno prenio 75 ranjenih muškaraca, jednog po jednog, preko ruba 120 metara visokog grebena. Slično junaštvo nastavilo se i u nadolazećim danima kada se Doss nalazio na samoj crti bojišnice kako bi pomagao ranjenima. U tome ga nisu spriječile ni vlastite rane, pa je nastavio pomagati ranjenima iako je i on sam trebao medicinsku pomoć.
Njegov navod glasi: „Izuzetnom hrabrošću i nepokolebljivom odlučnošću, unatoč izuzetno opasnim okolnostima, vojnik Doss spasio je život mnogim vojnicima. Njegovo je ime u cijeloj 77. pješačkoj diviziji postalo simbolom izvanrednog junaštva, daleko iznad i izvan osjećaja dužnosti.“
To je uzbudljiv tekst, no kako pripovijest pretvoriti u filmski hit, osobito kada otkrijete da Doss ne gleda filmove i ne voli kazalište? Proviđenje, ili sreća, doveli su Jensena do scenarista/producenta Gregoryja Crosbyja, unuka legendarnog pjevača i glumca Binga Crosbyja, poznatog po „Bijelom božiću“ (White Christmas). Jensen je tada bio upravitelj Kršćanske knjižare u Glendaleu, u Californiji, a Crosby je tamo bio zbog predstavljanja knjige. Jensen mu je, iskoristivši priliku, pristupio s primjerkom knjige, zamolivši ga da je pročita: „Jer sam oduvijek smatrao da bi to bila dobra zamisao za film.“
Crosby se sjeća kako mu se Stan tada učinio simpatičnim, pa je rekao: „Svakako.“ I to je bilo to. Takvi zahtjevi često dolaze pred one koji se bave filmom. „Prilaze mi bezbrojni ljudi sa zamolbama da pročitam njihove rukopise ili zamisli za priče, stoga u tom trenutku nisam tome pridavao veću pozornost, iako mi je, moram priznati, zanimanje pobudila zamisao o tome da je Desmond Doss bio prva osoba s prizivom savjesti koja je primila Medalju časti. Stoga sam knjigu doista ponio kući, odloživši je na svom i tako već pretrpanom stolu.“
Knjiga je tamo ostala još mjesecima, sve dok, jedne nedjelje, Crosby nije odlučio pospremiti svoj stol, pa je otkrio knjigu zakopanu pod papirima, bilješkama i ostalim podnescima. „Dva sata kasnije“, prisjeća se, „čitao sam doslovno posljednji ulomak, kada su, vrativši se kući, moja supruga i sin ušli u moj ured. Bili su zbunjeni suzama u mojim očima i naježenom kožom na rukama. Zabrinuta supruga me upitala: ‘Što nije u redu? Jesi li dobro?’ Rekao sam joj: ‘Upravo sam pročitao jednu od najvećih pripovijesti svih vremena, i k tome istinitu do posljednje riječi!’“
Od tog trenutka projekt je trebao biti vrlo lak, osim jedne velike prepreke: Doss nije vjerovao u filmove. Doista, nije ga zanimalo to što je netko htio snimiti film o njegovu životu, prisjeća se Jensen. „Desmond nije vjerovao Hollywoodu, niti je išao u kino. Smatrao je da je to zla i neodgovorna industrija koja potiče na nemoral i nezdrav način života, te da taj grad blještavila mari jedino za stvaranje novca na račun običnog čovjeka.“
Zanimljivo je da se i Crosby, iako dugogodišnji filmaš, poistovjetio s Dossovim stajalištem, barem djelomično. Crosbyja, kako sam kaže, zanimaju „filmovi koji bude ovce“. Dossovu priču smatrao je upravo takvom: filmom koji će gledatelja pokrenuti na razmišljanje o tome što je doista važno u životu. Rekao je: „Još od djetinjstva sam volio gledati filmove Franka Capre, i oduvijek sam želio raditi televizijske emisije o stvarnim ljudima i događajima koji su mijenjali svijet, ili pripovijesti iz prošlosti koje su prikazivale kako biti dio rješenja umjesto dio problema. Greben spašenih mi se jako svidio, i odlučio sam ga ostvariti.“
Nakon višetjednog istraživanja, pa i o tome što je Dossa nadahnjivalo u njegovoj vjeri, Jensen i Crosby su se konačno susreli i s njime osobno, na godišnjem okupljanju ratnih veterana i primatelja Medalje časti u Los Angelesu. Ušavši u predvorje prepuno veterana i članova njihovih obitelji, Crosby i Jensen su ugledali „ovog poniznog, nježnog heroja“ kako razgovara s mladim vojnikom. „A onda, kao da je bio vođen nekom višom silom, Desmond je, uz široki osmijeh, stisnuo ruku mladom vojniku i pogledao prema nama, prišavši Stanu i meni kao da je prepoznao dugogodišnje prijatelje,“ prisjeća se Crosby. „Nismo ga nikada sreli, no Desmond je nekako znao da smo to mi, kao da je bio božanski vođen. Bio je to trenutak kad smo se naježili, i koji nikada neću zaboraviti.“ Uslijedio je dug i plodan sastanak na kojemu smo raspravljali o životu, obitelji, moralu, religiji, i na kraju o velikom pitanju, „Možemo li načiniti film o njegovu životu?“
Doss je dao isti odgovor koji je desetljećima davao mnogim filmskim zaposlenicima. „Ne želim se proslaviti onim što sam učinio u Drugom svjetskom ratu,“ dodao je. „To je između mene i Boga, i dužnosti prema mojoj zemlji.“
Za Crosbyja je to bio trenutak za upadicu, i povratak u povijest Adventističke crkve. „Rekao sam mu da ga razumijem, no upitao sam ga što je to njegova Crkva prvo kupila u davnoj prošlosti. Pogledao me pomalo začuđeno i rekao: ‘Tiskarski stroj, ako ste to mislili?’ Odgovorio sam: ‘Upravo to! A zašto je adventistički pionir Hiram Edson posudio crkveni novac za kupnju tog stroja?’“
Doss je pojasnio da su adventisti željeli svoju poruku prenijeti svijetu, pa je tiskarski stroj bio jako dobar način dosezanja ljudi preko letaka i publikacija. To je dovelo do razgovora o vrijednosti knjiga, i onih značajnih kršćanskih izdanja, ali i onih „tamnih, negativnih, sotonskih knjiga“ koje Doss sigurno ne bi nikada čitao.
„Mislim da okrivljujete sredstvo, umjesto ono što se tim sredstvom stvara,“ tvrdio je Crosby. „Sada imamo priliku dati čovječanstvu priču koja doista može donijeti promjenu u svijetu, proširiti moćnu poruku, osobito djeci, o tome da je dobro biti to što jesi, hodati vlastitim putem, i da nije važno što drugi misle sve dok činiš ono što je ispravno u tvom srcu.“
Sve ostalo je povijest. Film je načinjen. Redatelj Grebena spašenih je Mel Gibson, a Dossa igra Andrew Garfield. Po čemu je ovaj film drugačiji od ostalih? U razgovoru s holivudskim izvjestiteljem Gibson je rekao da smatra nadahnjujućom pripovijest o „vojnom bolničaru koji nije želio dotaknuti oružje, a ipak je želio sudjelovati u spašavanju života na najgorem mjestu na zemlji“. Dodao je: „Doći na najgore mjesto na zemlji, bez oružja, a hodati između njega i izvršavati svoj posao kao pripadnik vojnog saniteta, te spasiti toliko života, to je nešto iznimno.“
Za Jensena je gledanje ovog filma bilo ostvarenje sna, no žao mu je što ipak nije nastao prije, već prije Iračkog rata. „To je suprotno kulturi. Ovakav film ljudima može dati nadu da je ispravno zauzeti stav. Možete biti junak, a držati se načela.“ Na završetku sve one koji se protive ratu i nasilju, ali priznaju da živimo u nesavršenom svijetu, ostavlja u dvojbi. „Ako ste građanin neke države, možda ćete se morati boriti za tu državu. Ako ste građanin nebeskog kraljevstva, trebate biti ratnik za tu državu. Ponekad morate biti oboje.“
Victor Hulbert