Gospođa u jednostavnoj i izblijedjeloj prugastoj haljini i njen suprug, odjeven u priprosto, ručno šiveno iznošeno odijelo, sišli su s vlaka u Bostonu i prošetali ulicama grada, tražeći jednu od najpoznatijih ustanova u Sjedinjenim državama. Kada su stigli na odredište, bojažljivo su, bez ikakve najave, ravno ušli u ured ravnatelja sveučilišta Harvard.
Kada ih je ugledala, tajnica se istoga trenutka upitala što ovi provincijalci, pomislivši čak i seljačine, imaju raditi na Harvardu. Namrštila se i upitno ih pogledala.
“Želimo vidjeti ravnatelja”, blago je rekao čovjek.
“Ravnatelj će biti zauzet cijeli dan”, odgovorila je tajnica.
“Nema veze. Sačekat ćemo”, uzvratila je žena.
I tako su sjeli, a tajnica je iz sata u sat nastojala da ih ignorira. Nadala se da će se njih dvoje konačno obeshrabriti te otići. Ali oni nisu otišli. Tajnica se konačno naljutila i odlučila obratiti se ravnatelju. “Oni su uporni, ali će možda otići ako vas vide samo na par minuta”, predložila mu je. Ravnatelj Harvarda nije bio osoba koja bi gubila vrijeme s bilo kime, ali on nije podnosio da u njegovome uglednome uredu sjede ljudi odjeveni u iznošenu odjeću. Ukočenoga izraza lica, držeći se dostojanstveno, prišao je bračnome paru i upitao ih što žele.
Žena je prva progovorila: “Imali smo sina koji je bio student na Harvardu jednu godinu. Jako je volio ovo sveučilište. Ovdje je bio sretan kao nigdje drugdje. Ali prije godinu dana on je poginuo. Mjesecima smo teško tugovali za njim. Konačno, moj suprug i ja smo odlučili da mu podignemo spomenik i to ovdje negdje, na vašem kampusu.”
Ravnatelj nije bio dirnut. Štoviše, bio je šokiran.
“Gospođo”, rekao je grubo, “mi ne možemo okolo slagati kipove za svakoga tko je pohađao Harvard i umro. Kada bismo to činili ovo bi mjesto sličilo groblju!”
“O, ne”, brzo je pokušala objasniti žena, “nismo se razumijeli. Mi ne želimo postaviti kip. Razmišljali smo da bi bilo dobro za uspomenu darovati Harvardu jednu novu zgradu.”
Ravnatelj je raširio oči. Još je jednom promotrio njihovu iznošenu odjeću, a potom rekao: “Zgradu? Imate li vi uopće predodžbu o tome koliko bi takva jedna sveučilišna zgrada mogla koštati? U našim nekretninama na Harvardu imamo oko 7 i pol milijuna dolara vrijednosti!”
Žena je za trenutak ušutjela. Ravnatelj je rekao svoje i sada je smatrao da ih može otpustiti. Ona se potom okrenula svome mužu i rekla: “Sedam i pol milijuna. Zar jedno sveučilište košta samo toliko? Zašto, onda, ne bismo otvorili vlastito sveučilište?” Čovjek je na to kimnuo s odobravanjem. Ravnatelju se lice izobličilo u zbunjenosti.
I tako su gospodin i gospođa Stanford izašli iz ureda. Na bostonskome su kolodvoru su ušli u vlak i vratili se u Palo Alto, u Kaliforniji, gdje su kao uspomenu na svoga sina, za koga Harvard više nije mario, utemeljili nadaleko poznato sveučilište Stanford.
Za Isusa Krista Biblija kaže: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama… K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.” Poput jedsnostavno odjevenih bogataša Stanfordovih, Bog je zaodjenuo svoju slavu jednostavnim ljudskim tijelom i nastanio se među nama da bi nam objavio ono što je najvažnije – njegov karakter ljubavi i milosrđa, ali su mnogi među nama to prezreli. I poput Stanfordovih, pa čak i više, prorok za Božjega Sina kaže: “Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.”
Veličanstvene li namjere Božje! Da je Stvoritelj svojom blistavom slavom zabljesnuo ljudska osjetila, mnogi bi se pokajali samo iz straha ili licemjernog dodvoravanja Božjoj sili. Ali on je silu sakrio u obično tijelo, kao ispod iznošene odjeće, i sve svoje pravo bogatstvo čistoga karaktera objavio napornim životom među ljudima kojima je pomagao. Zato kao i tamo, na Harvardu, kada je ravnatelj gledao površno na odjeću, a ne iskrenog srca, tako i danas mnogi odbacuju Isusa iz Nazareta, a istovremeno bi se klanjali licemjerno nekome silnome Bogu. Međutim, pravi Božji prijatelj postaje onaj tko prihvati u svoj život krotkoga Galilejca i živi onako kako je on naučavao. I kada Bog jednoga dana, poput Stanfordovih koji su se vratili i osnovali vlastito sveučilište, bude okrenuo lice od onih koji su ga prezreli, neće više biti sam kao kada je bio među nama. S njime će vječno ostati oni koji su mu bili vjerni dok je bio samo čovjek. On će tada, zbog njih, utemeljiti Novu Zemlju i na njoj će osnovati novo čovječanstvo.
Toga radi, razmislimo u svome srcu – što vidimo u jednostavnome Isusu iz Nazareta? Jednoga od mnogih blijedih intelektualaca i narodnih učitelja ili ispruženu ruku Božju koja oprašta, savjetuje i zove k sebi?
Željko Bošnjak