Da li je moguće da sveti ljudi griješe? Je li moguće da čovjek griješi i da zna da griješi i da još uvijek nastavlja činiti što ne treba, a da ipak bude kršćanin? Kako Isus postupa prema svetima koji griješe? To je praktično pitanje, a odgovor na njega je uzbudljiv i ohrabrujući.
Hajdemo pokušati razraditi naš predmet na osnovu onoga što nalazimo u Pismu o tome kako je Isus postupao prema kršćanima koji su griješili. Tekst se nalazi u Marko 9, a počinje sa 33. stihom: “Dođoše u Kafarnaum. Kad su bili u kući, zapita ih: ‘O čemu ste putem govorili?’ Oni su šutjeli; jer su se bili putem prepirali među sobom o tom, tko da je među njima najveći.”
Vidim Isusa i Njegove učenike kako putuju prašnjavim putem prema Kafarnaumu. Isus se uputio u Jeruzalem i učenici su bili sigurni da će tamo uspostaviti svoje kraljevstvo, a očekivali su da će to biti zemaljsko kraljevstvo. Kad se radilo o kraljevstvu, oni su imali neke nezavršene poslove. Još uvijek nisu sredili tko će biti predsjednik vlade, tko prvi ministar, tko ministar financija i tko će biti najveći. I tako su idući prema Kafarnaumu pokušavali srediti svoje nedovršene poslove. Znali su da nije bilo dobro to što se svađaju, pa su zaostajali za Isusom. Kad su stigli u Kafarnaum, bili su toliko zaostali za Njim da nije mogao čuti njihov razgovor, pa ih je, kad su bili sami u kući, Isus upitao o čemu su razgovarali cijelim putem.
To nas uči nečemu veoma zanimljivom kod griješenja. Teško je griješiti u Isusovom prisustvu. Jeste li to zapazili? U stvari, većina ljudi, čak i najslabijih, priznali bi da je teško griješiti u prisustvu nekoga koga volite i veoma cijenite. Većina grješnih postupaka mora se uraditi kad nema onih koje volimo i poštujemo. Na neki način moramo se osjećati udaljenima od Boga, udaljenima od Isusa Krista, da bismo nastavili s namjernim, svjesnim griješenjem.
I tako vidimo da su učenici zaostajali za Isusom nadajući se da će sakriti od njega predmet razgovora koji ih je toliko zaokupljao. Ali, kada su stigli u Kafarnaum, u kuću u kojoj su trebali odsjesti, Isus je poslao Petra u čudnu misiju na obali mora, po novac… u banku! Zanimljiva banka, slažete li se? Riblja usta! I dok je Petar bio odsutan, Isus je postavio ostalima ovo pitanje. Očigledno da je imao više od jednog razloga da pošalje Petra! Nije želio da Petar bude tu kada ih bude pecnuo. Želio je da i drugi učenici imaju priliku razmisliti i odgovoriti bez Petra koji je uvijek prvi odgovarao na sva pitanja.
Tako je Isus poslao Petra, a onda upitao učenike: “O čemu ste pričali na putu za Kafarnaum?” Počeli su šarati nogama po prašini i vrpoljiti se. Nisu odgovorili. 34. stih kaže: ” Oni su šutjeli.” Bilo im je lakše šutjeti!
Kad su mene pitali šta se dogodilo s vrećicom božićnih slatkiša mog brata, i ja sam šutio! Ali, Isus je uporno postavljao svoje pitanje i napokon je jedan od učenika rekao: “Pa, ovaj, hm! Pitali smo se, u stvari, tko će biti najveći u kraljevstvu.”
“Dajte mi drugu dvanaestoricu!”
Isusov život je bio život poniznosti. Isus je ispraznio sebe i “poništio uzevši obličje sluge, ” prema Filipljanima 2,7. Onaj kome su bile podanički vjerne i pred kim su se klanjale sve nebeske vojske, došao je na ovu Zemlju i rodio se u skromnoj štalici. Onaj koji je bio toliko bogat da se to ne može zamisliti, postao je siromašan, da bismo mi putem Njegovog siromaštva mogli postati bogati. „Jer znate milost Gospodina našega Isusa Krista, da je, premda je bio bogat, zbog vas postao siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ (2. Korinćanima 8,9) Stalno je pokušavao pomoći svojim učenicima da shvate da je prava veličina zasnovana na skromnosti. Ali, oni nisu razumijevali tu poruku.
U tom trenutku mislim da je Isusu bilo lako da kaže: “Gubite mi se s očiju, vi, bijedna dvanaestorico! Dajte mi drugu dvanaestoricu; počinjem iz početka!” Ali, umjesto toga, On ih je pozvao k sebi i rekao: “‘Tko hoće da bude prvi, taj neka bude najzadnji i svima sluga.’ Tada uze dijete, metnu ga u sredinu među njih, zagrli ga i reče im: ‘Tko jedno takvo dijete primi u ime moje, mene primi; a tko primi mene, ne primi mene, nego onoga, koji me posla.'” (Marko 9,35-37)
Iskoristio je malo dijete da objasni kakvo je u stvari nebesko kraljevstvo. Bio je ljubazan prema svojim učenicima. Bio je strpljiv s njima. Nije ih osuđivao. Iznosio im je svoje pouke, a kad ih nisu uspjeli naučiti, nastavljao ih je poučavati. A iznad svega nastavljao je ići s njima; produžavao je druženje s njima. Nastavljao je jesti s njima, putovati s njima, raditi s njima, povjeravati im svoje djelo i svoj zadatak.
Moris Venden