Isusov utjecaj u našem vremenu

William G. Johnsson

Dvadeseto stoljeće učinilo je golemi pomak u načinu razmišljanja, vrijednostima i ponašanju. Dosad je ovo bilo manje očito u Sjevernoj Americi nego u drugim zapadnim društvima, ali će se i to promijeniti. Svijet naše djece i unuka će odrasti, svijet koji mora čuti radosnu vijest o Isusu bit će više otuđeniji od Čovjeka iz Galileje nego u ijednom razdoblju otkad se prvi put pojavio.

To je svijet besmislene smrti i zbog toga besmislenog života. Smrt napada divljački, iznenada, nasumce i nema svrhe da pokušamo naći ikakav smisao u postojanju. Sile koje oblikuju kulturu – filmovi, televizija, glazba, radio, knjige – prenose poruku da je život “prljava šala’’, kako je to rekao Hemingway. Takvo će mišljenje dominirati. To je svijet bez Boga. Mnogi se hvataju za vanjske ukrase kršćanstva, ali u njihovom životu Bog je sve manje pokretačka snaga; oni su u praktičnom smislu ateisti. A intelektualci zastupaju agresivni ateizam, pozivajući ljude da se suoče s posljedicama svemira u kojem se sve može objasniti prirodnim sredstvima – svijeta u kojemu nam više nije potreban Bog. To je svijet bez dobra ili zla. Bez Boga dobro i zlo, ispravno i neispravno, istina i zabluda prestaju imati značenje. Dobro što je dobro je za mene – ne postoji apsolutno mjerilo. Posljedice takvog razmišljanja su užasne. Kršćanski apologet Ravi Zacharias se sjeća jednog događaja s oksfordskog sveučilišta. Nakon predavanja “prišao mi je jedan student zajedno s drugima, da opovrgne mogućnost Božjeg postojanja. Govorio je kako Bog ne postoji, kako ne postoji dobro i zlo i da smo mi stvorili ove kategorije kako bi vladali ljudima i u njihov život unijeli strah. Upitao sam ga: ‘Kad bih vam donio bebu i onda uzeo nož i tu bebu rasjekao na komade, biste li smatrali da sam učinio nešto nemoralno?’ On uopće nije zastao već je odgovorio: ‘Ne bi mi se sviđalo, ali ne bih smatrao da ste učini nešto nemoralno.’’’ [1] To je svijet u kojem istočnjačke religije nadomješćuju kršćanstvo. Nekada su kršćanski misionari sa zapada odlazili u prekomorske zemlje; danas učenici Krišne, Budhe i Muhameda promiču svoje religije na zapadu. Ideje kao što su reinkarnacija i samoobožavanje (Ja sam bog!) uvlače se i prožimaju kulturu. To je svijet u kojem dominiraju vizualne slike. Bombardiraju nas sa svih strana i temeljito utječu na percepcije i odluke. Osjećaji dolaze ispred razuma – ako osjećamo da je dobro, dobro je – i mašta se stapa sa stvarnošću. To je svijet prezasićen uživanjem. Uživanje postaje životni cilj. Uzbuđenje neke “ljubavne veze”, osjetilna omamljenost alkoholom i drugim drogama, oduševljenje športovima visokog rizika i pustolovinama – sve to nastoji uhvatiti prolazni trenutak i dati smisao životu. Zacharias sažima razmišljanje koje će dominirati dvadeset prvim stoljećem: “Filozofski gledano možete vjerovati u bilo što, dokle god ne tvrdite da je istinito. Moralno gledano možete propovijedati bilo što, dokle god ne tvrdite da je ‘bolji put’. Vjerski gledano, možete prihvatiti bilo što, dokle god u to ne unosite Isusa Krista. Ako je neka duhovna ideja s istoka, zajamčen joj je imnunitet prema kritici; ako je sa zapada, treba je temeljito kritizirati.’’ [2] Isus: On je osoba koja se ne uklapa u ovu sliku. On u ljudima izaziva nelagodu pa odvraćaju pogled na drugu stranu. Ako mu dopuste da se umiješa u razgovor, onda mu jasno stavljaju do znanja, ako je bog, onda je jedan između mnogih bogova. A ipak se njegovo ime izgovara milijarde i više puta svakog dana. Najčešće se rabi u prostotama, bez razmišljanja. Čak i u sekularno doba Isus nekako nikad nije daleko. Ali to ime mnogi milijuni izgovaraju sa štovanjem. Oni bez oklijevanja tvrde da je Isus živ, jer ga prisno poznaju kao Spasitelja, Gospodina i Prijatelja. Preko gotovo dvije tisuće godina nalaze most uzajamno podijeljenog iskustva s kršćanima u prvom stoljeću: “Koga ljubite iako ga niste vidjeli, u koga vjerujete iako ga još ne gledate; klicat ćete od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti.’’ (1. Petrova 1,8) Isusov utjecaj još se uvijek širi i poziva ljude iz svih društvenih slojeva. Ne samo bezlična lica u mnoštvu, one koji nikad nisu prikazani u večernjim vijestima ili na stranicama People Magazine – ne, muškarci i žene u javnom životu, poznati znanstvenici, pisci i umjetnici još uvijek čuju njegov poziv. Neki kao Albert Schweitzer poslušaju pa jedan agnostički oksfordski don postaje kršćanski apologet C. S. Lewis. Jedan kembridžski znanstvenik, profesor John Pokinghorne “napušta svoju katedru’’ i postaje anglikanskim svećenikom. A jedan skeptični i čangrizavi novinar, Malcolm Muggeridge, na kraju objavljuje djelo Jesus Rediscovered (Ponovno otkriveni Isus). “Fiat lux! Neka bude svjetlo!” piše. “Tako je sve nastalo na Božju veličanstvenu zapovijed; tako bi sve nastavilo do kraja vremena – beskonačne povijesti – osim što si Ti intevenirao, zasvijetlivši drugim svjetlom u najskrovitije odaje ljudske volje, tamo gdje ego vlada i pruža svoje pipke mračnih želja. Budući da sam vidio to drugo svjetlo, okrenuo sam se prema njemu, istežuži se i rastući prema njemu kao što se biljke okreću prema suncu. Svjetlu ljubavi koje uklanja tamu mržnje; svjetlu mire koja uklanja tamu sukoba i nemira; svjetlu života koje uklanja tamu smrti; svjetlu stvaralaštva koje uklanja tamu razaranja. Iako tijekom povijesti pada mrak i zamračuje nas i naš svijet, Ti si nadvladao povijest. Došao si na svijet kao svjetlo da svi koji vjeruju u Tebe ne moraju ostati u mraku. Tvoje svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze. I nikada neće.’’ [3] Je li to razlog što se taj Isus ne da ukloniti? Dokle god muškarci i žene u njemu nalaze mir, radost, nadu i snagu za svakidašnji život, Isusov utjecaj neće nikad prestati. Dokle god ustaje mnoštvo ljudi i objavljuje da po njemu i u njemu nalazi snagu za novi i bolji život – snagu koja je dovoljno jaka da kida lance ponižavajućih i iscrpljujućih navika – svijet koji će biti ravnodušan prema njemu ili ga psovati, morat će se pozabaviti s Isusom. Bez Isusa smo sami u golemom, hladnom svemiru. Bez Isusa mi smo samo trun, beznačajna stvorenja u besmislenom postojanju. Bez Isusa ljubaznost, čistoća, plemenitost, istina, pravda pa čak i ljubav nemaju moralne vrijednosti jer svemir je amoralan. Bez Isusa je život prazan; sve što jest je ovdje, mi se pojavljujemo samo jednom i onda je svemu kraj. Ali ako je Isus živ, mi nismo sami. Bog se približio, On je s nama. Mi smo nešto posebno, cijenjeni, voljeni čak i vječnom ljubavlju koja je ispraznila nebo. Imamo dostojanstvo jer smo sinovi i kćeri Kralja koji za nas planira vječnu budućnost u svojoj blizini. život kuca sa ciljem kad slijedimo stopama Čovjeka iz Galileje kad dalje nastavljamo njegovu ljubavlju prožetu službu nade, ozdravljanja, opraštanja i novog života. Isus neće nestati. Ljudi mogu pokušavati, kao što su to neki učinili, i tvrditi kako nikad nije postojao, da je cijeli izvještaj o njemu mit, legenda. Kad u tome ne uspiju, mogu nijekati da imamo pouzdane izvore i tako zanijekati njegova čuda i uskrsnuće. Kad Evanđelja pokažu da mogu izdržati pomno ispitivanje, oni mogu tvrditi da je Isus bio samo običan čovjek ili da se nije takvim smatrao. Kad su prisiljeni da prihvate kako je dao čudesne izjave o sebi i svom odnosu s Bogom, njihov konačni napad jeste da tvrde kako je bio lud. Dao Bog da ovaj svijet ima više takvih ludih ljudi! I na kraju Isus je još uvijek ovdje. On neće otići. Poslije sveg znanstvenog rada, knjiga, članaka, pjesama, dramski prikaza i filmova, On još uvijek živi. Kao u njegovo vrijeme, ljudi danas različite odgovaraju kad On pita: “Što govore ljudi, tko sam ja?” A onda okreće pitanje i s posebnom snagom se obraća nama: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?’’ (Matej 16, 13-15 – Duda i Fućak) Ovo pitanje i odgovor što su ga Isusovi sljedbenici dali i još uvijek daju, odvaja kršćanstvo od svjetskih religija. Kršćanstvo je povezano s jednom osobom na potpuno drukčiji način od budizma, hinduizma, islama, sikizma, šintoizma, zoroastrijanizma i drugoga. Ne učenje, ne etika, ne način življenja već Isus – u tome je razlika. Ovo pitanje i dalje proganja naše sekularno, materijalističko dvadeset prvo stoljeće. Mi možemo odbaciti Isusa, ali ga nikad ne možemo zaboraviti. Ali oni koji s Petrom odgovore: “Ti si Krist, Sin Boga živoga” (Matej 16,16) ustanovit će da je njihov skok vjere imao mekan doskok. “Ako, dakle, primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće. Ovo je, naime, svjedočanstvo Božje: On je svjedočio o svom Sinu. Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje u Boga, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje u svjedočanstvo koje Bog daje o svom Sinu. A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.” (1. Ivanova 5,9-12)
_________________________________________________

  • [1]Iz jednog govora Billy Grahama na konferenciji Evangelistic Association u Amsterdamu, 3. strpnja 2000.
  • [2]Ravi Zacharias, Jesus Among Other Gods (Nashville, TN; World Publishing, 2000), vii.
  • [3]Malcolm Muggeridge, Jesus Rediscovered (New York, Doubleday & Company, Inc., 1969), str. 51.
]]>