Isus i mediji

Da li bi ih izbjegavao ili bi ih prihvatio?

Što da je Isus, za parabole o Božjem kraljevstvu, koristio priče popularne u ono vrijeme, čak ako su, u teološkom smislu, bile donekle problematične? Zapravo, On je to i činio, a ja smatram da bi mi trebali proučiti metode koje je Isus koristio u prvom stoljeću, da bismo ispunili svoju misiju i uspješno predstavili to isto kraljevstvo u dvadeset prvom.

Isusovi učenici i ostali Hebreji tog vremena vjerovali su da će bogati ljudi sigurno dospjeti na nebo, dok oni koji su bili siromašni vjerojatno neće. Isus je u svojim propovijedima pokušao ispraviti to pogrešno shvaćanje, ali ljudi još uvijek nisu razumjeli (Matej 19,23-26). Zato je uzeo jednu dobro poznatu priču i jednostavno preokrenuo njen završetak. To je ostavilo tako snažan utisak na Njegove slušatelje da su je, vjerojatno, zapamtili do kraja života. Bila je to parabola o bogatašu i bolesnom Lazaru (Luka 16,19-31).

Biblija uči da mrtvi spavaju i ne mogu razgovarati s drugima (Propovjednik 9,5.6; Psalam 115,17.18; Psalam 6,5). Ona također uči da „pakao“ nije vječno goruća kaznionica. Pa ipak, Isus je, da bi poučio ljude, upotrijebio tu popularnu priču usprkos zabludama koje ona sadrži. On je iskoristio tu priču zato što su je Njegovi slušatelji znali. Na taj način, upotrijebivši je da bi dočarao Božje kraljevstvo, Spasitelj ju je zauvijek utisnuo u njihov um. I svaki put nakon toga, kad bi se sjetili te teme, tumačili bi je na sasvim drugačiji način.

Današnji mediji stvorili su mnoge priče poznate većini svjetske populacije. Filmove kao što je Titanik ili neke popularne televizijske serije gledale su milijarde ljudi širom planete. Što ako bismo odlučili slijediti Isusov primjer i upotrijebili te dobro poznate priče kao parabole o Božjem kraljevstvu? Kako bi to izgledalo? Kako bismo, na primjer, priču o Titaniku, pretočenu u film iz 1997. godine, pretvorili u parabolu o Božjem kraljevstvu? Na osnovu glavne teme tog filma – o čovjeku koji je žrtvovao svoj život da bi spasio ženu koju voli, mogli bismo reći: „Zamislite da vas je netko volio toliko da je dragovoljno dao svoj život da biste vi mogli živjeti i biti spašeni. To je ono što je Bog za vas učinio preko Isusa.“

Zatim, tu su TV programi i filmovi koji stavljaju akcent na čvrste prijateljske veze. Aludirajući na takve programe, možda bismo mogli postaviti neka pitanja koja navode na razmišljanje, kao na primjer: „Što ako bi postojala zajednica ljudi koja bi vas prihvatila upravo takve kakvi ste i voljela vas dovoljno da vam pomogne da se popravite? Tako izgleda moja crkva i mi se zaista trudimo postati što sličniji Isusu.“

Nama danas na raspolaganju stoje mnogi medijski formati, kao što su internet, film, fotografija, podcasting, da bismo pomogli ljudima da podijele svoju priču ne samo s onima iz vlastite zajednice već i sa svakim „plemenom i koljenom i jezikom i narodom“ (Otkrivenje 14,6).

Svaka dobro poznata priča mogla bi se upotrijebiti i kreativno preraditi kako bi poslužila kao parabola o Božjem kraljevstvu. To može zvučati revolucionarno – čak i kontradiktorno – ali u tome zapravo nema ničeg novog. Stoljećima su evanđelisti vodili ljude od poznatog ka nepoznatom da bi ih doveli Isusu – od priča s kojima su bili upoznati do istine koju još uvijek nisu spoznali ni razumjeli.

Samuel Neves

Tagged on: