Što mislite, kako tipičan suprug reagira kada se njegova žena razboli od malo teže prehlade? Tijekom prve godine braka obično kaže:
“Šećeru, jako se brinem zbog svoje curice. Imaš tako strašnu hunjavicu, i ja stvarno nemam riječi za sve te užasne viruse koji ovih dana kruže naokolo. Dušo idemo, vodim te u bolnicu. Već sam rezervirao jednu sobu samo za tebe. Znam da im je hrana loša, ali ne brini ja ću ti donositi paketiće iz McDonlad’sa. Sve sam već dogovorio s glavnom sestrom na tvome odjelu, tako da imaš potpuni mir i udobnost.”
Druge godine braka to zvuči ovako:
“Čuj, draga, ne sviđa mi se kako kašljucaš pa sam zvao liječnika da hitno dođe ovamo. A sad budi dobra cura pa pođi u krevet, a ja ću se za sve pobrinuti.”
Treće godine tipični suprug na ženinu bolest regira ovako:
“Zlato, možda je bolje da legneš. Ništa bolje ne pomaže od malo odmora kada se loše osjećaš.”
Četvrte godine kaže:
“Čuj, draga, daj malo pokušaj shvatiti stvari. Nakon što nahraniš klince, opereš suđe i obrišeš pod, uzmi si malo odmora pa lezi.”
Pete godine:
“Zašto ne popiješ par aspirina?”
Šeste godine braka:
“Zašto ne bi malo isprala to grlo s nečim pametnim umjesto što kašlješ naokolo cijelu noć kao pas čuvar?”
Sedme godine braka to izgleda ovako:
“Pobogu, ženo, prestani šmrcati! Što ti u stvari hoćeš, da dobijem upalu pluća, ha?”
Ljubav koju mi ljudi imamo sposobnost doživjeti nije postojana. Mi smo vrlo skloni mijenjati ponašanje prema bližnjima kako nam se ljubav hladi. Zato je za brak potrebno na neki način podgrijevati ljubav. U najuspješnijim brakovima oba se supružnika trude da imaju dovoljno vremena jedno za drugo i da budu tolerantni jedno prema drugome.
Isto vrijedi i za naš odnos s Bogom. Kršćanstvo je, kao što kaže Biblija, u izvjesnome zaručničkom odnosu sa Isusom Kristom. A u takvim okolnostima nikako ne smijemo dopustiti hlađenje ljubavi. Mi ne možemo samo povremeno odlaziti u crkvu ili gledati religijske emisije na televiziji, bez dubljega zanimanja. Zbog toga se malo osjećamo pobožnima, malo se ne osjećamo kršćanima, sad volimo Boga, sad ga ne volimo. Ako životno ozbiljno shvaćamo vjeru i Boga mi ćemo njegovati taj odnos. Posvetit ćemo svakoga dana vrijeme da ga upoznajemo kroz Bibliju, kroz prirodu i ljude, i trudit ćemo se da budemo tolerantni kada nam nešto tu nije jasno. Vjerom ćemo se čvrsto držati njega i živjeti prema njegovim savjetima. To je recept održavanja ljubavi živom.
Isto vrijedi i za Božju stranu. On će nas rado saslušati kada mu se obratimo u molitvi. Nema toga posla koji Bog treba prije obaviti nego da zastane i čuje svoga vjernoga čovjeka. Njegovo je predanje u tome bez prigovora, pa i njegov odaziv na naše želje i molbe. Tako je i s tolerancijom. On čini i više nego samo da oprašta naše prijestupe. On se upušta u to da zajedno s nama ispravi stvari. A što se tiče hlađenja Božje ljubavi prema nama, e tu njemu ne trebaju recepti za podgrijavanje ljubavi. Osobina je toga velikoga srca da njegova ljubav za mene i tebe ne može ni pod kakvim okolnostima prestati.
Ljudski supružnici mogu mijenjati svoj odnos iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Ali je Božja ljubav prema nama uvijek ista kao prvoga dana. Biblija dovijeka svjedoči: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?.. U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.”
Željko Bošnjak