Čovjek stvoren po Božjem obličju

Odakle potječemo? Tko smo? Što je smisao našeg života? Kakva nas budućnost čeka? To su pitanja koja nam se uvijek iznova nameću. Na ova pitanja postoje samo dva tumačenja: ili je čovjek slučajna skupina atoma, koju je oblikovala beskrajna igra slučaja tijekom miliona godina, ili je on, zajedno sa živom i neživom prirodom, djelo Stvoritelja, neizmjernog u mudrosti, sili i ljubavi.

Biblija, koja je istinskom kršćaninu temelj vjere i života, upoznaje nas sa Stvoriteljem, otkriva nam kako je nastao čovjek i govori nam o njegovoj vječnoj sudbini. Prvi biblijski izvještaj upoznaje nas s činjenicom da su nebo i Zemlja sa svojim stanovnicima akt Božje stvaralačke moći: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.« (Postanak 1,1) »Rečju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovih sva vojska njihova. . . Jer on reče, i postade; on zapovedi, i pokaza se.« (Psalam 33,6.9)

U prvom poglavlju Postanka pošto je opisano oblikovanje Zemlje i stvaranje biljnog i životinjskog svijeta, opisuje se i stvaranje prvog čovjeka: »Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.« (Postanak 1,26.27)
U drugom poglavlju iste knjige zapisana je ponovljena povijest o stvaranju, obogaćena poniranjem u određene i veoma značajne pojedinosti. Tu je opisano postanje čovjeka, ali i njegova struktura: »A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.« Isti tekst u prevodu koji je izdala »Stvarnost« glasi ovako: »Jahve, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.« (Postanak 2,7)

Ovaj kratki izvještaj ističe ne samo vezu koja postoji između Boga i čovjeka već ističe sve što je moguće utvrditi o postanku čovjeka i njegove strukture:
1. Čovjek je sastavljen od dva elementa — prah zemaljski i dah života.
2. On je spoj ovih dvaju elemenata.
3. Čovjekovo osnovno obiležje označeno je činjenicom da je on »duša živa«, tj. živo biće.

U izvještaju o stvaranju čovjeka ističu se tri grupe riječi na kojima je potrebno da se zadržimo, a to su: »dah života«, »duša živa« i »po obličju Božjemu«. Ni u jednoj od ove tri grupe riječi ne spominje se izraz besmrtnost ili besmrtna duša. Međutim, ipak postoji veoma rasprostranjeno mišljenje da je Bog stvorio čovjeka s besmrtnom dušom. Pristalice tog mišljenja smatraju da je Bog stvorio čovjeka besmrtnim, jer ga je stvorio »po obličju svojemu«, a Bog je besmrtan.

Nadahnuti izvještaj četiri puta spominje da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku ili po svom obličju (Postanak 1,26.27; 5,1; 9,6). U knjizi Postanka nemamo određenu izjavu koja bi nam bliže objasnila u čemu je Bog stvorio čovjeka prema svojoj slici – obličju. Apostol Pavao daje u tom pogledu objašnjenje kad kaže: »I obučete u novog čovjeka, koji je sazdan po Bogu u pravdi i u svetinji istine.« (Efescima 4,24) Čovjek je stvoren kao čisto, pravedno i sveto biće. U moralnom pogledu čovjek je bio Božja slika.

Učiti i vjerovati da je čovjek stvoren kao besmrtno biće zato što je stvoren prema slici besmrtnog Boga, nema nikakve logične osnove. Ako bismo vjerovali da je čovjek besmrtan zato što je ovako stvoren, onda bismo takođe morali vjerovati da je čovjek svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan, jer je Bog svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan. Svakome je jasno da je to apsurd. U Svetom pismu se čovjeku nigdje ne pridaje atribut besmrtan. Taj atribut daje se jedino Bogu koji je »car nad carevima i gospodar nad gospodarima, koji sam ima besmrtnost«. (1. Timotiju 6,15.16)

Nema zdrave logične osnove, a još manje biblijskog temelja, tvrditi da je Bog, stvarajući čovjeka »prema svom obličju«, obdario ga jednom svojom osobinom – besmrtnošću, a da ga u isto vrijeme nije obdario drugim božanskim osobinama, osim ako bi to negdje izričito izjavio. Takve izjave nema u Svetom pismu. Nema, dakle, razloga vjerovati da je besmrtnost jedina božanska osobina dana čovjeku, kad je svima jasno da čovjek ne posjeduje druge nerazdvojne osobine vezane uz Božanstvo.

Razmotrimo sada drugu grupu riječi – »dah života«. Bog je načinio čovjeku telo od »praha zemaljskoga«, udahnuo mu je u nos »dah života«, i tako je čovjek postao »živa duša«. Izvještaj ne kaže da je Bog udahnuo čovjeku besmrtnu dušu. Udahnuo mu je »dah života«. Izrazi »dah života«, »dah Božji«, »duh Božji« ili »duh« označavaju, kad je riječ o sastavu ili postanku čovjeka, jedno isto načelo, isti princip života – besvjesnu oživljujuću silu, koja je Božji dar:
»Kad bi On dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva bića bi odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek.« (Knjiga o Jobu 34,14.15 – Stvarnost)
»Duh Božji stvorio me je, i dah svemogućega dao mi je život.« (Knjiga o Jobu 33,4)
»Dah« i »duh« znače životni princip, i ovdje se upotrebljavaju kao riječi slične po značenju. Karakteristika hebrejske poezije, kojoj pripada i Knjiga o Jobu, jesu takozvani paralelizmi: u drugom stihu, samo drugim izrazima, ponavljaju se misli iskazane u prvom stihu. To se vidi iz dvaju navedenih citata. Izrazi »dah Božji« i »duh« imaju isto značenje.

U času smrti, koja je obrnuti proces od procesa stvaranja, Bog uzima čovjeku »dah«, ili »duh«, i čovjek se opet vraća u prah od koga je načinjen:
»I vrati se prah u zemlju kao što je bio, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.« (Propovjednik 12,7)
Živi čovjek u kome je »dah života« ili »duh«, ne poseduje time besmrtnost, jer je taj »dah života« u njemu samo za izvjesno vrijeme, a ne za vječnost. U času smrti dah mu se oduzima, i čovjek odlazi u grob, vraća se u prah: »Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove.« (Psalam 146,4)

»Duša živa«. – Što znači izraz »duša živa«? Znači li ovaj izraz isto što i »besmrtna duša«? Nipošto! »Živa duša« nije neko odvojeno biće koje bi se uselilo u beživotno tijelo. Kako je čovjek stvoren? Bog je u beživotno telo udahnuo dah života, životnu silu, i tako je čovjek postao živa duša, individualno biće. »Dah« ili »duh« u Bibliji se nikada ne izjednačuje s »dušom«. »Duša« je sam čovjek, a »dah« je sastavni deo čovjeka.

Da izraz »živa duša« ne znači i »besmrtna duša« proizlazi i iz činjenice da se tim izrazom označavaju i stvorenja niža od čovjeka. Četiri puta hebrejski izraz (duša) odnosi se na niža stvorenja – životinje prije nego što je primjenjen i na čovjeka: »Potom reče Bog: neka vrve po vodi žive duše . . . I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču . . . Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim. A svemu zverinju zemaljskom .. . i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.« (Postanak 1,20.21.24.30)

Udahnjivanjem životnog daha čovjek je postao živa duša ili biće. Srce je počelo kucati, krv teči, mozak misliti, a životni procesi se odvijati. Prilikom smrti događa se obrnut proces – Bog uzima od čovjeka životni dah, srce prestaje kucati, protok krvi se zaustavlja, um prestaje djelovati i životni procesi se gase. Čovjek se vraća u prah, u isto beživotno stanje odakle je došao.

Napominjemo da čovjek nije stvoren za to da umre, već da vječno živi. Međutim, on nije stvoren besmrtan. Stvoren je s mogućnosti da to postane, a da bi to mogao postati, prema svom Stvoritelju trebalo je pokazati potpuno povjerenje i poslušnost. Na žalost, prvi čovjek nije izdržao probu vjernosti i poslušnosti. Prestupio je izričitu Božju zapovijest, odvojio se od Boga, izvora života, i postao rob grijeha koji donosi tragične posljedice: »Jer je plata za greh smrt . . .« (Rimljanima 6,23)

Za palog čovjeka ipak postoji nada. Bog se u svojoj neizmjernoj ljubavi pobrinio za čovjekovo spasenje. »Jer Bogu tako omilje svet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga veruje ne pogine, nego da ima život večni.« (Ivan 3,16)

Čovjek umire prvom prirodnom smrću zbog Adamovog grijeha: » . .. kao što kroz jednog čovjeka dođe na svet greh, i kroz greh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagrešiše.« (Rimljanima 5,12) Iako po Adamu svi umiremo prvom ili prirodnom smrću, ne moramo umrijeti drugom ili vječnom smrću. Po Kristu možemo biti nasljednici besmrtnosti ili vječnog života. To ćemo postati ako u ovom životu izaberemo Božji put, život u skladu s Božjom voljom; ako dopustimo da Krist svojom riječju i svojim Duhom obnovi u nama Božju sliku, Božji moralni karakter, i ako u stalnoj zajednici s Kristom istrajemo u dobrim djelima i u svetom življenju do kraja (Rimljanima 2,6-8).

Mirko Golubić

Tagged on: