Asaf je sedamdeset i osmi psalam napisao s namjerom da pouči: “Poslušaj… moju nauku, prikloni uho riječima usta mojih!” (redak ) Pjesnik na samom početku izražava tugu zbog neposlušnosti koju je Izrael pokazao tijekom pobune i lutanja. Nasuprot padu i nevjerstvu Asaf stavlja Božju vjernost i strpljenje s Izraelom.
Pri čitanju psalma iznenadit će nas deveti redak: “Sinovi Efrajimovi, ratnici s lukom, u dan bitke okrenuše leđa.”
Ovi su ljudi bili vični luku i strijelama. Osim toga bili su dovoljno naoružani da se odupru neprijatelju. Bili su uvježbani ratnici, ali se to nije moglo primijetiti. U “dan bitke”, dakle na prvi znak sukoba okrenuli su leđa i dali se u bijeg. Zveka bitke učinila ih je nervoznima kao mačku u prostoriji s mnogo stolica. Premda dobro naoružani nisu imali čvrstine. Na prvi pogled doimali su se spremni, snažni bojovnici. Sve je bilo za pohvalu. Ali ispod vanjskog privida mogli ste pročitati odgovaraju i natpis: Kukavica. Najbrži njihov pokret bio je mahanje bijelom zastavom. Jedino oružje koje su upotrijebili u sukobu s neprijateljem bio je oblak prašine koji se dizao iza njihovih peta.
Kakva optužba! Efrajimovi sinovi su voljeli vojne parade i vježbe gađanja, ali kad bi zagustilo trčali bi natrag u svoje sklonište. Njima su bile nepoznate riječi kao što su disciplina i hrabrost. Lozinka im je bila lagodnost i “važno je da ostaviš dobar dojam”. Iza tanke ljuske hrabrosti nalazila se lomljiva plastika ljudske predaje.
Znate li da su Efrajimci i danas živi? Ima ih u crkvama, obiteljima i na drugim mjestima. Nećeš ih zapaziti dok nema teškoća. Oni savršeno oponašaju životni stil junačkih predaka. Njihove riječi, molitve, izjave i obećanja bliješte poput efrajimskih strijela. Ali kad im u leđa udare zrake teškoća, oni se tope kao maslac. Jednostavno ne mogu podnijeti “pritisak” i traže lakši izlaz. Traže savjet, ali odbacuju savjete Svetog pisma. Traže vrača koji ima gotov lijek, a odbacuju zahtjeve Biblije da svoje odnose srede s njom u skladu i počnu živjeti prema Božjim načelima.
Navika da se digne ruke od svega stvara teškoće, a ne rješava ih. Danas je u modi prebaciti odgovornost na drugoga. Danas važi pravilo: “Ako ti čamac počne tonuti, skači, ne izbacuj vodu!” Ili: “Ako stvari krenu loše, digni ruke od svega; ne uzbuđuj se!” Udomačile su se riječi: “Nije me briga!” Neće trebati dugo jer već počinjemo sličiti Rimu u posljednje dane – veličanstvena krinka, dojmljiva figura, ali bez unutarnje snage; mekani i rastezljivi ispod kore, u očajnom nedostatku discipline i odlučnosti.
Nema vrijednog dostignuća a da nije umrljano krvlju marljivosti i obilježeno ožiljcima razočaranja. Pobjeći, dići ruke od svega pa i sakriti se ništa ne rješava; samo odlaže sučeljavanje sa stvarnošču.
Predstoji li ti danas teška bitka? Ne bježi! Stani – odbij se povuči. Osloni se na Boga. Nema sumnje, nije lako. Nitko nikada nije rekao da je krščanski život lak. Bog vam nije obečao izležavanje u Disneylandu. On vam nudi nešto mnogo bolje: svoju ohrabrujuću prisutnost u svakoj nevolji koja vas može snaći. Nemoj se svrstati me u Efrajimce. Oni su bili strašno pothranjeni.
Znaš li pet razloga zbog kojih ne bi trebao dići ruke od svega? Pogledaj Timoteju 6, – 6 i 2. Timoteju 4,5-8.
Charles Swindol