Bog ponekad odlučuje začepiti Baalove uši. Ili mu vezati ruke. Ili mu začepiti usta. Ilijinu porugu na Karmelu ne treba uzimati kao dokaz da Baal ne može čuti. Upravo je vjera u njegovu moć da usliši molbe nagnala vođe njegovih štovatelja da dobar dio dana zahtijevaju: „O Baale, usliši nas!” (1 Kr 18,26.) Oni su molili stvarno očekujući odgovor.
Njihov je Baal bio gospodar i bog tirskog sjevera iz kojeg je došla kraljica Izebela. Kao što je Jahve bio Bog Izraelove Tore, tako je Baal bio središte i gospodar ugaritskih svetih spisa u Izebelinoj domovini. Ako je Ilija mogao vjerovati u Jahvinu moć i silu, Izebela je iz svojih svetih spisa mogla znati da je njezin bog pobijedio sve rivale i ustoličio se silan u svojemu hramu.
Njegova je veličina bila toliko neusporediva da je bog Aštar, koji je pretendirao na njegov položaj, mogao lako biti prezren jer je bio suviše malen: njegove noge nisu dosezale Baalovo podnožje, a glava mu nije dopirala do vrha Baalova prijestolja.
Božja srdžba prema vlastitom narodu nije bila samo potaknuta razlikama u društvenim običajima i zakonima ili kontrastom između slabije izraelske i nadmoćnije kanaanske kulture. Božji gnjev nije izazvala umjetnička izmišljotina, ni zlatni bik ili brončani kip ili figura na bas-reljefu koja u ruci drži munju. Ništa od toga nije ga navelo da zemlju koju je On sam izabrao izloži godinama nemilosrdne suše. Koliko god opipljiv bio njihov kamen ili metal, baali kao idoli su u konačnici bili ništavilo postavljeno protiv Boga koji je stvorio nebesa (vidi 1 Ljet 16,26). Bog nije ugrožen kamenjem.
Prijetnja na koju je Bog morao odgovoriti nije bio izazov kamenja. Stanje i dob kamenja nije za Njega problem. On stvara i od Njegova daha i volje stijene isparuju. Bronca, zlato i kamen nisu nikad ustali protiv svog Tvorca. Ali razumno biće to čini, biće koje to čini svojom vjerom.
Ugaritski teolozi i Izebelina biblija tvrdili su da je moć stvaranja osobina njihovog božanstva i da se ono kao biće trebalo štovati i prinašati mu žrtve. Pa Baal je bio taj koji im je davao kišu – on je bio bog vremenskih prilika. On im je davao žito – bio je sin Dagona (dagan znači žito). On je primio vlast od glave panteona bogova da vlada – bio je sin drevnoga Ela.
A narod kojega je Bog Stvoritelj s ljubavlju osnovao i njegovao tako da se razvio i postao nacija, kojega je izbavio od zla tako da mu može dati kraljevstvo i vlast i slavu, ovaj narod je sada vjerovao da njihov život, dah i sve što imaju, dolazi iz nekog drugog izvora i na neke druge načine, a ne Njegovom providnošću punom ljubavi. Sada su se okretali Baalu u potrazi za kruhom i vodom, vunom i lanom, uljem i pićem (vidi Hošea 2,5).
Kao u tom devetom stoljeću prije Krista, u današnjem dvadeset prvom stoljeću još uvijek mnoštvo ljudi – u poslovnom, upravnom pa čak i religijskom svijetu – moli Baala da sredi ono što samo Isus može srediti. A kad zbog toga dođe kazna, traže krivca svuda samo ne tamo gdje bi trebali – kod sebe. Nažalost, može se dogoditi da odbijemo učiti iz ovog događaja zapisanog u Bibliji.
Bog je znao da Izrael neće nikada dobiti odgovor ako ne bude zatvorio Baalova usta, vezao njegove ruke i začepio njegove uši; ako ne bude učinio da se osuši vinova loza i smokva za koje je Izrael tvrdio da su Baalovi darovi (Hošea 2,12). Kad ne bude ničega ovoga, Izrael će znati da ih Baal nije čuo. Ponekad Bog mora začepiti Baalove uši.
Leal Caesar