Dvanaest sati kasnije, u petak u podne. Isus visi na rimskom križu. Njegova leđa se žuljaju o neotesano drvo – leđa koja su već izbrazdana otvorenim, ružnim krvavim prugama, razderana do mesa sićušnim komadima kostiju i metalnim kuglama upletenim u rimski korbač, ili bič koji je izranio njegovu nježnu kožu prilikom ranijeg batinanja. Živci, tetive i krvne stanice njegovih ruku i nogu bili su pokidani i probijeni s tri petnaest centimetara dugačka željezna klina, koja je dželat zakucao u drvenu osnovu. Prikovan u položaju okrutno sračunatom da dovede do grčevitog gušenja u procesu disanja, Isus je pokušavao se skupiti da bi došao do zraka, ali da bi to učinio, On se morao osloniti svom težinom na svoje ranjene zglobove na rukama i oguliti izbrazdana leđa o križ, u očajničkom naporu da dijafragmu i grudni koš dovoljno proširi da bi udahnuo malo zraka. Ali, pri oslanjanju na prikovana stopala, sva težina njegovog tijela prenosila se na korijen stopala, izazivajući užasan bol. Nije čudo što su latini skovali riječ „excruciatus“ što znači „sa križa“, iz koje potiče i engleska riječ „excruating“ – ubitačno.
A kao rezultat svega ovoga, mi gledamo križ kao vrhunac fizičke patnje, zar ne? Najzad, to je bio zaista smrtni bol izazvan barbarskim načinom mučenja, koji je učinio da život isteče iz Isusa, šapućemo dok stojimo u nekoj tihoj umjetničkoj galeriji i zurimo u umjetnički prikaz raspeća u ulju. Međutim, do ovog zaključka dolazimo samo ako smo požurili na Golgotu, a propustili da se prvo zadržimo u Getsemaniu. Jer, ako je Golgota prikaz ljudskog bola, onda je bilo mučenika koji su propatili još više nego Isus na Golgoti. Bilo je oboljelih od raka koji su provodili dane i tjedne u nadljudskom bolu.
Sjećam se kako sam stajao pored kreveta čovjeka koji mi je cijelog života bio prijatelj, i koji se do kraja borio protiv opakog raka. Ono što je do kraja ostalo uz njega bila je kutija sa morfijem koji je ističući kap po kap, bio posljednji ljudski znanstveni napor da se umanje patnje smrti koja se približavala. Ne možete mi reći da se tri sata na Golgoti mogu izjednačiti sa tri mjeseca umiranja od raka. Ako križ za nas postane samo simbol fizičkog bola, promašili smo kritičnu točku.
Postoji razlika između mučenika i onih koji umiru od raka i smrti i imaju ponovnu zajednicu s Bogom, ali Isus je iskusio smrt u stanju da poslije nje neće biti uskrsnuća, s tim užasom Isus je izašao iz Getsemania i pošao na Golgotu. Prema zapisima evanđelista, tajanstveni crni pogrebni plašt ogrnuo je Golgotu i Isusa između podneva i tri sata popodne tog kobnog petka (Marko 15:33). I u natprirodnom mraku u Kristovom srcu se ponavlja očajnička getsemanska borba. Samo sada, ono čega se Isus zgražao u vrtu, tu na vrhu brijega, postalo je beznadna stvarnost. Sada nije bilo „Ava“, „Tata“, „Oče“, uzvika iz Isusovog uzdrhtalog srca. Sada, u tami jedan glas vrišti u očaju. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Marko 15:34).
Ja nisam čuo mnogo ljudskih vrisaka. Kao otac, čuo sam djecu kako vrište od bola ili od straha. Kao svećenik, prolazio sam bolničkim hodnicima i čuo prigušene vriske bola iza nekih zatvorenih vrata. Ali nikada nisam čuo čisti i goli užas koji proističe iz krika kakav je bio onaj na Golgoti: „Bože moj, Bože moj…“
Ali, opet to su iste riječi koje često čujemo iz fatalne „crne kutije“ koju istražni organi nađu nakon avionske nesreće.
U večernjim vijestima emitirali su jednu takvu u svojoj strahoti, čuli smo snimak posljednjih riječi između nesretnog pilota i nepoznatog glasa s kontrolnog tornja. Mnogo puta takva snimka otkrije da su posljednje pilotove riječi bile: „O Bože moj …“ A onda „klik“ i tišina. Ali ni to nije isto – te riječi neposredno prije smrti, i one riječi golog užasa: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Da li je prvo to bio vrisak, a na kraju jecaj? Ili ih je u tom gustom mraku mumlajući ponavljao opet i opet? „Bože moj, Bože moj, zašto …“?
To je pravo pitanje – taj samrtni Isusov krik, zar ne? Zašto, zašto, zašto? Prigušeni ljudski uzvik patnje – da li je to što ovdje imamo? Roditelj slomljenog srca, koji tuži pored metalnog kovčega svojeg djeteta: „Bože moj, zašto … zašto … zašto …?“ Da li se to ovdje pita?
Ali završimo njegovu rečenicu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ostavljen. Od Boga ostavljen. Iz ovih tajanstvenih riječi izranja tajanstvena istina. U Isusovom umiranju se tajanstveno obistinilo ono presjecajuće, konačno odvajanje od Boga, koje je posljedica grijeha. Nikada prije toga svemir nije vidio užas vječne smrti (ili „druge smrti“, kako to Ivan opisuje u Otkrivenju 20:6).
Istina, ljudi, žene i djeca umirali su na ovoj pobunjenoj planeti tisućama godina prije Golgote. Ali, upravo kao što je učinio s Evom u prvom vrtu (Postanak 3:4) Sotona je kroz povijest tvrdio da smrt koja dolazi kao posljedica grijeha jednostavno nije istina. Čovjek može nastaviti živjeti poslije griješenja i smrti, šaputao je varajući. Ali sada, iz drugog vrta dolazi strašna stvarnost smrti koja znači vječno odvajanje od Boga – smrt koju svaki pobunjenik konačno izabira ako odbije Njega koji je vječni život i beskonačna ljubav. Očajnički krik sa Isusovih žednih usana zauvijek utišava podlu sotonsku prevaru da za grijeh nema nikakve kazne: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Nikakve? Za Boga je cijena bila tako visoka da je dao sebe u svom Sinu da bi svijet i svemir zauvijek mogli znati užasnu krvavu cijenu našeg grijeha i spasenja. I u tome je dobra vijest: „Druge je spasavao“, rekli su, a „samoga sebe ne može spasiti“ (Marko 15:31). Podrugljivi svećenici i rulja toga dana na Golgoti nisu ni znali da su objavljivali najveću vijest u Kozmosu. Upravo zato što je Isus odlučio spasiti nas a ne sebe, Njegova duša je drhtala u Getsemaniu i očajavala na Golgoti?
Da spasi takve kakvi smo ti i ja, bio je spreman izgubiti sebe! I tako, tog kobnog petka koji je zauvijek ostao petak, izgledalo je kao da je mač s koga je kapala krv presjekao životnu vezu između Isusovog srca i srca Njegovog Oca. „Bože moj, Bože moj!“ I Isus je umro – od Boga ostavljeni Bog.
Cijelog svog života Krist je palom svijetu objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta. Često je govorio o spasenju za najveće grešnike. Međutim, sada sa strašnim teretom krivice, koji je nosio nije mogao vidjeti milostivo Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u ovom času najveće patnje probolo je njegovo srce takvim bolom koji čovjek nikada ne može potpuno razumjeti. Njegova duševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoje tjelesne bolove … Žestokim iskušenjima sotona je navaljivao na Isusovo srce.
Spasitelj nije mogao vidjeti preko groba. Nada mu nije pokazivala da će izaći iz groba kao pobjednik … Bojao se da je grijeh tako odvratan Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno.
„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Taj krik je dovoljan dokaz da je Isus na križu iskusio krajnju strahotu i krajnji užas završne posljedice grijeha, a to je – biti konačno, za svu vječnost odvojen od našeg Aba, Oca. Kako je u toj davnoj prošlosti prorok rekao „A Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6). Ili apostol Pavao: „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom, da mi postanemo pravda Božja u njemu.“ (2 Korinćanima 5:21). Vidite, Golgota nije slika ljudskog bola, to je slika božanske cijene.
I Isus ju je u cijelosti platio.
Neshvatljiva ljubav
Međutim, vi kažete: čekaj malo. Kako može biti da je Isus platio cijenu vječnog odvajanja od Oca? Najzad, zar nije neposredno prije nego što se smrt spustila na Njega uskliknuo: „Svršeno je. Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ (Ivan 19:30; Luka 23:46). Teško da se ovaj krik vjere može nazvati dokazom da je jedno srce osuđeno na vječno odvajanje od Boga!
I naravno, imate vi pravo. Ovo ipak jako liči na priču koje se tako živo sjećam još iz mojih dječačkih dana. To je priča o dječaku koji je bio teško bolestan – ustvari tako bolestan da su ljekari rekli da će umrijeti. Osim – i od toga je zavisila njegova sudbina – ako uspiju da nađu nekog koji ima njegovu rijetku krvnu grupu.
Tako su se okupili svi članovi familije i bili su testirani uzorci njihove krvi. Ničija krv nije se slagala sa dječakovom, osim krvi njegove sestrice. Njena krv je savršeno odgovarala njegovoj. Bila im je potrebna njena krv da spasu njegov život. Doktori i roditelji su objasnili djevojčici prirodu ove hitne situacije i pitali je da li bi bila voljna da nešto svoje krvi da svom veoma bolesnom bratu. Ona nije odmah odgovorila, njen dječji um izgledao je izgubljen u dubokom razmišljanju. Ali, konačno je podigla oči i potvrdno klimnula svojim uvojcima. Da, daće krv za svoga brata. Odmah su počele pripreme za transfuziju. Djevojčica je dovedena u bolničku prostoriju u kojoj su medicinski tehničari iglom ušli u njenu venu. Mala plastična vrećica počela je da se puni njenom krvlju koja je trebalo da spasi život. Minuti su sporo prolazili, i konačno, cijela procedura bila je završena. Dok su djevojčicu izvodili napolje drhtavih usana i očiju punih suza, pogledala je u lice svog oca i tiho upitala: „Tata, kad ću ja sad umrijeti?“
Kada je pristala da da krv, za nju je to značilo: da, daću svoj život za svog brata. Ona je dala svoj život, zar ne? Pa naravno da jeste. Za nju je to u stvari bilo umiranje. Jer, blistava je istina da je u svom malom srcu ona prošla kroz davanje svog života za nekoga koga je voljela.
Nikada nisam zaboravio tu priču. Jer, između njenih redaka ja čujem istu priču kao što je i ona sa starog, grubog križa. I ljubav tako duboku i tako potpunu da donese i odluku: da bih spasio Dwighta, ja ću umrijeti zauvijek. Od Boga ostavljeni Bog.
Dok stojimo između Getsemania i Golgote, naša srca su suočena s dvije neosporive i krajnje činjenice: kako je krajnje strašan naš grijeh, ali i kako krajnje je čudesna Njegova ljubav! Bio je spreman odvojiti se od Boga za svu vječnost da bi nas Bog mogao spasiti za svu vječnost! Ostavljen da bismo mi mogli biti nađeni, odbačen da bismo mi mogli imati drugu priliku. U cijelom našem slabom ljudskom jeziku nema izraza za takvu žrtvu, osim riječ LJUBAV.
George Matheson je bio zaljubljen. On i djevojka njegovih snova trebalo je uskoro da se vjenčaju. Onda se dogodila nesreća. George je bio pogođen neobičnim sljepilom. Ali, iako njegove oči više nisu mogle vidjeti, srce je moglo nastaviti voljeti ženu koja mu je trebala postati supruga.
Onda se dogodila druga nesreća. Jednog jutra, Matheson je čuo da se njeni koraci približavaju. Kad je njegova zaručnica progovorila, objasnila mu je da je u svom srcu odlučila da se ne može udati za čovjeka koji je slijep. I dok su odzvanjali koraci kojima je ona odlazila iz njegovog života zauvijek, oči koje nisu vidjele isplakale su suze koje su se mogle samo osjetiti. U vlastitoj agoniji Matheson je jednog dana uzeo pero i pisao o drugoj ljubavi:
„O, ljubavi, koja me nećeš napustiti
svoju umornu dušu u Tebi odmaram.
Život koji imam u Tebi ću vratiti.
Obiljem Tvojim hoću da se napajam
na moru Tvome uvijek da nastavam.“
Što je ubilo Isusa? Vrt i križ dokazuju da je Njegova ljubav prema nama nadjačala naš grijeh prema Njemu. To je bilo ono što je odnijelo Njegov život na Golgoti. To je bio klinovima zakovan zagrljaj ljubavi koja te nikada neće napustiti.
„Jer sam uvjeren, da ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može nas rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 8:38.39).
Dwight Nelson