Imam jedan list papira za koji se nadam da nikad neće biti upotrijebljen za mene. Ali naravno, to je samo pusta želja. Dobio sam ga od prijatelja koji je vlasnik pogrebnog zavoda. Iako ostaje činjenica da će se svačije ime jednog dana pojaviti na sličnom listu papira ako vrijeme dovoljno potraje, moram priznati da mi je teško prihvatiti ideju da će na ovakvom papiru kad-tad biti i moje ime.
Papir koji posjedujem? To je smrtovnica izdana od države Michigan. Sa zadovoljstvom javljam da je moj prijatelj nije popunio za mene. Ne zbog toga što se ja bojim smrti. Nego, što je Woody Allen jednom rekao: „Ne bojim se umrijeti, samo ne želim biti tamo kad se to dogodi.“ A tko želi?
Ali to se već dogodilo. Yehohananu ben Hagkolu. Umro je. Ne postoji njegova smrtovnica. Ali su našli njegove kosti, izbjeljene i prašnjave u zapuštenom kovčegu. A iz skeleta koji se raspada izranja njegova tragična priča:
ime – Yehohanan ben Hagkol (aramejsko za Ivan sin Hagolov),
narodnost – Hebrej,
starost – negdje između 24 i 28 godina,
visina – 170 cm,
ekonomski status – iz bogate obitelji,
zanimanje – nema tragova teškog rada,
zdravlje – nema tragova nikakvog ozbiljnog oboljenja (iako asimetrična forma njegove lubanje ukazuje da je u prvim tjednima nakon začeća i ponovno kasnije, kratko vrijeme prije ili za vrijeme samog rođenja, njegov život bio ozbiljno ugrožen nepoznatim traumatičnim događajima),
mjesto življenja – Jeruzalem,
vrijeme smrti – negdje između 30 i 40 godina poslije Krista.
A kako je ovaj mladi čovjek preminuo? Nasilno.
Cjevanica njegove lijeve noge je slomljena, vjerojatno od udarca nekom batinom i vjerojatno kao posljedica tog udarca obje kosti donjeg djela njegove desne noge također su bile slomljene. Što više, pošto je izdahnuo, njegova stopala su morala biti amputirana udarcem sjekire, da bi mu tijelo bilo sklonjeno. Zašto? Jednostavno. Yehohanan ben Hagkol je bio žrtva rimskog razapinjanja.
Pronađen je klin kojim je njegova peta prikovana za križ (očigledno, savijeni vrh klina ostao je zariven u čvoru drveta, što objašnjava amputaciju mladićevih stopala). Tragovi klina također su pronađeni između palčane i lakatne kosti njegove lijeve ruke, što ukazuje na to da su mu i ruke i noge bile prikovane za križ. Tragovi križa koji su pronađeni otkrivaju da je križ bio napravljen od maslinovog drveta.
Tko je bio Yehohanan ben Hagkol? povijest o njemu ništa ne zna. Skup njegovih prašnjavih kostiju pronašlo je Izraelsko ministarstvo stanovanja u lipnju 1968. na tlu hebrejskog groblja u sjevernom dijelu Jeruzalema. Ono što ovo arheološko otkriće čini tako značajnim je činjenica da je to prvi ostatak razapetog čovjeka koji datira iz vremena Rimljana, koji je pronađen u nekoj kosturnici.
Međutim svijetu nije potrebna priča o Yehohananu da bi saznao za tragediju raspeća, zar ne?
Priča o drugom mladom čovjeku na drugom rimskom križu izvan istog antičkog grada u istom vremenu povijesti već je i previše rekla o tome. Mi znamo šta je ubilo Yehohanana ben Hagkola. Ali što je ubilo Isusa iz Nazareta?
Što je ubilo Isusa?
Kasno, tog fatalnog petka u podne, prije nego što je zalazeće sunce učinilo nebo nad svetim gradom krvavo crvenim, šta je crni isljednik upisao na umrlici kao uzrok smrti?
Što je ubilo Isusa?
Tri rimska klina? Koplje jednog satnika? Četrdeset manje jedan udarac po leđima koje je dobio od legionara? Kruna ispletena od trnja i nabijena na njegovo okrvavljeno čelo? Ili teško disanje koje je konačno ugušilo žrtvu na križu? Što je ubilo Isusa?
Zapitajmo američko medicinsko udruženje i njihov časopis je već spreman sa precizno razrađenim znanstvenom odgovorom. U stvari, oni su objavili svoj odgovor prije nekoliko godina u članku koji se našao na naslovnoj strani časopisa američkog medicinskog udruženja. William D. Edwards, doktor i Wesley J. Gebel, pastor, zajedno sa Floyd E. Hosmer, anatomom sa klinike Mayo, udruženo su pažljivo ispitivali posljednja 24 sata Isusovog života. Posle fascinantnog i grafički predstavljenog istraživanja, autori završavaju svoja otkrića sljedećim riječima: „Isusova smrt je možda samo bila ubrzana njegovom iscrpljenošću i teškim povredama izazvanim bičevanjem koje su dovele do gubitka krvi i prethodile stanju šoka. Činjenica da nije mogao nositi svoj patibulum (drveni križ za koji je žrtva konačno bila prikovana) podupire ovo objašnjenje. Stvarni uzrok Isusove smrti, kao i ostalih razapetih žrtava, može biti sačinjen od mnogo faktora, a u vezi je prvenstveno sa hipovolemičnim šokom, gušenjem od iscrpljenosti, a možda i akutnim srčanim zastojem. Fatalna srčana aritmija možda je doprinijela očiglednom završnom događaju.“
„Očiglednom katastrofalnom završnom događaju.“ Tako su oni nazvali ono što mi jednostavno kažemo smrt. To znači da je Isus umro. Tako završavaju ova trojica istraživača koji su pažljivo razmatrali više faktora uzročnika smrti. Za medicinare, ovaj odgovor je zadovoljavajući. Ali, da li je to stvarno odgovor? Ostavljajući na stranu fiziološko i anatomsko proračunavanje, pitanje ostaje: što je ubilo Isusa?
I bez znanstvenog istraživanja, mi imamo spreman odgovor, zar ne? Naravno. U ostalom, oduvijek smo učeni i trenirani brzom i jednostavnom odgovoru na pitanje što je ubilo Isusa? Bez ikakvog razmišljanja, kažemo: naši grijesi? Koji grijesi? Pa, eto, naša oholost i zaokupljenost sobom, naše zle naravi i neukroćeni jezici, naše srce koje voli strasti, naš skučeni um, naša mržnja i ljutina, ubojstvo i pobuna, nemoral i nečistoća, naši izopačeni apetiti, naše bezvjerje i nepoštenje. Ukratko, svi naši grijesi – to je ubilo Isusa tog petka izvan Jeruzalema.
Međutim, da li je to zaista bilo tako? Ili, može biti da smo toliko uvjereni da smo u pravu, da i ne sagledavamo pravu istinu? Jer, kad tražimo odgovor na pitanje što je ubilo Isusa, mi se žurnim koracima pobožno uputimo prema križu i stojimo tamo kao i svi drugi koji teoretiziraju o tom petku. Našim suvremenim umovima i srcima analiziramo križ, teoretiziramo o njemu, filozofiramo, brižno istražujemo i čak stvaramo teologiju o njemu. A onda, sjedinjenim glasovima odlazimo od Golgote zadovoljni i uvjereni da smo riješili problem i otkrili tajnu.
Zakašnjenje od dvanaest sati
Problem je u tome što, odlazeći na Golgotu, mi kasnimo dvanaest sati. Uzeli smo prečicu i tako promašili pravi put. Jer, put ka Golgoti uvijek vodi kroz Getsemani. U stvari, Golgota bez Getsemania je odgovor bez pitanja. A to je i razlog da, ako hoćemo da konačno saznati istinu, moramo najprije požuriti u vrt, prije nego požurimo prema križu.
Grupica mladih ljudi kreće se tiho pod mirnim, srebrno – bijelim mjesecom koji gleda na usnuli grad. Bešumno, oni izlaze kroz istočnu kapiju, spuštajući se u krivudavu, mrakom pokrivenu dolinu koja se zove Kedron, pažljivo birajući put preko potoka koji je noćas tekao tamno crven. Voda je noćas krvava jer ovo je pashalni tjedan i krv miliona zaklanih jaganjaca posuta je danas u skerletni Kedron. Njihovi su glasovi pritajeni i utišani dok se penju krivudavom stazom kroz mjesečinu i sjenke ka vrtu.
Aramejsko ime ovog vrta znači „presa za ulje.“ I zaista nedaleko od ulaza u vrt nalazi se „getsemani“ – presa za maslinovo ulje. Grupa zastaje pored krvavih maslinovih stabala, kojih se mnoštvo nalazi oko ulaza u Getsemani. Još nekoliko prigušenih riječi i osmorica mladih ljudi zauzima mjesta u blizini ulaza. Ostala četvorica ulaze u mračnije sjenke sivo-zelenog maslinovog ogrtača.
Dok njih četvorica hodaju, srebrne zrake padaju im na lica i u tom oskudnom svijetlu mi gledamo na Lice koje odražava neobičan teret i uznemirenost. Nešto se događa sa Isusom, ali pisci evanđelja namjerno šute, ne odobravajući tragediju koja se približavala. U stvari, Ivan u svom evanđelju o tome ne zapisuje ni slova. Samo sinoptička evanđelja šapuću o ovoj mračnoj tajni, i mada je opisuju, oni je ne objašnjavaju. „Dođoše u zaselak, koji se zvao Getsemani. On reče učenicima svojim: Sjedite ovdje, dok se pomolim! Samo Petra, Jakova i Ivana uze sobom. Tada počne drhtati i plašiti se.“ (Marko 14:32.33).
Grčke riječi ovdje upotrijebljene mogu se doslovce prevesti da je „osjećanje zastrašujućeg iznenađenja“ ovladalo njime. Nešto se počinje događati Isusu? Da li je to isti Isus koji je samo prije nekoliko minuta u gornjoj sobi rekao: „Ovo vam rekoh, da bude radost moja u vama, i radost vaša da se ispuni.“ Da li je to isti Isus koji se samo nekoliko sati prije smiješio na svoje učenike i rekao: „Neka se ne plaši srce vaše!“ Da li je to isti Isus koji je s iskrenim oduševljenjem pjevao pashalnu himnu: „Hvalite Gospoda, svi narodi! … Jer nas dobrota njegova čuva moćno.“ Ako jeste, onda mu se nešto zastrašujuće i teško događa.
„Žalosna je duša moja do smrti“, rekao je „ostanite ovdje i bdijte!“ (Marko14:34). „Petre, Jakove, Ivane, meni se nešto čudno događa. Osjećam kao da mi se smrt prikrada. Ostanite ovdje. Nemojte me sada napustiti. Molite se za mene.“ „Tada otide malo dalje, baci se na zemlju ničice.“ (stih 35).
Promatrajte vlastitim očima kako Gospodar svemira koji je postao čovjek, posrćući ide dublje u mjesečinom okupani vrt i s jaukom pada na gladno noćno tlo. Pridržavajući se za zemlju kao da ga neke mračne sile vuku u pakao, Isus očajničkim glasom prolama tihi noćni zrak: „Aba, Oče“, uzvikuje On (stih 36).
Kao iz nekog hebrejskog molitvenika za malu djecu. „Aba“ je aramejska riječ za tata, ime koje i naša djeca koriste za svoje očeve. „Moj dragi Tata, Oče“, jeca Isus u hladnu zemlju, „uzmi ovu čašu od mene.“ (stih 36). Kakvu čašu? Oh, Isus se ne usuđuje ni imenovati strah koji je obuzeo njegovo srce. „Ovu čašu, ovu čašu. O moj dragi Oče, ovu čašu. Oče moj, pronesi je mimo mene. Ako je tvoja volja.“
Onda nastupa tišina … vide se samo nejasni obrisi Božjeg Sina naslonjenog na vlažnu zemlju. Polako, Isus ustaje na noge. Vratit će se svojim najbližim prijateljima, jer oni će sigurno, pošto su bili svjedoci njegove duboke agonije, imati riječi ljudske utjehe za njega. Ali, avaj! Boga, koji se ponizio uzevši tijelo pozdravilo je samo teško uspavano disanje trojice.
„Simone“, rekao je Petru, „ti spavaš?“ „Zar nisi mogao bdjeti ni jednu uru?“ (stih 37). Tragično, zar ne? Sve što je Isus od njega tražio, bio je jedan sat. Da li je to previše od tebe što traži Krist koji pati? Jedan sat s Jayem Lenoom, jedan sat s Metsima iz New Yorka, jedan sat s palicom za golf, jedan sat s košarkom, jedan sat na proslavi, jedan sat s našim prijateljima. Ali nema vremena preostalog za Isusa? „Zar niste mogli bdjeti sa mnom jedan sat?“
Zbogom zauvijek
Kroz srebrnu svjetlost i sjenke Isus posrćući ide natrag do mjesta gdje je zemlja još bila topla od kada je malo prije prvi put pao na nju. Evanđeoski zapis ponavlja isti očajnički krik. Ali samo Luka, doktor, grafički unosi u svoj izvještaj svu strahotu mentalne agonije kroz koju je Isus prolazio. „I molio se je još usrdnije. Znoj je njegov bio kao kaplje krvi, što su tekle na zemlju.“ (Luka 22:44).
Našem ograničenom, oslabljenom ljudskom umu ideja o krvi koja je potisnuta iz kapilarnog sistema u znojne žlijezde i tako izbija na površinu kože skoro je neshvatljiva. Kakvo je ovo pretjerivanje? Život i stradanje ne treba uzeti tako ozbiljno. Ustani i podnesi sve kao čovjek. Izdržat ćeš ti to. Samo se drži. Kako prazan i besmislen savjet smo mi spremni dati drugima … i Isusu.
Možemo li mi makar malo zamisliti, kroz što je ovaj čovjek, ovaj Bogo – čovjek prolazio.
Što kaže Pismo? „Jer je plača za grijeh smrt; a milost Božja: Život vječni u Kristu Isusu Gospodinu našemu.“ (Rimljanima 6:23). Za grijeh se dobiva plača, a plača je smrt. Kakva smrt? Pošto je protuvrijednost vječna smrt, to dakle znači da je i plata za grijeh slavom i časti da bi po blagodati Božjoj za sve okusio smrt (Hebrejima 2:9). Kakvu vrstu smrti je Isus okusio i propatio? Smrt kakvu svako ljudsko biće zaslužuje kao buntovni grešnik – vječnu smrt. Jer, „Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas.“ (Izaija 53:6).
Što sve ovo znači za Isusa? Za njega, koji nije znao za grijeh, (vidi 2 Kor 5:21 – „Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom.“ Hebrejima 4:15 – „Koji je u svemu iskušan kao i mi, osim grijeha.“ i 1 Pet. 2:22 – „Koji ne učini grijeha, i u čijim se ustima ne nađe prijevara.“) da spremno dozvoli, značilo je da on mora podnijeti vječnu smrt – vječno odvajanje od Onoga koji je izvor svakoga života. A tko je taj izvor? Pa naravno, to je – Bog. Onaj s kojim je Krist, prije nego što je došao u tijelu dijelio vječnu prošlost! Više nikada ne vidjeti Boga, više nikada ne biti s Ocem koji je nekad bio vječni suradnik i zajedničar, Onaj s kojim je dijelio ljubav prije nego što je postojao svemir da u njemu budu zajedno.
Ponekad se kući kasno vratim u noći i vidim da je moja supruga umorna poslije dana u kojem je bila domaćica i majka naše dvoje djece, već zaspala. Tamo u srebrnoj svjetlosti sa upola odškrinutim vratima susjedne prostorije, promatram njeno usnulo lice.
I pitam se kako bih mogao preživjeti ako bih morao biti odvojen od nje. Ne volim ni kada moram biti na putu vikendom i cijeli tjedan. Ali za svu vječnost? Biti odsječen od njene ljubavi zauvijek? Moje srce zadrhti pri toj pomisli? Ne postoji ništa u ovom životu niti itko na ovom svijetu, tko bi me mogao uvjeriti da ostavim život i ljubav koju s njom dijelim.
A evo Isusa, naslonjenog na tlo u Getsimanu, kako zabada prste u prašinu i plače, od tuge koja slama Njegovo srce: „O Oče moj, dragi moj Oče, uzmi ovu čašu mimo mene, ako je tvoja volja.“ Tri puta je izustio ovu molitvu. Tri puta je ljudska priroda ustuknula pred posljednjom, najvećom žrtvom. Sudbina čovječanstva podrhtavala je na mjerilima, Krist je mogao čak i sada odbiti čašu dodijeljenu grješnom čovječanstvu. Još nije bilo prekasno. Mogao je otrti krvavi znoj sa svoga čela i ostaviti čovjeka da pogine u svom bezakonju.
Da li mislite da je on patio sam? Nikako. Možemo biti sigurni u srcu da je i otpali Lucifer – sotona, anđeo koji se pobunio protiv Boga, bio uvijen u crne sjenke Getsimania. I za vrhovnog neprijatelja neba i ljudske rase bilo je sve ili ništa. Ako Krist ode na Golgotu i umre kao vječni dokaz Božanske ljubavi, a i vječne posljedice ljudskog grijeha, tada će odzvoniti posmrtno zvono za sotonu i njegove legione. Tako, sa ognjenom žestinom pakla, dok su učenici spavali, onaj koji se okomio na Isusa u pustinji, nasrnuo je na njega i u vrtu. „Pusti ih neka umru. Pusti ih neka umru, neka umru, …“ šaputao je u srce Bogo – čovjeka.
„Napusti ih, spasi sebe, Isuse, idi kući svome Ocu gdje i pripadaš … Ovo je moj svijet i moje kraljevstvo … i svi oni pripadaju meni … Gledaj ih, tvoji najbliži prijatelji na zemlji … Spavaju dok ti patiš … Ne mare … Nitko ne mari … Ni Bog više ne mari. Zato idi kući, Tati, gdje pripadaš.“
Da li je ovo bilo iskušenje za Isusa? Krvavo tlo nad kojim je vapio Isus u srebrnom mraku Getsimania dovoljan je odgovor. Čaša misterije skoro se prolila iz Njegove ruke, ali sa konačnim očajničkim krikom u noći, Isus se srušio na tlo.
Donio je odluku. Spasit će čovjeka ma koliko to koštalo. Pošto je donio odluku, pao je kao mrtav na tlo. Agonija njegovog srca bila je tako velika, da bi Krist i umro u tami Getsimania, da nije bilo anđela kojeg je Luka opisao da je došao s prijestolja svemira sa svjedočanstvom o Očevoj ljubavi (vidi Luka 22:43). Neka učenici samo spavaju. Ovaj anđeo će obrisati krvavo čelo svog voljenog Zapovjednika. I Isusu će biti dano dovoljno snage da izađe iz Getsimania i popne se na Golgotu. Po svaku cijenu spasit će tebe i mene.
Dwight Nelson
(nastavit će se)