Znate li micati svoje uho? Nema mnogo ljudi koji to mogu. Obično u svakoj školi postoji bar po jedno dijete koje zna micati svojim ušima gore-dolje, naprijed-nazad. Isto je i s odraslima u raznim kolektivima koji na taj način uveseljavaju svoje prijatelje. Nama koji to ne možemo to izgleda kao vrlo dojmljiv talent. Međutim, mi ljudi, ma koliko u tome vješti bili, ni približno ne možemo micati svojim ušima kako to mogu neke životinje.
Uzmimo za primjer slonove. Oni mogu i mnogo više od samoga micanja ušima. Oni svojim ušima lagano lepršaju. Takvi pokreti doprinose boljem hlađenju unutar krvnih sudova uha. A kada se krv u uhu rashlađuje, tada se pomalo rashlađuje i unutrašnjost tijela slona, što je veliko olakšanje na tropskim vrućinama.
I zečevi također koriste svoje uši za sličnu namjenu. Pogledajte kako ima uši stoje uspravno dok trče. Zračna im struja hladi krv dok nevjerojatno brzo jure bježeći od grabežljivaca. Samo, zečevi ne lepršaju ušima. Oni ih okreću. Oni svoje uši mogu okrenuti u bilo kom pravcu, tako da ne moraju okretati glavu osluškujući zvukove iz raznih pravaca.
Mi ljudi ne možemo okretati svoje uši poput zečeva, ali smo ponekad u takvim situacijama da moramo zamoliti nekoga da okrene svoje uho i čuje nas kada imamo potrebu da nas ta osoba sasluša. Mi, naravno, ne očekujemo da ljudi zapravo okrenu svoje uši dok im govorimo, to je samo izraz. Time izrazom mi više želimo da netko prema nama okrene i svoje oči, kako bismo bili mirni da je obratio pozornost na nas.
Postoji redak u biblijskim psalmima koji kaže: “Ljubim Jahvu, jer čuje vapaj molitve moje: uho svoje okrenu k meni u dan u koji ga zazvah.” Osoba koja je ovo napisala iskazala je povjerenje u Boga smatrajući da je on slušao izgovorenu molitvu u vrijeme velike duševne potrebe. Pisac psalma je vjerom znao da je Božje uho bilo okrenuto k njemu. Iza toga izraza, rekosmo, stoji uvjerenje da je Bog okrenuo i svoje lice k molitelju te pozorno saslušao riječi ljudskoga srca.
Ponekad se pitamo sluša li Bog zapravo naše molitve. Mi ne vidimo njegove oči, njegovo lice. Mi ne znamo kada je okrenuo svoje uho da nas čuje, pa tako ne znamo obraća li pozornost na nas. Ali nam Biblija jasno govori da Bog sluša: “Jer siromahe Jahve čuje, on ne prezire sužanja svojih.” “Gospodin će me uslišati kad ga zazovem.” A o općemu Božjem sveznanju nadahnuti pisac kaže: “Jahve, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio. Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: ‘Nek’ me barem tmine zakriju i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!’ – ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.”
Bog vas čuje. Njegovo uho, točnije, njegovo je lice okrenuto k vama uvijek kada vi svoje srce okrećete njemu. On čuje svaku molitvu, vašu tihu pjesmu, vaš šapat u dubokoj potrebi. Samo nastavite obraćati mu se svakoga dana i vaše će srce sve više imati mir da je Božje uho okrenuto baš k vama i spremno da čuje ono što imate podijeliti s njime.
Željko Bošnjak