U samo nekoliko tjedana dogodilo mi se mnogo toga. Završio sam fakultet, napustio sam mjesto bubnjara u rock-grupi, pokopao sam svoga psa ljubimca i primjetio da moji roditelji odnedavno spavaju razdvojeno, u dvije sobe. Najteže mi je palo što sam svoju djevojku morao ispratiti na daleki put. Nakon što smo više od dvije godine bili gotovo nerazdvojni, ona je sada morala ići u drugi grad, čak u drugu državu.
Upravo kada sam mislio da stvari ne mogu biti gore, shvatio sam da ipak mogu. Moj bivši profesor i mentor je počeo širiti užasne laži o meni. Mata i tata su potpuno prestali komunicirati jedan s drugim. Tata je zatim dobio otkaz na poslu, i izgledalo je da ćemo morati iseliti iz kuće. Svaki dan sam upućivao očajničke molitve Bogu, ali nisam dobio nikakav izravan odgovor. Osjećao sam se kao da uzalud ostavljam poruku za porukom na njegovom telefonskom automatu. Usamljenost me je obuzela više nego ikada ranije. Bio sam emotivno izmučen. Sve me je boljelo.
Izletio sam s autom iz garaže i pojurio prema magistralnoj cesti. Tamo sam, pritiskajući papučicu dok je kazaljka prelazila 150 km/h½, vrištao na Boga: “Zašto? Zašto se sve to dogodilo? Zašto baš meni? Zašto mi ne odgovoriš, Bože, umjesto što sjediš tamo gore pritajen i šutljiv?”
Prošao sam zavoj i predamnom se stvorio novi krajolik. Od ceste kojom sam išao, odvajao se jedan brdski put, posut šljunkom. S jedne strane bilo je brdo, a s druge strane toga puta zjapila je strmina prekrivena šumom. Obuzela me je želja da skrenem sa ceste na taj put, pojurim i sletim u ponor, i tako okončam svoje patnje. Pomislio sam kako je lako samo jednim trzajem upravljača zaustaviti svu bol što me je mučila.
Skrenuo sam na brdski put bez mnogo premišljanja. A onda mi se počelo događati nešto čudno. Sve o čemu sam mogao misliti i sve što je ispunjavalo moj um bila je moja djevojka i njeno lice. Prizor za prizorom je poput brzih video-spotova blicao kroz moj um. Očaj je ustupio mjesto razumu i popustio je grč koji me je spremao na smrt u ponoru. Iako je bila nekoliko tisuća kilometara daleko od mene, ja nisam želio povrijediti onu koja me je voljela. Usporio sam i zaustavio auto.
Iako nikada nisam čuo Božji odgovor na moje molitve za pomoć, to ne znači da me je on ignorirao. Vjerojatno sam pravio takvu buku svojim zavijanjem i cviljenjem da nisam mogao čuti tihi glas njegove utjehe u svom srcu. Ali u presudnom trenutku Bog je iskoristio jedini pristup koji sam mu ostavio slobodan. Iako razočaran u ljude, još uvijek sam imao jednu osjetljivu točku, moju djevojku, i Bog je upotrijebio njezin lik kao svoj glas koji me je spasio.
Što sam naučio iz tog teškog razdoblja mog života? Zavolio sam život. Istina, ponekad je teško živjeti. Znam da će mi se ružne i surove stvari i dalje događati, ali isto tako i mnoštvo lijepih. Bol, za koju sam mislio da će me usmrtiti, sada je samo prošlost, i ja sam čvršći nego ranije.
Danas, također, bolje uživam jednostavne, svakodnevne stvari: razgovarajući s prijateljima, držeći svoju djevojku za ruku, promatrajući vesele pse dok se igraju, miris svježeg kruha. To, svakako, nisu velike stvari, ali su divne, i moj je život ispunjen njima. Vjerojatno je oduvijek bilo tako, ali ih ja tek sada primjećujem. Ulazeći na vrata tvtke gdje sada radim, ja zastanem, okrenem se i nekoliko trenutaka uživam u toplim sunčevim zrakama na svom licu, prije no što krenem na posao. Sada sam mogao biti mrtav, ali sam izabrao život. Sada vidim da je sve što imam jedan veliki dar, i sretan sam zbog toga.
Svi mi imamo mračne trenutke u svom životu. Nitko ih ne može izbjeći, jer one su dio življenja na planetu nastanjenom grešnim ljudima. Napaćeni Job je davno rekao da se čovjek rađa za nevolju. Ne postoji nikakva mogućnost da kroz život prođemo neozlijeđeni, ali ako postanemo Božja djeca imamo obećanu utjehu i pomoć kad doživimo bol. U 91. psalmu stoji da možemo računati na Boga kada naiđu teški dani: “Svojim će te krilima zaštititi… Vjernost je njegova štit i obrana!” On je nazočan u našem životu i onda kada to ne osjećamo. Kada nahrupi užas, mi se možemo osjećati kao da je Bog samo dobro smišljena priča i možemo doći u iskušenje da ne vjerujemo u njegovo postojanje. Toliko može biti velik problem pred našim očima. Teško nam je nadati se boljim vremenima i vjerovati njegovim obećanjima. Ali on je tu.
Šest mojih prijatelja je pokušalo samoubojstvo. Petorica nisu uspjela i danas su sretni što je tako. Jedan je stavio točku na svoju priču. Nije dozvolio da Bog izvede sretan završetak.
Život je težak, ali je Bog dobar. Nemojte nikada odustati.
Kent Rathbun