Pljesak je trajao šest, sedam ili čak deset minuta! Tek nakon jedanaest minuta neprestanih ovacija, uz stajanje svih prisutnih, prva je osoba prestala pljeskati i sjela na svoje sjedalo. Je li se ovo dogodilo zbog iskrenog divljenja i uvažavanja?
Uostalom, osobi kojoj su aplaudirali pripisuje se stvaranje „radničkog raja“, čovjeku koji je pri rođenju dobio ime Josif Džugašvili, a u povijesti je postao poznatiji pod imenom „čelični čovjek“.
Prije ovog događaja 1938. godine, Josif je veći dio svog života proveo nastojeći stvoriti savršenu državu, egalitarističko društvo u kojemu je svatko doprinosio prema svojim sposobnostima i primao prema svojim potrebama. No, ljudi kao ljudi, nisu se svi složili s tom zamisli. Ako takvo društvo treba biti stvarnost, tada se sebičnost mora ostaviti po strani. Ako je ljudi ne ostave po strani svojevoljno, tada ih, kako je Josif zaključio, država mora na to prisiliti, čak i ako ih to učini nesretnima. I tako je Josif postao poznat kao Staljin, „čelični čovjek“, upravo stoga što je bio vrlo temeljit u postupanju s onima koji su se, kako je smatrao, protivili njegovom stvaranju savršene države.
Primjerice, državna služba zvana NKVD toga je dana promatrala one koji su pljeskali da bi vidjeli tko se tajno protivio Josifu i njegovu savršenom društvu. Prvi koji bi prestali aplaudirati i sjeli, bili su prepoznati kao neovisni mislioci, i time opasnost za državu. Mnogi su otišli u zatvor, a neki su i ubijeni. Sve u ime savršenog društva koje će ukinuti bol i patnju.
Moglo bi se činiti čudnim što mi upravo ovo dolazi na um kad god čujem pitanje „Zašto dobri Bog dopušta bol i patnju?“ Konačno, zašto dobri Bog ne bi svakome želio život učiniti što je moguće više ugodnijim i udobnijim? Nažalost, povijest pokazuje da svaki put kada pokušamo ukloniti bol i patnje na način da ih spriječimo, takva nastojanja, bez iznimke, završavaju tiranijom.
Stvaranje utopije?
Relativno je lako zamisliti utopijsko društvo u kojem nema predrasuda i sebičnosti, gdje svi rade zajedno da uklone bolest. No napori da se stvori takvo društvo uvijek bivaju zaustavljeni ljudskom naravi.
Nije u pitanju samo to što su ljudska bića sebična – iako zasigurno jesmo, i nije u pitanju to što umiremo – iako umiremo. Gotovo sav bol i patnja nastaju zbog ove dvije stvarnosti: zbog toga što smo sebični i zbog toga što umiremo.
No, čak i kada bismo mogli ukloniti bolest i smrt, to ne bi uklonilo bol i patnju. Mi doživljavamo emocionalnu bol i patnju čak i kada smo savršeno tjelesno zdravi. Ljudi koje volimo ne uzvraćaju nam ljubav, ljudi kojima vjerujemo izdaju naše povjerenje, mi propuštamo prilike i doživljavamo razočaranje. Kada se ovakve stvari dogode, doživljavamo bol i patimo.
Koliko god pokušaj bio plemenit, naši napori da smanjimo bol i patnju djelovanjem vlasti, često samo mijenjaju primatelje nepravde, umjesto da je smanje. Kao što pokazuju podaci o komunizmu, dobronamjerni pokušaji stvaranja utopijskog društva metodama prisile nužno završavaju tiranijom.
Naravno, postojanje boli i patnje mnogi koriste kao dokaz da nema Boga. Oni vjeruju da bezumna sila prirode, koja je najveličanstvenije predstavljena u djelovanju evolucije, omogućuje stvarne pokretače ljudske naravi i ljudskog društva. Evolucija ne samo da tolerira bol i patnju, već ih i zahtijeva.
Evolucija i smrt
U određenom smislu, smrt je bog evolucije. Kako mogu takvo što reći?
Prema teoriji evolucije, prirodna selekcija osigurava mehanizam koji potiče trajno poboljšanje vrsta. No prirodna selekcija je jednostavno još jedno ime za smrt. Za evolucioniste, život je kaotičan, nediscipliniran i neprekidno mutira i mijenja se. Većina tih mutacija i promjena ne bi značila napredak; u evolucijskim terminima to su „slijepe ulice“, promjene koje ne vode nikamo. No kako znamo da ne vode nikamo? Koji kozmički izvršitelj uklanja ove slijepe ulice i time usmjerava životne energije u drugom smjeru? Zašto baš smrt? Neprilagodljivi organizmi umiru.
U evoluciji, smrt odrađuje teške poslove. Kad mutacija učini organizam manje sposobnim, smrt ga eliminira. Kada nova vrsta, sposobnija vrsta, popuni evolucijsku nišu, smrt eliminira staru. Ne zaboravimo da su, prema evoluciji, dinosauri, divovski gmazovi, vladali Zemljom milijunima godina, višestruko dulje od postojanja ljudske rase.
Na našu sreću, znanstvenici vjeruju da je divovski meteor pogodio Zemlju, ubivši dinosaure. Smrt je raščistila put za razvoj naših tzv. predaka, relativno sićušnih sisavaca.
I što ćemo sada s time? Svi umjetni pokušaji eliminacije boli i patnje razbijaju se na stijenama ljudske sebičnosti i smrtnosti. Sebičnost nas tjera da ozlijedimo druge, a smrtnost znači da ćemo umrijeti i ožalostiti druge. Evolucija ne samo da ne izvršava obećanje da će okončati bol i patnju, već joj je smrt zapravo potrebna kako bi mogla djelovati. Ono s čime se moramo boriti jest činjenica da bol i patnje postoje.
Kako je počela patnja
Biblija nam kaže da bol i patnja postoje zbog odluka koje su donijela slobodna moralna bića, anđeoska i ljudska. Otkrivenje nam kaže da je sve to počelo kao rat na nebu (Otkrivenje 12,7). Prije toga nije bilo boli ni patnje, no jednom kada su nastale, pojavio se problem kako postupiti.
Bog je uvidio da bi jednostavno uništenje Sotone i pobunjenih anđela imalo za posljedicu neki oblik tiranije. Svako razumno biće slušalo bi Boga iz straha. Poput strahom potaknutog pljeska Josifu Staljinu, stanovnici neba bi Boga slavili izvana, a iznutra bi još uvijek osjećali sumnju i strah – vrlo bolne emocije.
Umjesto uklanjanja pobune i boli koju je donijela, uništenje pobunjenika na kraju bi proširilo bol na svako stvorenje na Zemlji i učinilo je trajnom.
Još jednu činjenicu ne smijemo izgubiti iz vida, a to je da je sam Bog iskusio bol od trenutka kada je pobuna počela. Osjećao je bol gledajući stvorenja koja je načinio radosnima kako se okreću protiv Njega i posvuda siju sumnju i nesreću. No, da je pobunjenike uništio, žalio bi zbog njihova gubitka, i istodobno izgubio povjerenje ostalih stvorenja.
Lucifer je taj koji je donio bol i patnju, i čim je to učinio, Bog ih je doživio, jer, kao što Pavao kaže: „Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo“ (Djela 17,28). Bog proživljava bol i patnju svakoga od svojih stvorenja.
Bog je iskusio patnju
To znači da Bog o boli i patnji zna više no što bilo koje ljudsko biće može ikada znati. Doživio ih je prije prvog ljudskog bića i doživljava svu bol i patnju kao i mi. Samo Bog može otkloniti dvostruki uzrok boli i patnje: ljudsku sebičnost i ljudsku smrtnost. Budući da smo toliko upoznati s Biblijom, ponekad izgubimo iz vida nevjerojatnu smjelost Božjeg lijeka za probleme ljudske sebičnosti i ljudske smrtnosti.
Bog uviđa veličinu problema, jer nam psalmist kaže: „Jahve s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“ (Psalam 14,2-3). Sebičnost je zarazila svako ljudsko srce, a smrt čeka svakoga. Jedino rješenje – jedino moguće rješenje – jest da Bog na sebe preuzme ljudsku sebičnost i smrt. Kako bi se pobrinuo za smrt i sebičnost, Bog ih se morao latiti na njihovu izvoru – morao je postati čovjekom.
Upravo je to i učinio. Proroci i vidioci, pjesnici i propovjednici razmatraju Utjelovljenje već 2.000 godina – 20 stoljeća – i još ne možemo potpuno razumjeti tko je Krist i što je učinio. No, Bog je, postajući čovjekom u Kristu, došao i podijelio s nama bol i patnje, ponio je svu našu krivnju – i konačno svojom smrću – uzeo ljudsku sebičnost i ljudsku smrtnost na beskonačnog sebe, i zauvijek ih pobijedio.
On tu pobjedu želi podijeliti s nama. Jedino mjesto u svemiru gdje možemo naći utočište od boli i patnje je u Kristu. Kada se On vrati na ovaj svijet, učinit će kraj patnjama i smrti. No mi već sada možemo naći utjehu. Kao što je rekao žalosnoj Mariji i Marti na Lazarovu grobu: „Ne morate čekati kraj. Ja sam, sada, uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. A svatko tko živi vjerujući u mene neće uopće zauvijek umrijeti“ (Ivan 11,25)
Staljinov komunizam, i ostali umjetni pokušaji postajanja Bogom i uklanjanja mogućnosti patnje, uvijek nam iznova pokazuju kako sva nastojanja na prevenciji patnje imaju za posljedicu tiraniju i još više patnje. Istinski dobar Bog stoga je morao dopustiti slobodu. Kada su njegova stvorenja zlouporabila tu slobodu i tako uzrokovala patnju i smrt, taj nadasve dobar Bog preuzeo je tu patnju i smrt na sebe, i čineći tako osigurao put svakom ljudskom stvorenju da izbjegne bol, patnju i smrt. No On nas neće prisiljavati da izaberemo Njegov izlaz. Ljepota Božjeg rješenja problema patnje nalazi se u tome da smo slobodni prihvatiti ga ili odbaciti.
Izbor je naš.
Dean Edgar