Vjera protiv divova

U mom selu postojao je čovjek divovskog stasa, moj daljnji rođak. Zvali smo ga “veliki Gas”. Bilo je lijepo imati visokog čovjeka u obitelji. Zadivljen njegovim stasom poželio sam se slikati pored njega. Imao sam tada 12 godina, i naspram njega izgledao sam kao skakavac.

Jednoga dana, Gas je išao na seoski sajam, i kao i svi ostali stao je ispred boksačkog ringa. Animator je među publikom tražio dragovoljca koji bi boksao protiv šampiona nad šampionima, boksača koga su zvali King. Izgledao je vrlo opasno. Nitko mu se nije smio suprotstaviti.

Odjednom je netko primijetio Gasa. Čovjek je počeo vikati: “Hoćemo da se Gas suprotstavi Kingu!” Cijela je skupina ljudi prihvatila prijedlog i počela vikati: “Gas, Gas, Gas…!”

On nije želio ići. Bio je tu iz radoznalosti, da bi se zabavio a ne boksao. Ljudi su ga gurali prema ringu, ne obraćajući pozornost na njegovo odbijanje. Narod je mislio da se malo plaši sukoba te su još glasnije skandirali njegovo ime. Okupljeni ljudi su ga jednostavno ugurali u ring, skinuli mu cipele, košulju i dali mu rukavice. Prva je runda počela, King ga je udario, ali je Gas ostao nepomičan kao stijena. Protivnik mu je zadao još nekoliko udaraca, ali se Gas nije ni pomakao. Kad više nije htio trpjeti udarce, udario je jednom Kinga koji je pao kao pokošen. Nije više imao želju ustati s poda, predao se. Tada sam pomislio kako je visoke i snažne ljude bolje imati na svojoj strani nego protiv sebe.

Izraelski je narod nakon izlaska iz egipatskog ropstva, prošao mnogo toga na svom putu prema obećanoj zemlji. Vodila ih je vjera u Božje obećanje i njegovu moć. Nakon dugog puta konačno su se našli pred samim ciljem. Ostao im je samo tjedan hoda do Kanana, današnje Palestine. Uz Božju pomoć, najteže je prošlo. Međutim, narod je počeo sumnjati. Što se dogodilo? Pobjednički se Božji narod prestrašio divova. Ti divovi, za razliku od mog rođaka Gasa, nisu bili na njihovoj strani i to je bio ozbiljan problem.

Ali tko je vidio neprijateljske vojnike golemoga rasta? Dvanaestorica koje je Mojsije poslao da izvide Kanan. Oni su trebali prikupiti podatke o obećanoj zemlji i s dobrim vijestima ohrabriti narod. Najprije su i rekli: “Zaista njome teče med i mlijeko.” Bog nikad ne laže. “Ali…”, rekoše izviđači, “Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove… Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci.” Što su više pričali o divovima, to je narod stvarao sliku o vlastitoj nemoći. Divovi su njima izgledali kao nama naši problemi koji se izdižu pred nama kao neosvojive utvrde. Tada gubimo vjeru i govorimo: nemoguće, preteško, itd.

Došlo je dotle da su se Izraelci poželjeli vratiti natrag u ropstvo, u Egipat. Nevjerojatno kakav su nedostatak vjere doživjeli. To su bili trenuci panike. Bolje živjeti kao rob u Egiptu, nego umrijeti slobodan. U pobuni su prednjačili izviđači koji su se prvi uplašili. Njima se činilo da su na jednoj strani Božja obećanja, a na drugoj činjenice. Bez obzira što je Bog do tada učinio za njihovo dobro, oni su izgubili vjeru i zaboravili na njegovu moć. Desetorica izviđača je mislilo da su realistični, ali u stvari, što su oni znali o realnosti? Oni su sebi stvorili sliku o istini u kojoj nije bilo mjesta za Boga. Posve su izbacili iz uma njegovu sposobnost da intervenira. Njihovo je zaključivanje postalo plod straha od ljudi divovskog rasta. Rezultat je bio predaja bez borbe.

Ali sjetimo se da je bilo dvanaest izviđača u obećanu zemlju. Desetorica su se uplašila. Što je bilo s preostalom dvojicom? Kada biste njih upitali, Jošua i Kaleb bi uvijek tvrdili ono što su i rekli tada pred uplašenim narodom – osvajanje Kanana je moguće ne zbog izraelske vojne sile ili mudrih vojskovođa, već zato što je Bog to obećao! VJERA u Boga pomogla im je da zauzmu pozitivan stav. Rezultat takvog razmišljanja je bila njihova spremnost da pobjede. U kasnijem napadu na Kanan oni su i pobijedili, i to najjače Kanance – ljude divovskoga stasa.

U životu suvremenog kršćanina također može postojati napetost između objektivne stvarnosti i Božjih obećanja. Činjenice su očite same po sebi, a za obećanje je nužna vjera – vjera kojoj je sve moguće, čak i kad većina smatra da je nešto nemoguće.

Već 2000 godina kršćanski se narod kreće ka kraljevstvu što ga je Bog obećao. Mnogo je prepreka na tom putu, mnogo naših buntovnosti, vraćanja unatrag, trenutaka kada gubimo vjeru. Hoćemo li dopustiti da nas teškoće, kušnje i sumnje skrenu s puta? Nikako. Svi mi koji smo cijeli svoj život dragovoljno predali Bogu nismo to učinili da bismo umrli kao nevjerni. Zemlja ropstva nije naš cilj. Na to nas podsjećaju riječi Biblije: “Mi ne pripadamo onima koji otpadaju da propadnu, nego onima koji vjeruju da spase dušu.”

Pred nama je Božje kraljevstvo, ono je naš cilj. Koračajmo naprijed putem koji nam je Gospodin naznačio u Svetome Pismu. Uhvatimo se za Božja obećanja. Neka ona postani naš cilj i vidjet ćemo kako se ispunjavaju.

John Graz

Tagged on: