Postoji jedan porok kojeg se nitko ne može osloboditi, porok kojeg svi mrzimo kod drugih, ali kojeg jedva tko, osim biblijski religioznih ljudi, uočava kod sebe. Možemo čuti ljude kako priznaju da su zlovoljni, da izgube glavu kad vide lijepu djevojku ili čašu vina, čak za sebe tvrde da su kukavice. Međutim, nikada nismo čuli nekog nereligoznog čovjeka da se osuđuje zbog ovog poroka. Također, rijetko ćemo naići na nereligiozne ljude koji bi pokazivali i najmanju dozu razumijevanja prema ovom poroku kod drugih. Nema tog poroka koji bi nas mogao više omrznuti u očima drugih, a čijeg smo postojanja kod nas samih manje svjesni. Što smo više tim porokomzaraženi, to nam se on manje sviđa kod drugih.
Porok o kome je ovdje riječ zove se oholost ili taština. U biblijskom moralu suprotna mu je skromnost… Prema Bibliji, prvi porok, krajnje zlo, jeste oholost. Razvratnost, ljutnja, lakomost, pijanstvo – to su sitnice u usporedbi s ohološću. Lucifer (grčki – “Svjetlonoša”) je postao zao upravo zbog oholosti, i postao Sotona (grčki – “Tužitelj braće”). Ona je uzrok svakom drugom poroku – oholost je stanje duha potpuno suprotno Božjoj zamisli.
Čini li vam se to pretjeranim? Ako je tako, promislite još jednom. Malo prije smo istakli, da što smo oholiji, to nam se manje sviđa tuđa oholost. Najlakši način da se ustanovite stupanj vlastite oholosti jeste u tome da se upitate: “Koliko mi smeta što me drugi preziru, što me ne primjećuju, prema meni se odnose starateljski ili što se preda mnom prave važni?” Stvar je u tome, da se naša oholost takmiči s ohološću drugih. Zato što sam se na kućnom druženju baš ja htio istaknuti, smeta mi što je glavni bio netko drugi. Poznato je da se dva trgovca nikad ne slažu. Oholost je u suštini takmičarske prirode, dok drugi poroci mogu biti samo slučajno takmičarski.
Ohol čovjek se ne zadovoljava onim što posjeduje, zadovoljan je tek kad posjeduje više od drugih. Kažemo da su ljudi oholi zbog svog bogatstva, svoje pameti, dobrog izgleda, ali to nije istina. Ljudi su oholi ako su bogatiji, pametniji ili zgodniji od drugih. Kad bi svi bili jednako bogati, pametni i lijepi, čovjek ne bi imao razloga da bude ohol. Takvim nas čini uspoređivanje – zadovoljstvo dolazi od spoznaje da smo iznad drugih. Čim nestane takmičenje, nestaje i oholost. Zato kažemo da je oholost bitno takmičarske prirode, na takav način na koji nisu ostali poroci.
Spolni nagon može dva mladića, koji vole istu djevojku, natjerati da se takmiče. Ali to je samo slučajnost – mogli su isto tako voljeti i dvije različite djevojke. Međutim, ohol čovjek vam neće oteti djevojku zato jer je on želi, on će to učiniti da sebi dokaže kako je bolji od vas. Pohlepa može ljude natjerati na pretjerano takmičenje kad žele nešto čega nema dovoljno za sve, ali ohol čovjek, čak i kad ima više nego što je mogao poželjeti, pokušat će dobiti još više, samo da potvrdi svoju moć. Gotovo sva zla koja se pripisuju pohlepi ili sebičnosti, najčešće su posljedica oholosti.
Uzmimo, na primjer, novac. Pohlepnom čovjeku nikad nije dosta novca: s više novca moći će sagraditi bolju kuću, ljepše će provesti odmor, obilnije će jesti i piti. Ali sve do određene granice. Što čovjeka, koji mjesečno zarađuje 10.000 dolara, tjera da zaradi 20.000? To nije pohlepa za većim zadovoljstvima; 10.000 dolara omogućuje svakome koliko god želi uživanja. Tu se radi o oholosti, želji da budem bogatiji od drugog bogataša, i (još više) želji za moći. Oholost nalazi uživanje u moći. Nema boljeg načina da se čovjek osjeća moćnim, nego kad se s drugima može poigravati kao s olovnim vojnicima. Što potiče zgodnu djevojku koja skuplja obožavatelje, da svuda širi bijedu svojim ponašanjem? Sigurno ne njen spolni nagon (takve su najčešće u ljubavi hladne), već oholost. Što nekog političara ili čitav narod tjera da traži sve više i više? Opet oholost. Ona je po svojoj prirodi takmičarska – zato se ohol čovjek ne zadovoljava onim što ima, već uvijek traži više. Ako sam ohol i ako u cijelom svijetu postoji samo jedan čovjek koji je moćniji, bogatiji i pametniji od mene, on će biti moj protivnik i neprijatelj.
Religiozni ljudi imaju pravo: oholost je glavni uzrok bijede svakog naroda i svake obitelji, otkad je svijeta. Drugi poroci mogu ponekad ljude zbližiti. Čovjek se može sprijateljiti i dobro se zabaviti u društvu pijanaca i bludnika. Ali oholost uvijek znači neprijateljstvo. Ona je suština neprijateljstva. To je neprijateljstvo ne samo među ljudima, nego i između čovjeka i Boga.
Bog je u svemu neizmjerno veći od nas. Sve dok ga tako ne shvatite i dok ne shvatite da ste u usporedbi s Njim beznačajni, nećete ga uopće poznavati. Sve dok ste oholi, nećete moći upoznati Boga. Ohol čovjek uvijek podcjenjuje drugoga, na njega gleda s visine, pa je jasno da ne može vidjeti nešto što je iznad njega.
Sad nam se postavlja jedno dosta čudno pitanje. Kako to da ljudi koji su očigledno oholi govore da vjeruju u Boga i još se smatraju religioznim? Bojimo se, da takvi poštuju pogrešnog boga. Teoretski priznaju da u odnosu prema njemu nisu ništa, ali u stvarnosti misle da On posebno drži do njih i smatra ih daleko boljima od običnih ljudi. Dakle, daju Mu sitnicu svoje umišljene poniznosti, a iz toga izvlače obilato oholost u svom stavu prema drugima.
Pretpostavljamo da je Krist mislio upravo na takve ljude kad je rekao da će neki pričati o Njemu, i u Njegovo ime izgoniti đavole, ali njima će On na kraju reći da ih nikada nije poznavao. Svaki od nas, u svakom trenutku svog života može zakoračiti u ovakvu smrtonosnu zamku. Srećom imamo pouzdanu provjeru za to. Kad god osjetimo da smo zbog našeg religioznog života izuzetno dobri, čak bolji od drugih – tada možemo biti sigurni da nama Bog ne upravlja. Bog je s nama ako smo u stanju da potpuno zaboravimo na sebe, i kad sebi ne pridajemo neki izuzetni značaj.
Strašno je što se najgori od svih poroka može kradom uvući u samo središte našeg religioznog života. Vidjet ćete zašto je to tako. Drugi, manje opasni poroci, dolaze od Sotone, koji se koristi našom prirodom koja je postala slična životinjskoj. Međutim, oholost nema nikakve veze sa životinjskom prirodom. Ona je duhovne prirode, pa je, prema tome, daleko podmuklija i opasnija. Iz istog razloga oholost se često može upotrijebiti za svladavanje manjih poroka. Učitelji, ustvari, vrlo često koriste oholost učenika ili kako to oni kažu samopoštovanje, kako bi ga naveli da se pristojno ponaša. Mnogi ljudi su svladali kukavičluk, požudu ili naglost, uvjeravajući sami sebe da su ti poroci ispod njihovog dostojanstva – dakle, pomoću oholosti. A Sotona se raduje. Sasvim je zadovoljan našom čednošću, hrabrošću i samosavlađivanjem, ukoliko je to posljedica diktature oholosti u nama. Isto tako bio bi zadovoljan da vas izliječi od prehlade, a za uzvrat da vam nanese rak. Oholost je duhovni rak koji razjeda samu mogućnost postojanja ljubavi, zadovoljstva, pa čak i zdravog razuma.
Prije nego završimo s time, moram vas upozoriti na moguće nesporazume:
1) Zadovoljstvo koje se javlja kad nas netko cijeni, ne znači oholost. Dijete koje učitelj potapše po ramenu zbog dobro naučenog zadatka, žena koju hvali njen muž, spašena duša u susretu s Kristom – osjećaju pri tome zadovoljstvo i to je dobro. Ovdje, naime, zadovoljstvo ne proizlazi iz svijesti o vlastitoj veličini ili vrijednosti, nego iz činjenice da smo usrećili nekoga koga smo (s pravom) htjeli usrećiti. Teškoće počinju kad prestanete misliti: “Usrećio sam nekoga, sve je u redu”, a počnete sebe uvjeravati: “Što sam dobar! Pa tko bi to još mogao tako dobro napraviti?” Što više uživate u sebi a manje u samoj pohvali, to postajete gori. Kad potpuno uživate u sebi i ništa ne držite do same pohvale, stigli ste do samog dna. Zbog toga je taština, mada se ona najviše iskazuje površinski, daleko manje zla i opasna od ostalih vidova oholosti – preko nje najlakše prelazimo. Tašt čovjek želi da se hvali, da mu se aplaudira, da mu se drugi dive. Sigurno, to je mana, ali djetinjasta, pa čak (na neki način) mana koja svjedoči o izvjesnoj dozi skromnosti. Ona pokazuje da još niste u potpunosti zadovoljni divljenjem koje osjećate prema samom sebi. Još uvijek držite do mišljenja drugih, pa je jasno da očekujete njihov sud o sebi i svojim sposobnostima. Još ste uvijek čovjek. Prava, crna, sotonska oholost javlja se onda kada toliko malo držite do drugih, da vas uopće nije briga što misle o vama. Naravno, sasvim je u redu, a često nam je i dužnost da se ne obaziremo na ono što drugi misle o nama, ukoliko imamo dobar razlog za to, naime, ukoliko nam je važnije što o nama misli Bog. Međutim, ohol čovjek ne vodi računa o mišljenju ostalih ljudi iz sasvim drugog razloga. On kaže: “Zašto bih se brinuo zbog aplauza te mase? Kao da njeno mišljenje išta vrijedi? Pa čak kad bi i vrijedilo, zar sam ja djevojka na prvom plesu, pa da se crvenim zbog svakog komplimenta? Ne, ja sam potpuno odrastao čovjek. Sve što sam učinio, bilo je da zadovoljim vlastite uzore, umjetničku svijest ili tradiciju svoje obitelji – ili jednom riječju, zato što sam ja strašan tip. Ako rulja to voli, neka joj bude. Ona mi ništa ne predstavlja.” Na ovaj nam način oholost može poslužiti da provjerimo koliko smo tašti, jer, kako maločas rekoh, Sotona voli izliječiti neku sitnu, neznatnu manu da bi vas istovremeno zarazio mnogo većom. Moramo nastojati da ne budemo tašti, ali u tom nastojanju ne smijemo pozivati u pomoć oholost. Bolje je pasti u tiganj nego u vatru.
2) U našem jeziku, kažemo da je čovjek ponosan na svoga sina, na oca, na školu, na svoju jedinicu u vojsci, pa se može postaviti pitanje da li takav ponos, u ovom značenju, predstavlja grijeh? Čini se da sve ovisi od toga što mislimo kad govorimo da se nečim ponosimo. U ovakvim izjavama, fraza ponosan često znači osjećaj divljenje prema nekome. Naravno, ovo divljenje je daleko od toga da bude grijeh. Ali može se dogoditi da onaj tko tako govori, sebi pridaje dio važnosti koju ima njegov uvaženi otac, ili njegova jedinica. To bi očigledno bilo pogrešno, ali i to je bolje nego biti ponosan na samog sebe. Voljeti i diviti se bilo čemu odvojeno od nas samih predstavlja korak dalje od krajnje duhovne propasti. Nećemo se, međutim, dobro osjećati sve dok naša ljubav i divljenje prema Bogu ne bude jače od svake druge ljubavi i divljenja.
3) Ne smijemo misliti da Bog oholost zabranjuje zato jer ga ona vrijeđa ili da od nas traži poniznost zbog toga što ona odgovara njegovoj uzvišenosti, kao da je sam Bog ohol. O tome nema ni govora. On, ustvari, želi da ga svaki od nas osobno upozna, želi svakome od nas predati sebe. Njegova i naša priroda takve su, da ukoliko dođemo u bilo kakav dodir s njom, bit ćemo zaista ponizni i osjećat ćemo beskrajno olakšanje što smo se jednom zauvijek oslobodili svih besmislenih predstava o vlastitoj uzvišenosti koje su nam zagorčavale život. On nas nastoji učiniti poniznima, kako bi nam omogućio sljedeće: da nas oslobodi ružnih, lakrdijaških krpetina u koje smo si do vrata obukli, u kojima se potucamo po svijetu kao idioti. Voljeli bi da smo i sami malo više ponizni – tada bi vam, vjerojatno, mogli reći nešto više o olakšanju i zadovoljstvu koje donosi svlačenje te lakrdijaške odjeće i oslobađaju lažne slike o sebi sa svim ovim: “Gledajte me!” i “Zar nisam strašan momak?”, i ostalim prenemaganjima. Samo približavanje tom uzoru, pa čak i za trenutak, nalik je čaši hladne vode u pustinji.
4) Nemojte misliti da će zaista ponizan čovjek biti ovakav kakvim danas često zamišljaju ponizne ljude. Neće on biti neki ljigavac koji stalno za sebe govori da je nitko i ništa. Vjerojatno će vam se učiniti radostan, razuman dečko, koji se zaista interesira za ono što mu govore. Ako vam nije simpatičan, to je zato što pomalo zavidite svakom tko tako uživa u životu. On neće razmišljati o poniznosti – on uopće neće razmišljati o sebi.
Ako netko želi postati skromniji, mislim da ga možemo uputiti na prvi korak. To će biti shvaćanje da smo oholi. To je ujedno i najveći korak. Prije njega, ne možemo ništa poduzeti. Ako mislite da niste umišljeni, to je sigurno znak da jeste.
C. S. Lewis (iz knjige Mere Christianity)