Djela apostolska su jedna od najzanimljivijih knjiga Novoga zavjeta. U prvi mah se čine kao jednostavan kronološki prikaz što se događalo sa Crkvom nakon Kristovog uznesenja i Pavlovog dolaska u Rim, što pokriva period od nekih trideset godina. Možemo reći da je ova knjiga izvještaj o počecima kršćanskog pokreta, kada se on počeo širiti izvan Jeruzalema, prema ostalim dijelovima Rimskog kraljevstva.
AUTOR
Iako se ime autora izričito ne spominje u samoj knjizi, iz vanjskih izvora, kao i iz zaključaka unutar same knjige, može se zaključiti da je autor evanđelista Luka.
Najstariji vanjski dokaz tome pojavljuje se u Muratorijevom kanonu (oko 170. g), gdje se izričito izjavljuje da je Luka autor trećeg Evanđelja i Djela apostolskih. Euzebije (oko 325. g.) navodi informacije iz nekoliko izvora koji Luku identificiraju kao autora (Povijest crkve, 3.4. str.). Luku, kao autora Djela apostolskih vide i Irenej, Klement Aleksandrijski, Origen, Tertulijan, Jeronim.
U samoj knjizi moguće je pronaći nekoliko pokazatelja koji nam mogu pomoći oko pitanja autorstva:
Luka, Pavlov suputnik. U opisima pojedinih događaja nalazi se zamjenica „mi“ (takozvani „mi“ odlomci), čime autor naznačuje da je bio sudionik navedenih događaja. Na tim mjestima autor sebe prikazuje kao Pavlovog suputnika na putovanjima (16,10–17; 20,5—21,18; 27,1—28,16; 16,10,17; 27,1).
Ovakvi odlomci uključuju Pavlov dvogodišnji boravak u zatvoru u Rimu (pogl. 28). Tijekom ovog vremena Pavao je napisao, između ostaloga, poslanice Filemonu i Kološanima. U njima on šalje pozdrave svojih suputnika, među kojima spominje i Luku (Kol 4,9–17; Filem. 23–24). Nakon eliminiranja onih osoba koje iz ovog ili onog razloga ne zadovoljavaju kriterije za autorstvom ove knjige, Luka ostaje kao najvjerojatnija osoba za takvo nešto.
Luka liječnik. Iako se ne može dokazati da je autor bio liječnik, rječnik koji je korišten u knjizi, kao i osobine i nivo obrazovanja koji se odražavaju u samom tekstu, dobro bi pristajali liječniku. Pavao spominje da je Luka bio liječnik (Kol 4,14; 28,6).
Ovome bismo mogli dodati i jedinstvo autorstva Lukinog Evanđelja i Djela. Naime, postoje određene podudarnosti koje mogu ukazivati na zajedničko autorstvo ove dvije knjige. Obje su knjige posvećene istom čovjeku, Teofilu. Između njih postoje velike sličnosti jezika i stila, obje sadrže zajedničke interese, a knjiga Djela apostolskih prirodno slijedi Lukino Evanđelje.
DATUM
Dva datuma se uzimaju kao najvjerojatnija za pisanje ove knjige, 63. g. (ubrzo nakon zadnjeg događaja zabilježenog u knjizi) ili 70. g. (moguće čak i kasnije). Oni koji podržavaju raniji datum pisanja knjige razloge nalaze u činjenici da knjiga ne sadrži opise ni spominjanje događaja nakon završetka Pavlovog boravka u rimskom zatvoru: npr. požara u Rimu i progona kršćana(64. godine), mučeništvo Petra i Pavla (najvjerojatnije 67.) i razaranje Jeruzalema (70. godine).
Isto tako, knjiga ne spominje ishod Pavlovog suđenja. Ako je Luka znao ishod suđenja (vidi 28,30), zašto ga nije spomenuo?
Oni koji preferiraju kasniji datum drže da tekst u 1,8 otkriva jedan od ciljeva koje je Luka imao pri pisanju knjige, a to je utjecalo i na to što je uključio u sadržaj svog teksta. Luka je želio pokazati kako se crkva širila po svijetu u sve većim krugovima (Jeruzalem, Judeja, Samarija, svi krajevi zemlje), sve dok nije dosegla Rim, svjetski politički i kulturni centar. Po ovakvom zaključivanju, Pavlovo mučeništvo ( 67. g.) ili razorenje Jeruzalema (70. g.) nisu bili važni.
CILJ
Iako postoje različita razmišljanja oko namjere koju je Luka imao sa knjigom Djela apostolska, čini se da je ona pisana kao povijesni i apologetski spis. Nema sumnje da je Luka namjeravao iznijeti velik broj podataka u pogledu ranih početaka crkve. Isusov život i učenja su temelj za četiri Evanđelja. Djela nam iznose izvješća o osnivanju i radu crkve, kao rezultata Isusovog uskrsnuća i djelovanja Svetoga Duha.
Apologetske elemente vidimo u izvještajima u kojima apostoli iznose „obranu“ kršćanstva, prilikom diskusija sa Židovima (vidi npr. 4, 8-12) i neznabošcima (vidi npr. 25, 8-11). U njima vidimo kako se prva Crkva nosila sa židovskom misli, rimskim vlastima i helenističkom kulturom.
Neki, pak, autori smatraju da je ipak ona prvobitna Lukina namjera bila napisati ovu knjigu kao spis za Pavlovo suđenje.
Luka i svoje Evanđelje i Djela upućuje izvjesnom Teofilu. Nazivaju ga „preuzivšenim“ što obično ukazuje na neku vrstu državnog službenika ili barem na visoki društveni status. Moguće je ime uzeti i simbolički (“onaj koji voli Boga“ ili „onaj kojeg Bog voli“), tako da bi prava osoba kojoj je upućeno i dalje ostala anonimna. No, budući da je ovo ime bilo korišteno u vrijeme u kome je Luka pisao, sasvim je moguće da je to bilo pravo ime određene osobe. Ukoliko je Teofil bio rimski službenik, onda je svakako bio poganin, te sadržaj Evanđelja, kao i Djela, govori o nežidovskom čitateljstvu. Neki idu čak dotle da smatraju kako je Teofil bio jedan od rimskih sudaca pred kojim se trebao naći apostol Pavao.
Početak Lukinog Evanđelja, u kojemu se Teofilu obraća kao „preuzvišenome“ govori o tome da se Luka najvjerojatnije obraća osobi koja je bila vladin službenik. U papirusima se vokativ gotovo svaki put koristi samo u molbama. Ukoliko je to ovdje slučaj, onda se Luka obraća Teofilu s određenom molbom, iako to nigdje nije direktno spomenuto.
Završetak knjige, koja je najvjerojatnije pisana u vrijeme netom prije kraja Pavlova prvog boravka u rimskome zatvoru, može sugerirati da je knjiga bila molba Teofilu da nešto učini za apostola Pavla.
LITERARNA STRUKTURA
Kao što se može i očekivati, knjiga Djela apostolskih ima sličan književni stil kao Lukino Evanđelje, jer je to drugi svezak Lukina izvještaja.
Djela apostolska otkrivaju napredovanje evanđelja koje knjigu dijeli na šest dijelova. Na kraju svakog odjeljka nalazi se sažeti iskaz (6,7, 9,31, 12,24, 16,5, 19,20, 28,30-31). Priprema i napredak započinju u Jeruzalemu (1,1-6,7), proteže se do Judeje, Galileje i Samarije (6,8-9,31), Sirije i Cipra (9,32-12,24), Pizidije, Pamfilije, Likaonije i Cilicije (12,25-16,5), Azije i Grčke (16,6-19,20), i na kraju Rima (19,21-28,31).
Duh je uvijek djelovao u Božjem narodu. Međutim, prema riječima proroka, posebno izlijevanje Duha dogodit će se u budućnosti (Izaija 44,3; Joel 2,28.29). Budući da je Isus bio pomazan Duhom, Duh Sveti je već djelovao u vrijeme Njegove službe (Luka 4,18-21), ali Mu javno nije povjerena bila dužnost sve dok Krist nije bio proslavljen na Nebu (Ivan 7,39; Djela 2,33).
Učenici su bili potpuno osposobljeni za iznošenje svjedočanstva (Djela 1,21.22; 4,20; usporedi 1. Ivanova 1,1-3) i primanje naloga da svijetu navijeste svoje jedinstveno iskustvo s Isusom.
Prvo su trebali svjedočiti u Jeruzalemu, zatim u Judeji i Samariji, i napokon u svim krajevima Zemlje. Bio je to progresivan plan. Jeruzalem je bio središte hebrejskog vjerskog života, mjesto na kojem je Isus bio osuđen i razapet.
Kao rezultat takvog rada Evanđelje se nastavilo širiti, a broj vjernika sve je više rastao (Djela 6,7). Ovaj rast je, naravno, izazvao protivljenje prema prvoj Crkvi.
Obraćenje Savla iz Tarza (poslije Pavla) bilo je jedan od najistaknutijih događaja u povijesti apostolske Crkve. Činjenica da je sudjelovao u progonstvu prve Crkve uvijek je u Pavlu budila duboki osjećaj vlastite nedostojnosti, mada je sa snažnim osjećajem zahvalnosti mogao reći da Božja milost izlivena na njega nije bila uzaludna. Zahvaljujući Pavlovom obraćenju, kršćanstvo se zauvijek promijenilo.
Obraćenje pogana bilo je najspornije pitanje u apostolskoj Crkvi. Iako su razgovori vođeni nakon Kornelijevog krštenja bili daleko od rješavanja svih poteškoća, izlijevanje Duha i prisjećanje na događaje na blagdan Pedesetnice uvjerilo je Petra i braću u Jeruzalemu da blagoslovi Evanđelja nisu bili ograničeni samo na Židove.
Tekst u Djelima 10,44-48 otkriva presudan trenutak u povijesti prve Crkve. Tada je jedan od apostola prvi put propovijedao Evanđelje neobrezanim poganima. Evanđelje je trebalo navijestiti i poganima i Židovima. Bila je to poruka koju su, polako ali sigurno, prvi židovski kršćani počeli shvaćati.
Zahvaljujući misionarskoj revnosti i posvećenosti apostola, kršćanstvo je postalo ono što je i bila Isusova namjera: svjetska religija koja će navješćivati Evanđelje “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” (Otkrivenje 14,6).
OSNOVNA UČENJA
Približno polovina knjige govori o Pavlovim misionarskim putovanjima i njegovom završnom putovanju u Rim. Ipak, centralna tema knjige je najbolje sažeta u tekstu 1,8 „Nego ćete primiti jakost Duha Svetoga, kad siđe na vas i bit ćete mi onda svjedoci u Jerusalemu i po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.”
U prva tri stiha Djela, Luka sažima svoju prvu knjigu. Sada nam daje uvid u to što će biti tema nastavka. Ova se knjiga bavi nastankom i razvitkom crkve. Zlatna nit, koja se provlači kroz cijelu knjigu je uloga Krista i Svetoga Duha u razvitku Crkve. Krist nastavlja davati silu onima koji sačinjavaju Njegovu Crkvu, kao što je to činio i tijekom svoga boravka na Zemlji.
Obećan u prvom poglavlju, Sveti Duh se u drugom poglavlju spušta na učenike koji Ga čekaju. Osnažena primanjem Svetoga Duha, mala Crkva pokreće veliki evanđeoski poduhvat. Evanđelje se širi usprkos protivljenju izvana i problemima iznutra. Čuda se čine, neznabošci se obraćaju, a najveći progonitelj postaje najveći misionar u grčkom i rimskom svijetu.
Sigurnost s kojom je Petar započeo svoju službu pokazuje kako su učenici bili utvrđeni nakon 40 dana provedenih s Isusom. To razdoblje je slično razdoblju koje je Isus proveo u pustinji (Luka 4,1). Nakon tog vremena Sin čovječji je bio spreman započeti svoje djelo. Na kraju četrdeset dana sa svojim uskrslim Gospodom, učenici su bili potpuno obuzeti svojom misijom i spremni Evanđelje odnijeti svim ljudima.
U Evanđelju po Luki Sveti Duh bira pojedince, u Djelima On nadahnjuje cijeli pokret kršćanstva. U Evanđelju, Krist, Glava, prima Duha. U Djelima, Crkva, Tijelo Kristovo dobiva Svetoga Duha. U Evanđelju, pojedinci su zadivljeni promatrači djelovanja Svetoga Duha. U Djelima cijela Crkva ga prima. U Evanđelju Duh se izliva prilikom Isusovog krštenja. U Djelima se opisuje krštenje Duhom (Djela 2,17).
Kao što je to činio u Evanđelju, Luka nastavlja naglašavati Krista kao Spasitelja svijeta, objavljivati načela propovijedanja, važnosti molitve i važnosti staranja o ljudima koji su odbačeni od okoline u kojoj žive.
Ako bismo trebali sumirati glavne misli koje se mogu pratiti u Djelima apostolima, to bi onda mogle biti:
- Djela prenose u kršćansko doba stalnu misao o Božjim moćnim djelima, koja su već poznata iz Staroga zavjeta, i o isto tako moćnim Isusovim djelima. Vijest spasenja se ne može odvojiti od povijesti koja ga prati. U kršćanskoj nadi ne može biti vjere ako nema stvarnih događaja na kojima se temelji vjera.
- Crkva svjedoči da je Krist Spasitelj. U samom središtu ovog svjedočenja je Kristovo uskrsnuće i uzdizanje do Očevog prijestolja na visini. Blagoslovi spasenja, oproštenja i Duha proistječu iz Kristovog autoriteta, kojim On raspolaže stojeći s desne strane oca.
- Usprkos početnim uspjesima, protivljenje je pratilo prvu Crkvu. Prvo Židovi, zatim neznabošci, i konačno Rimljani gonili su vjernike. Luka se trudi dokazati da ti napadaji nikada nisu bili opravdani. Crkva se sastojala od poštenih i uglednih, dobronamjernih građana. Međutim, usprkos protivljenju, Crkva je rasla i napredovala.
- Djela proglašavaju univerzalni karakter evanđelja. Isprva su ga u velikom broju prihvaćali Židovi. Međutim, u nekoliko sljedećih godina, ono se propovijedalo Samarjanima, a onda cijelom neznabožačkom svijetu.
- Iz Djela učimo mnogo o organizaciji i životu apostolske Crkve. Iako su dar Duha dobili svi, Luka naglašava da je Crkva bila organizirana i da svi nisu imali iste darove. Život i svjedočenje prve Crkve odvijali su se po uzoru na Kristovu službu.
U svojoj drugoj knjizi, Djela apostola, Luka nastavlja tamo gdje je stao u prvoj knjizi, Evanđelju. Luka spominje uznesenje jer ono treba biti ključni motiv nastavka službe učenika, jer oni nastavljaju tamo gdje je njihov Gospodin stao.
Kao što je na početku svog Evanđelja opisao rođenje Isusa, Luka na početku Djela opisuje „rođenje“ Crkve. Luka nastavlja naglašavati važnost molitve. On pokazuje da samo crkva koja se moli može uspjeti u teškim prilikama.
Isus daje nalog apostolima da mu budu svjedoci u sve širim krugovima (1,8). Nakon što je opisao rast Crkve u Jeruzalemu, Luka nam daje uvid u širenje crkve izvan jeruzalemskih zidina sve do Judeje i Samarije (6,8–9,31).
Apostoli su se ubrzo suočili sa progonima, zato što su se služili Isusovom imenom u činjenju čuda. Židovske vođe nisu bile ništa spremnije prihvatiti čuda u Isusovo ime, nego što su bile spremne prihvatiti samoga Isusa.
Gledajući veliki odaziv na Petrovu propovijed (Djela 4,4), Židovi su shvatili da nema drugog načina da se djelo zaustavi, osim da se spriječi djelovanje apostola.
Poput apostola Petra i Ivana koji su bili uhićeni, i Stjepan bio je uhićen zbog svojih čuda i izjava (6,8-15). Međutim, za razliku od apostola prije njega, Stjepan je svoj život završio mučeničkom smrću.
Djela apostolska tri puta ponavljaju izvještaj o Pavlovom obraćenju, pokazujući tako koliko je taj događaj bio važan za prvu Crkvu. Ali, Pavao nije imao samo izvanredno iskustvo obraćenja, nego Luka pokazuje da je on od početka bio izabran za posebnu ulogu, postavši primjerom ispunjavanja cilja same knjige kako je navedeno u Djelima 1,8.
Čudesna djela nisu pratila samo prve dane Petrove i Ivanove službe, već ih je činio i Pavao (Djela 14,8-10). Crkva je radila u istoj sili u kojoj je djelovao i njezin Gospodin. Kao što je opisano i u Evanđelju po Luci, milost i sila od Gospodina izlijevali su se na prezrene i odbačene (Djela 3,2; Luka 18,35-43).
Tijekom svog prvog misijskog putovanja (Djela 13-14), Pavao je pokazao osobine sposobnog evanđeliste i organizatora, kao i rođenog vođe. Ovo putovanje započinje u Antiohiji, obuhvaća i Cipar, Pergu, Pamfiliju, Antiohiju Pisidijsku, kao i gradove sjeverne Galatije.
Sukobi i razdori su izbijali zato što je Crkva svojom univerzalnom viješću prerasla granice judaizma. Među obraćenicima je bilo palestinskih Judejaca koji su se nadali obnavljanju izraelskog kraljevstva i tražili strogo tumačenje zakona. Zatim su u Crkvu počeli ulaziti Hebreji iz dijaspore, od kojih su mnogi imali liberalnija shvaćanja, ali su ipak htjeli sačuvati nacionalni identitet u stranim zemljama. Samarjanski obraćenici su zastupali gledišta slična hebrejskima po pitanju obrezanja. Većina obraćenika iz neznaboštva je ipak obrezanje smatrala nepotrebnim i suvišnim. Prva je Crkva pored ovih razlika uspjela sačuvati jedinstvo.
Uzimajući Silu za svog pomoćnika i pratitelja, Pavao kreće na svoje drugo misijsko putovanje. Na tom putovanju Pavao, sa svojim suradnicima donosi evanđelje na područje Europe. Na tom putovanju pridružuje im se i Timotej u Listri. U Makedoniji im se pridružuje i Luka, koji od tada događaje opisuje u prvom licu. U Filipima u Makedoniji osniva se prva kršćanska Crkva u Europi. Putovanje nastavljaju preko Soluna, do Atene. Tamo iznosi svoju čuvenu propovijed na atenskom Areopagu.
Poslije kratkog boravka u Antiohiji, Pavao je krenuo na treće misijsko putovanje (18,23–21,16). Svoje suradnike, Priscilu i Akvilu, ostavio je u Efezu kada se vraćao u Antiohiju. Pavao se vratio u Efez i tamo je ostao ukupno tri godine.
Napustivši Efez zbog nereda koji su izbili, Pavao se vraća u Jeruzalem, prijestolnicu židovskoga svijeta. Na tom je putovanju prošao kroz Makedoniju i Grčku (20,1-6) i došao u Troadu, gdje je podigao Eutiha od mrtvih (20,7-12; usp. 9,36-43). Odatle je otplovio za Milet i posljednji se put susreo s efeškim starješinama (20,13-38). Iz Mileta je Pavao putovao za Tir (21,1-6) a potom u Cezareju (21,7-14). U Cezareji je Agab pretkazao da će Pavao biti zarobljen ukoliko bude otišao u Jeruzalem (21,10-14).
Proročanstvo se pokazalo točnim. Kada je stigao u Jeruzalem, uhitili su ga u hramu na temelju izmišljenih optužbi. Lažne optužbe i bijes mnoštva, potaknuli su apostola da traži zaštitu na temelju svoga rimskog državljanstva (22,23-29).
Pavla su najprije doveli pred Veliko vijeće (Sanhedrin) (22,30–23,10) u kojemu su gotovo izbili neredi (22,30–23,10).
Pavlu su tada nekoliko puta sudili: pred Feliksom (24,1-26), Festom (24,27–25,12) i Agripom II (25,23–26,32) u razdoblju od dvije godine. Zbog Pavlovog pozivanja na Cezara (26,22-23) bili su prisiljeni poslati ga u Rim (26,30-32).
Putovanje u Rim (27,1–28,10) počinje brodolomom (27,1-44) u kojemu Pavla vidimo i kao preživjeloga i spasitelja. Pogani tog vremena vjerovali su da oni koji prežive brodolom moraju biti nevini.
Knjiga Djela apostolskih završava Pavlovim dolaskom u Rim (28,11-31). Kada je tamo stigao, iako je bio u lancima, najprije je propovijedao Krista Židovima (28,16-24), a zatim poganima (28,25-28).
Lukino nastojanje kod Teofila, da učini sve što može kako bi izvukao Pavla iz zatvora, urodili su plodom. Apostol je bio pušten na slobodu i još je tri godine propovijedao i napisao još tri poslanice prije no što ga je Neron pogubio 64. godine.
Neki komentatori Pavlova putovanja nakon izlaska iz rimskog zatvora bilježe kao apostolovo četvrto misijsko putovanje, koje pokriva područje možda sve do Španije. Prema Timotejevim poslanicama, ovo putovanje je obuhvaćalo i ponovni odlazak u Malu Aziju, Makedoniju, da bi se završilo u Rimu.
Ljudi koje je Krist izabrao kao apostole bili su ljudi velike osobne hrabrosti. Iako bi bili sigurniji da su ostali kod kuće, oni su odmah otišli propovijedati. Ono što su činili, moglo im je donijeti samo nevolje, ali su oni postupali na temelju načela, a ne na temelju osobne udobnosti.
Knjiga Djela apostolskih se može promatrati kao most između Evanđelja i poslanica. Možemo ju promatrati kao nastavak Lukinog Evanđelja. Dok nam Evanđelje govori o tome „što je Isus činio i učio“ (Djela 1,1), Luka u Djelima prikazuje kako se to nastavilo kroz učenja apostola i osnivanje Crkve. Osim što povezuje Evanđelje sa apostolskim Poslanicama, Djela nam pružaju uvid u život apostola Pavla, što nam pomaže u boljem razumijevanju pozadine njegovih Poslanica. Gledajući zemljopisno, događaji u knjizi se protežu područjem između Jeruzalema, gdje je Crkva uspostavljena, i Rima, političkog središta kraljevstva. Povijesno gledajući, knjiga pokriva prvih trideset godina Crkve.
Kraj knjige Djela apostola je samo početak djela Kristovih sljedbenika.