“Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane. Jedan drugome reče: ‘Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu!’ Opeke im bile mjesto kamena, a paklina im služila za žbuku. Onda rekoše: ‘Hajde da sebi podignemo grad i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!’ Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji. Jahve reče. ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.’ Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel, jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji.” Postanak 11,1-9
Babilonski toranj
Priča o babilonskom tornju odavno je ušla u poslovično znanje. Ipak, koliko god da je poznata, ona i dalje šokira svakog pozornijeg čitatelja. S jedne strane imamo, reklo bi se, hvalevrijedan pokušaj čovječanstva da očuva svoje jedinstvo, a time i svoje ime. S druge pak strane imamo Boga Jahvu kojemu takvo jedinstvo stvara problem zbog moći koju bi čovječanstvo postiglo te izaziva zbrku među jezicima i time lucidno i učinkovito razbija njihovo jedinstvo. Pisac tako prvu zabilježenu priču o pokušaju ujedinjavanja čovječanstva završava ironičnom igrom riječi kojom Babilon (akadski bab ili – “vrata bogova”) sada vuče svoju etimologiju iz hebrejskog balal – “zbrka”.
Otkuda tako negativan stav prema pokušaju ujedinjavanja čovječanstva? Držim da ovdje nije problem jedinstvo kao takvo, nego je na udaru vrsta jedinstva. Babilonsko jedinstvo je totalitarno, opresivno, koje opstaje samo ukoliko postoji uniformnost. Drugim riječima, jedinstvo se može postići samo ako smo isti. Bog na ovome mjestu razotkriva uniformnost kao lažni sustav jedinstva u kojemu se guši svaka raznolikost. Onog trenutka kada raznolikost postane odviše izraženom i kada je sustav više ne može izbrisati, uniformno se jedinstvo raspada. Da je samo neznatna manjina graditelja babilonskog tornja počela govoriti drugim jezikom, oni bi bili ušutkani, prognani ili smaknuti. Ali Jahve je učinio da pojava drugih jezika postane univerzalnom i više nije bilo mehanizma koji bi to spriječio. Veličanstveni je zigurat ostao nedovršen; na mjestu tornja pompoznog sumerskog naziva Etemenanki, ‘zgrada temeljnog postolja neba i zemlje’, danas se nalazi jama duboka onoliko koliko je zgrada bila visoka (tridesetak metara).
Uniformnost i jedinstvo
Stoljeća ljudske povijesti donijela su nam ponovne pokušaje ostvarenja uniformnosti koja se mnogima činila jedinim načinom za ostvarenje jedinstva, pojma koja se neumorno ponavlja već tisućljećima. Svaka istinska raznolikost sustavno se briše, a pod šešir neke apstraktne imenice (“proleter”, “Nijemac”) stavljaju se glave svih mogućih veličina i oblika (a režu se one glave koje nikako ne mogu stati pod taj šešir). Iako se ideja, površno gledano, može činiti humanom, u biti se radi o opresivnom sustavu u kojemu nijedan pojedinac ili skupina na kraju nije zadovoljna.
Koji je zapravo problem uniformnosti? Uniformizam je sustav koji nastaje u kontekstu otvorenog ili prikrivenog sukoba među pojedincima i skupinama. Poradi sprečavanja sukoba između gospodara i roba, stvara se neka apstraktna ideologija, najčešće negativna, zasnovana na strašenju lošim posljedicama neuspjeha uniformnosti (nestanak nacije, gubitak radničkih prava itd.). Tako je i ideologija robovlasničkog Babilona bila zastrašivanje posljedicama: ako se rasprše po svijetu, odnosno ako se ne očuva uniformno jedinstvo, ljudi će izgubiti svoje ime, što znači da će biti vječno izbrisani iz sjećanja kao da nikada nisu ni postojali. Dakako, to podrazumijeva i silu mača, kao i monarha koji jamči očuvanje jedinstva: u Babilonu je to Nimrod, “prvi velmoža na zemlji” (Postanak 10,8-10). Ta ideologija može djelovati vrlo uvjerljivo s provjerljivim posljedicama (doista je i došlo do raspršivanja), ali je zapravo puka besmislica: zar je čovječanstvo nestalo time što se raselilo po cijelome svijetu? Ironija je u tome što su graditelji zauvijek sačuvali svoje ime, ali ono više nema nikakve veze s njihovim navodnim božanskim statusom, nego s potpunom zbrkom.
Jedinstvo i raznolikost
Sve u svemu, jedinstvo graditelja babilonskog tornja bilo je uniformno i time osuđeno na propast, jer se u živome svijetu ni na koji način ne može spriječiti pojava raznolikosti. Čim je te uniformnosti nestalo, babilonski se graditelji razilaze i tako pokazuju da među njima nikada nije ni bilo nikakve unutarnje kohezije. Ali sve ovo što je dosad rečeno, već je odavno postalo općim mjestom suvremene filozofije koja je na pitanje o rješenju društvenih sukoba dala dva moguća odgovora, oba uobličena u XIX. stoljeću. S jedne je strane Marx zastupao tezu da će se sukobi riješiti tako što će robovi (proleteri) društvenom revolucijom ukinuti kapitalizam, a time i svaku društvenu neravnopravnost te stvoriti idealno društvo jednakih. Nama je danas nakon velikog komunističkog eksperimenta XX. stoljeća sasvim jasan neuspjeh ove koncepcije.
S druge strane, koju zastupaju Nietzsche i suvremena postmoderna filozofija, sukob među pojedincima i skupinama promatra se kao nerješiv. Gušenje raznolikosti je nemoguće (barem ne konstantno), ali gdje god imamo različitosti, imamo i sukobe, glasio bi sažetak cjelokupne današnje filozofije. Što na ovo može reći kršćanska misao?
Biblija i raznolikost
U tekstu o gradnji babilonskog tornja vidimo da je osobno Bog bio taj koji je potaknuo pojavu raznolikosti. U novozavjetnom opisu silaska Svetoga Duha na Pedesetnicu (Djela 2,1-14) neki komentatori s pravom vide događaj koji aludira na priču o babilonskom tornju. Ovdje također imamo pojavu raznolikosti – i to opet govorenje različitim jezicima – koju uzrokuje sam Bog, čime započinje rasijavanje prve kršćanske Crkve po svijetu. Ali time nije izgubljeno organsko jedinstvo Crkve; naprotiv, ona doživljava svoj izuzetni razvitak i dinamičnu preobrazbu iz lokalne židovske sljedbe do velike svjetske zajednice. Jedinstvo rane Crkve možemo nazvati jedinstvom u raznolikosti ili organskim, živim jedinstvom. U takvome jedinstvu jedan se otvara prema drugome u zajedništvu tako što sam postaje drugi: zato i apostoli, nošeni Svetim Duhom, progovaraju drugim jezicima, jezikom drugih.
Kontekst takvog zajedništva – i tu je ključni doprinos kršćanstva – nikako ne može biti sukob gospodara i roba. Punih osamnaest stoljeća prije Nietzschea, koji je smatrao da je sukob između gospodara i roba nužan, i Marxa, koji je držao da će sukob prestati onda kada rob (proleter) pobijedi gospodare (kapitaliste), Isus je naznačio potpuno drugačiji pogled na taj sukob. Prema opisu Evanđelja po Ivanu (13,1-20), Isus na posljednjoj večeri, protivno tadašnjem običajnom pravu, pere noge svojim učenicima i time riječima i djelima pokazuje da će sukob gospodara i roba prestati samo onda kada se gospodar dragovoljno spusti na razinu roba. Isus, kao apsolutni Gospodar, odricanjem od svojega gospodstva prekinuo je sukob gospodara i roba, obesmislivši samu tradicionalnu ideju gospodarenja (gdje rob služi gospodaru) uvođenjem nove koncepcije gospodara, gospodarasluge, dakle onoga tko gospodari služenjem i služi gospodarenjem.
Tamo gdje ne postoji strah od gospodarenja, nema ni istinskog razloga za sukob. Suvremena je svjetovna misao definitivno zastranila idejom da raznolikost nužno stvara sukob. I apostolska Crkva, poput babilonskih graditelja, raspršila se po svijetu, ali su rani kršćani sačuvali veze međusobnog bratstva i uzajamnog služenja. Tek kada je u kasnijoj povijesti došlo do prekida ovih veza, kršćanstvo se bolno rascijepilo, što nikako neće moći zacijeliti nekakvom novom uniformnošću.
Zaključak
Priznajem da smo gotovo preletjeli preko brojnih pitanja koja bi iziskivala mnogo detaljniju raspravu. Glavna nit vodilja jest da nam je jedinstvo i potrebno i moguće, ali ne uniformno jedinstvo koje guši raznolikost, nego ono koje ga potiče i čuva. Brojne su implikacije ovakvog gledišta i kada se radi o Crkvi i o međucrkvenim/međureligijskim odnosima sve do globalnih odnosa među narodima, posebice u vrijeme projekta globalizacije koji sve otvorenije naginje ideji uniformnosti. Ideja uniformnosti vrlo je stara, skupa i opasna obmana. Ideja jedinstva u raznolikosti nema toliko brojne povijesne primjere na svojoj strani – možda tek kratku povijest ranog apostolskog kršćanstva. Pred nama je zadaća ne samo da očuvamo razlike, nego i da prihvaćanjem različitosti prekinemo sukobe i ostvarimo istinski sklad koji prije svega mora biti vidljiv u Crkvi utemeljenoj na Kristu Gospodaru – Sluzi.
Željko Porobija