Richard M. Davidson
Biblijski pisci daju obilje dokaza za određivanje teološke poruke nekog ulomka kao dijela hermeneutičkog postupka. Na primjer Isus razotkriva dalekosežne teološke posljedice Dekaloga u svojoj Propovijedi na Gori (Mt 5,17-28). Jeruzalemski sabor je istaknuo teološku važnost Amosa 9,11.12 – da neznabošci ne moraju postati Židovi da bi mogli postati kršćani (Dj 15,13-21). Pavao vidi teološku suštinu grijeha u različitim starozavjetnim ulomcima (Rim 3,8-20) i pravednost vjerom u svom tumačenju Postanka 15,6 i Psalma 32,1.2 (Rim 4). Petrova propovijed na Pedesetnicu (Dj 2) ocrtava teologiju uspostavljanja eshatologije nađene u Joelu 2, a njegova Poslanica istražuje teološke dimenzije Mesijina djela pomirenja kako je prikazano u Izaiji 53 (1 Pt 2,21-25).
1. Metode teološkog proučavanja
Sukladno onome što su Isus i novozavjetni pisci učinili u svom tumačenju starozavjetnog Pisma, postoji niz plodnih metoda za razumijevanje teološke poruke Svetog pisma.
a. Pristup knjiga po knjigu. Nadahnuti pisci kao što je bio Ivan, pisac Otkrivenja, pozivaju čitatelje da proučavaju jednu cijelu biblijsku knjigu (Otk 22,18.19). Svaki se biblijski pisac postarao za jedinstvenu perspektivu u okviru cjelovitog sklada biblijske istine. Stoga se i te kako isplati proučiti čitavu jednu knjigu i shvatiti njezin teološki smjer. Često je potrebno višeput pročitati cijelu knjigu dok piščeva poruka ne zaokupi pažnju istraživača i na površinu jasno izbiju različite teme, koncepti i motivi. Ponekad je poruka jedna jedinstvena glavna tema, s različitim podtemama i motivima, a u drugim slučajevima je to nekoliko paralelnih tema. Dobro je načiniti nacrt knjige, skicirajući tijek misli biblijskog pisca. Često će u ovom procesu pomoći razumijevanje književne strukture knjige (vidi III. E. 1. e).
b. Izlaganje redak po redak. Petrove i Pavlove propovijedi (Dj 2; 3; 13) ilustriraju metodu objašnjavanja nekog biblijskog ulomka redak po redak. U ovakvom proučavanju istaknuta su osnovna teološka načela i istine koje proizlaze iz ulomka i danas imaju praktičnu primjenu. Važno je posvetiti pažnju jednom po jednom retku Svetog pisma, dok marljivo proučavanje i razmišljanje pod vodstvom Svetog Duha ne učini značenje jasnim.
c. Tematsko/predmetno proučavanje. Tematski pristup je jasno prikazan u Isusovom propovijedanju (Lk 24,25-27). Ovim pristupom uzimamo određene biblijske teme i dopuštamo da Pismo protumači Pismo, dok o određenoj temi ne prikupimo i usporedimo sve biblijske podatke. Pritom je od najveće važnosti uporaba konkordancija i pozivanje na druge tekstove da bismo otkrili ključne riječi i koncepte. Primjeri glavnih biblijskih tema koje tako istražujemo su subota, drugi Kristov dolazak, smrt i uskrsnuće, spasenje, Svetište, pokajanje i sud.
Ponekad ovaj pristup može obuhvatiti neki trenutni životni problem, neku trenutnu potrebu, neko trenutno pitanje; tada treba naći sve što Sveto pismo govori o tom predmetu ili problemu. Ovakav način proučavanja može obuhvatiti proučavanje riječi, upotrebu biblijskih citata uz pojedine retke ili temeljito ispitivanje jednog jedinog ulomka.
U bilo kojem tematskom ili predmetnom proučavanju moramo poštovati četiri ranije iznesena načela. Bitno je da prikupimo sve što Sveto pismo govori o nekom predmetu, i to redom koji neće iskriviti njegovu vijest. Zbog načela dosljednosti Svetog pisma, prema kojem su svi dijelovi Pisma suvisli i skladni, ne možemo uzeti jedan ulomak da bismo drugi uklonili. Isto tako moramo slijediti načelo jasnoće Pisma. Kad pri tematskom proučavanju poštujemo ova načela, onda neće biti mjesta nelegitimnoj metodi “dokazivanja” tekstovima kojim ljudi prikupljaju ulomke iz različitih dijelova Pisma bez obzira na njihov izvorni kontekst, pa ih rabe da “dokažu” nešto što oni ne uče.
d. Perspektiva “veličanstvene središnje teme”. Novozavjetni pisci stavljaju svoje teološke analize posebnih ulomaka u okvir šireg konteksta mnogostruke “veličanstvene središnje teme” Svetog pisma, kakvu je nalazimo na početnim i završnim stranicama Biblije (Post 1–3; Otk 20–22). Ona obuhvaća: stvaranje i prvotni božanski plan za ovaj svijet, Božji karakter, pojavu kozmičkog moralnog sukoba, plan otkupljenja i obnove usredotočen u Kristu i Njegovom djelu pomirenja, eshatološki sud i na vrhuncu povijesti kraj grijehu.
Više novozavjetnih tekstova pokazuju da su ovo središnje teme. Prema Isusu starozavjetna Pisma svjedoče za Njega (Iv 5,39-47). Pavao na sličan način razumije kristološko usmjerenje Pisma, kad odlučuje da propovijeda “Isus Krista, i to razapetoga” (1 Kor 2,2), i soteriološko usmjerenje Pisma: ona “mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa” (2 Tim 3,15). Osim toga on prepoznaje kozmički doseg i posljedice evanđelja o spasenju kako ga objašnjava iz Svetoga pisma (Kol 3,11). Njegova životna usmjerenost, zasnovana na Pismu, ima nesumnjivo obilježje eshatološkog usmjerenja (Fil 3,13.14).
Upečatljiv način na koji možemo promatrati ljepotu i jedinstvo Svetog pisma jeste da za svaki ulomak koji proučavamo postavimo pitanje: Čime ovaj ulomak pridonosi razumijevanju veličanstvene središnje teme Svetog pisma? Tako je “veličanstvena središnja tema” orijentir koji pruža jedinstvo i sklad, i daje konačno značenje različitim drugim temama Pisma.
e. Analiza književne strukture. Književna struktura neke knjige često postaje ključem za jasnije razumijevanje njezine teološke poruke ili određivanje središnjeg teološkog usmjerenja knjige. Na primjer, mnogi su istraživači Starog zavjeta pri analizi Ponovljenog zakona zaključili da je on strukturiran po uzoru na međunarodne podaničke saveze onog vremena: (1) preambula ili uvod vrhovnog vladara (Pnz 1,1-5); (2) povijesni prolog ili izjava o ranijim dobročinstvima koja je vladar učinio vazalu (Pnz 1,6–4,49; (3) opći uvjeti (Pnz 5–11); (4) posebni uvjeti (Pnz 12–26); (5) blagoslovi i prokletstva (Pnz 27; 28); (6) svjedoci (Pnz 30,19; 31,19; 32,1-43). Prepoznavanje književne strukture saveza u ovoj knjizi osvjetljava bitne teološke elemente o božansko-ljudskom zavjetnom odnosu. Upravo kao što je u hetitskim ugovorima (savezima) poziv na poslušnost bio utemeljen na zahvalnosti za ono što je vrhovni vladar već učinio za vazala, tako su Božje zapovijedi iznesene nakon podsjećanja kako je On već izbavio Izraela prigodom izlaska iz Egipta. Zbog toga poziva narod na poslušnost Bogu ne zato da bi ga izbavio, nego zato što je već izbavljen pa sada može odgovoriti iz zahvalnosti za ono što je Bog već učinio. Ponovljeni zakon tako odbacuje pravednost po djelima i podržava prioritet božanske otkupiteljske milosti.
U drugom primjeru čijastička struktura Petoknjižja ističe Levitski zakonik kao vrhunac Božjeg otkrivenja. U samom Levitskom zakoniku Dan pomirenja, kako je opisan u 16. poglavlju, predstavlja vrhunac čijastičke strukture. Najsvetiji dan u židovskoj godini, na koji najsvetija osoba na zemlji (veliki svećenik) odlazi u najsvetije mjesto na zemlji (u Svetinju nad svetinjama) da obavi najsvetije djelo u cijeloj godini – rezerviran je za središnje poglavlje Tore. Njegovo stavljanje u Levitski zakonik – dok mu s jedne strane (Lev 1–15) stoji stalno spominjanje krvi i žrtava, a sa suprotne (Lev 17–23) ponavljanje poziva na svetost – predstavlja uravnoteženu teološku perspektivu Dana pomirenja.
2. Problematični teološki ulomci
Pri rješavanju očitih problematičnih teoloških ulomaka, posebno u pitanjima vezanim uz Božji karakter ili prividna iskrivljavanja istine, od koristi mogu biti ova pitanja:
a. Kakva je sveopća slika Božjeg karaktera u Svetom pismu, posebno kako je otkriven na Golgoti? Ne smijemo zaboraviti da Otac i Sin imaju isti karakter (Iv 14,9) i da je Bog u Starom zavjetu isti Bog i u Novome (Iv 8,58). Pravilno razumljeni u sveobuhvatnom kontekstu velike borbe, svi će tekstovi Svetog pisma prikazati suvislu i dosljednu sliku Božjeg karaktera.
b. Koje dodatne posebne informacije, bitne za problematični ulomak, nalazimo na drugim mjestima u Svetom pismu ili u izvanbiblijskom materijalu? Često neka prividna teškoća u Svetom pismu postaje jasnom kad se uzmu u obzir sve biblijske činjenice. Jedan je primjer Uzina pogibija. Na prvi pogled čini se da je bez zadnje namjere pružio ruku da spriječi pad Kovčega (2 Sam 6,3-7), ali slika postaje jasnija kad shvatimo da je Kovčeg bio u Uzijinoj kući u Kirjat Jearimu oko dvadeset godina na brizi njegovom ocu Abinadabu (1 Sam 7,1; 2 Sam 6,3). Tijekom tog vremena Uza je očito izgubio osjećaj svetosti za sveti Kovčeg; prisnost se izrodila u nepoštovanje. Ovo nepoštovanje za sveto vidljivo je i u kršenju jasne božanske zapovijedi o prijenosu Kovčega: samo su ga svećenici smjeli dotaknuti (Bro 4,15), a leviti su kovčeg trebalo nositi na ramenima, a ne voziti kolima (Bro 7,9). U cijelom Svetom pismu Bog smatra ozbiljnim grijeh nepoštovanja (usp. 2 Kr 2,23.24; Lev 10,1-3), jer je poštovanje prema Bogu temelj odnosa između ljudskih bića i Boga.
Još je jedan primjer kako drugi biblijski podaci rasvjetljavaju neki teološki problem vidljiv u psalmima proklinjanja (Ps 35; 58; 69; 109; 139). Božji pomazanik David u njima ne pokazuje izljev ljudske srdžbe, već na poseban način i dosljedno zaziva prokletstva saveza iz Ponovljenog zakona 28 i Levitskog zakonika 26. On moli Boga da bude vjeran svom Savezu time što će obećana prokletstva donijeti na one koji su ustali protiv Njega.
Kao primjer izvanbiblijskog materijala koji osvjetljava neki teološki problem, zamijetimo suvremene dokaze o zloći Amorejaca u vrijeme osvajanja Kanaana (Post 15,16; Izl 13,5). Tablice iz Ras Šamre (Ugarita) ukazuju na strahoviti razvrat i neobuzdano nasilje u kanaanskim vjerskim obredima. Njihova raskalašenost dovela je do toga da Kanaanci nisu bili u stanju reagirati na djelovanje Božjeg Duha. Bog je u svojoj milosti, kao i pravednosti, objavio da ne preostaje drugo nego izvršiti sud.
c. Postupa li Bog kao božanski kirurg koji odsijeca zaražene dijelove da bi spasio tijelo? Bog sasvim jasno izlaže ovo načelo kao razlog za smrtnu kaznu kad su djeca ogrezla u nepoštovanju i buntovnosti: “Sav će Izrael to čuti i bojat će se.” (Pnz 21,21) To se dogodilo i kod pobune Koraha, Datana i Abirama (Bro 16). Ovo načelo osim toga objašnjava Božje postupanje s onima koji su spomenuti pod ranijim principom i drugima kao što su Akan (Još 7) i Ananija i Safira (Dj 5). Sud nad jednim ili nekoliko njih naveo je druge na pokajanje i poštovanje Boga, i spriječilo potrebu za kažnjavanjem mnogih.
d. Da li razumijevanje hebrejske misli rješava teškoće u tumačenju? Starozavjetni pisci ne prihvaćaju mitološku, politeističku teologiju koju su zastupali njihovi susjedi na Bliskom istoku i često joj se otvoreno protive. Jednako tako uzorak teološke misli novozavjetnih pisaca, premda iskazan na grčkom jeziku, ostaje unutar kretanja hebrejske misli i ne usvaja strane misaone oblike preovlađujuće kulture koja ih okružuje, kao što su gnosticizam i Platonov dualizam. Tumač mora promišljeno paziti da drevni način razmišljanja Bliskog istoka, Grka ili današnjice ne učitava u hebrejsku misao Svetog pisma. Prepoznavanje uzoraka hebrejske misli rješava mnoge prividne probleme u tekstu. Na primjer, hebrejska misao često ne odvaja uzročnost od djelovanja. Snažno potvrđujući Božju suverenost, biblijski pisci ponekad pripisuju Bogu odgovornost za djela koja nije izravno učinio, ali je dopustio da se zbudu. Zato ulomke, u kojima stoji da je Bog “otvrdnuo srce faraonu” (Izl 9,12), moramo promatrati u svjetlosti ulomaka koji u istom kontekstu kazuju da “je faraonovo srce bilo okorjelo” i “opet ukruti faraon srce svoje” (Izl 8,15.27; usp. 9,35). Bog je “otvrdnuo” faraonovo srce jer je odbio odgovoriti na ponovljene pozive da Izraelu dopusti odlazak. Bog je inicirao okolnosti (pozive i zala) koje su navele faraona na odluku (da ukruti svoje srce). U još jednom primjeru 2. Samuelova 24,1 pokazuje kako je Gospodin potaknuo Davida da prebroji Izrael; u 1. Ljetopisi 21,1 piše da je to učinio Sotona. Jasno je da Bog nije izravno uzrokovao Jobove nesreće i patnje, ali je Sotoni dopustio da djeluje u određenim granicama (Job 1,6-12; 2,6); no ipak je sm Bog rekao Sotoni: “[Ti si me] izazvao da ga upropastim.” (Job 2,3) U hebrejskom načinu razmišljanja nema proturječnosti: za Boga se kaže da je uzrokovao ono što zahvaljujući svojoj suverenosti dopušta.
e. Što je Božji ideal u nekoj opisanoj situaciji? Bog je Kanaancima dao četiri stotine godina milosti da se pokaju (Post 15,16). Osim toga, namjeravao ih je istjerati stršljenima i pomoću Anđela, da ih Izrael ne bi trebao uništiti svojim rukama (Izl 23,23.28). Ali Bog je izišao u susret Izraelovom nedostatku vjere pa je djelovao u manje idealnim uvjetima, sve vrijeme nastojeći ih vratiti idealu (vidi Izl 14; 15; 2 Kr 19; 2 Ljet 32; Iz 37; u ovim tekstovima nazrijevamo idealan način Božjeg djelovanja).
Ovo načelo pomaže objasniti božansku dozvolu za rastavu braka u Mojsijevom zakonu. Isus je istaknuo da je Bog dopustio razvod zbog okorjelosti njihovog srca, “ali u početku nije bilo tako” (Mt 19,8; Post 2,24).
f. Nije li Božje djelovanje sredstvo za privlačenje pozornosti, da probudi svoj narod kako bi bio spreman da Ga sluša? Ponekad Bog mora poduzeti, kako se nama čini, krajnje mjere da trgne svoj narod iz obamrlosti i grijeha. Takvi su bili različiti Ezekijini znaci-postupci u posljednjim danima koji su prethodili babilonskom izgnanstvu (Ez 4 i 5) i Božji nalog Hošei: “Idi, oženi se bludnicom!” u posljednjim danima milosti koji su preostali sjevernom kraljevstvu (Hoš 1,2).
Ovo načelo je možda djelomično objašnjenje dramatičnog prikaza na brdu Sinaju, koji je učinio da je narod drhtao od straha (Izl 19,16-19). U Izlasku 20,20 Mojsije se služi igrom riječi kad rabi hebrejsku riječ za strah, koja ima dvostruko značenje: “Ne bojte se [ne užasavajte se]… Bog je došao samo da vas iskuša; da strah [poštovanje] pred njim ostane s vama te da ne griješite.” U isto vrijeme, prikaz moći i veličanstva na Sinaju nije bio protivan Božjem karakteru. On jeste oganj što proždire (Pnz 4,24; Heb 12,29) i teofanija na Sinaju bila je samo blijedi odraz Njegove strahovite svetosti.
g. Postoji li još uvijek nešto što nije potpuno objašnjivo ili razumljivo? U ovom životu neće uvijek biti moguće razumjeti zašto Bog nešto čini onako kako to čini. Neki problemi, kao što su stradanje i smrt nedužne djece i mučenika, i nekažnjena okrutnost zlih u ovom životu, ostat će neriješeni dok Krist ne dođe i učini sve kako treba. Neke probleme i božanske postupke razumjet ćemo potpuno samo kad će nam sm Bog jednom, u svjetlosti velike borbe otkriti zašto je morao tako postupiti, ili suzdržati se da djeluje. No u Svetom pismu imamo dovoljno dokaza i odgovora da se istraživač Biblije može pridružiti pjesmi Mojsija i Janjeta: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda!” (Otk 15,3)
3. Pisma ukazuju na ono što stoji iza njih
U ovome odsjeku imamo pred sobom one dijelove Svetog pisma koji sami po sebi ukazuju na ispunjenje koje nadilazi sebe, kao što su proroštva i tipologije, ili ima značenje koje nadilaze sebe, kao što su simbolizam i prispodobe.
a. Proroštvo. Više općih zaključaka koji proistječu iz svjedočenja same Biblije temelj su proročkom materijalu. Prvo, Biblija jasno tvrdi da je Bog u stanju proreći bližu i daleku budućnost (Iz 46,10; Dn 2,45; 8,17-19; Otk 1,19); na tumača ne smije utjecati suvremeno odbacivanje pretkazivanja budućnosti i božanskog predznanja. Drugo, proročanstva nisu dana zato da zadovolje znatiželju što će se dogoditi u budućnosti, već imaju moralne ciljeve kao što su utvrđivanje vjere (Iv 14,29) i promicanje osobne svetosti u pripremi za Kristov dolazak ( Mt 24,44; Otk 22,7.10.11). Treće, kontrole za tumačenje proročanstava moramo potražiti u samome Svetom pismu; da bi se moglo smatrati ispravnim ispunjenje proročanstava mora biti u potpunom suglasju s podacima u proročanstvu.
Četvrto, razumijevanje književne strukture proročke knjige predstavlja korisnu podršku za pravilno tumačenje. Na primjer, čijastički raspored Otkrivenja sadrži dvije polovice koje slikaju, jedna povijesno, a druga eshatološko razvijanje velike borbe. Osim toga, uvodni prizori Svetišta, koje nalazimo u strukturi čitave knjige Otkrivenja, pokazuju gdje u protoku povijesti počinje svaki dio. Kao još jedan primjer, u književnoj strukturi knjige proroka Amosa, vrhunac čijazma je peto poglavlje u kojem prorok Izraelu upućuje žarke pozive na pokajanje, što jasno pokazuje uvjetnu narav Amosova proročanstva.
Peto, moramo biti posebno oprezni s neispunjenim proročanstvima. Svakako je primjeren Isusov savjet o prvenstveno moralnoj svrsi svih proročanstava: ona su dana zato da možemo vjerovati kad se ostvare (Iv 14,29). Prije nego što se ostvare možda ne možemo razumjeti svaku pojedinost proročanstva, čak i ako nam je jasan osnovni prikaz događaja i zbivanja.
U samome Svetom pismu postoje dvije različite vrste proroštva: “klasično” i “apokaliptičko”. Hermeneutska pravila za ove vrste su različita pa je važno da razlikujemo jednu od druge. Razlike su obrađene o članku o biblijskoj apokalipsi.
b. Tipologija. Osnovne značajke biblijske tipologije proistječu iz biblijskih tekstova u kojima novozavjetni pisci izričito označavaju svoje tumačenje Starog zavjeta riječju typos, “tip”, ili novozavjetno ispunjenje kao antitypos (vidi Rim 5,14; 1 Kor 10,6.11; Heb 8,5; 9,24; 1 Pt 3,21). Tipologiju možemo definirati kao proučavanje osoba, događaja ili institucija u povijesti spasenja, koje je Bog posebno odredio da proročanski unaprijed prikažu svoje antitipsko eshatološko ispunjenje u Kristu i evanđeoskim stvarnostima koje je Krist ostvario.
Biblijsku tipologiju možemo pojasniti ako je prikažemo nasuprot drugim pristupima Svetom pismu. Pet istaknutih značajki tipologije jesu:
(1) Tipologija je ukorijenjena u povijesti. Ona ne gubi iz vida stvarne povijesne karakteristike osoba, događaja ili institucija o kojima je riječ. To je suprotno alegoriji koja pridaje značenje koje zanemaruje ili čak odbacuje jasan povijesni smisao.
(2) Tip ukazuje na budućnost ili unaprijed. Ovo je suprotno simbolu koji je sam po sebi prikaz istine neograničen vremenom. Međutim i simboli mogu postati tipovi, ako se koriste u određenom tipološkom kontekstu. Na primjer, janje u Svetom pismu simbolizira blagost i nedužnost; dok povezano sa Svetištem janje postaje simbolični tip Božjeg Janjeta, Mesije.
(3) Tip zamišlja buduće, ali ne određeno ili verbalno. On se razlikuje od proročanstva. Oboje, tipologija i proročanstva govore o budućnosti: tip nijemo (kao osoba, događaj ili institucija), a proricanje verbalno. Tipologija i verbalno proricanje idu ruku pod ruku, budući da je svaki tip kao takav poistovjećen s nekim verbalnim pokazateljem u Svetom pismu.
(4) Tipologija podrazumijeva jaču podudarnost – antitip je veći od tipa (vidi kako je Isus proglasio “da je ovdje nešto veće od hrama” (Mt 12,6.41.42). Nju treba razlikovati od duhovne ilustracije ili poredbe kao što je Petrov poziv da žene budu trijezne i skromne kao Sara (1 Pt 3,1-6). Sara je primjer, model ponašanja, ali nije tip.
(5) Tip je božanski određen da djeluje kao prikaz antitipa. Ovo se razlikovanje suproti prirodnoj analogiji koju su mnogi suvremeni znanstvenici nazvali tipologijom. Postoje mnoge slične situacije u Svetom pismu, ali novozavjetni pisci čuvaju riječ “tip” za povijesne stvarnosti koje je Bog božanski odredio da budu nagovještaj njihovog antitipskog ispunjenja.
U svome istraživanju tipološkog ispunjenja starozavjetnih osoba, događaja i institucija, novozavjetni pisci ne učitavaju u Stari zavjet ono čega tamo nema. Oni ostaju vjerni starozavjetnim Pismima koja su već pokazala koje je osobe, događaje i institucije Bog odredio da služe kao tipovi. Novozavjetni pisci jednostavno najavljuju antitipsko ispunjenje onoga na što su starozavjetni pisci već ukazali. Na primjer Ivan najavljuje da je Isus antitipski Mojsije i poziva se na Ponovljeni zakon 18,15-19, gdje je prorečeno da će Mesija biti novi Mojsije (vidi Iv 1,21; 6,14). Tako Hebrejima 8,5 objavljuje tipološki odnos između zemaljskog i nebeskog Svetišta, a zaključak potvrđuje citiranjem starozavjetnog pokazatelja tipologije Svetišta, Izlazak 25,40.
Novozavjetni pisci ne daju iscrpni popis starozavjetnih tipova, ali pokazuju hermeneutski postupak, pod nadzorom starozavjetnih pokazatelja, kako se indentificiraju biblijski tipovi. Osim toga, Isus i novozavjetni pisci pod nadahnućem ističu novozavjetne događaje koje je Bog odredio da budu tipovi kasnijih zbivanja u planu spasenja (na primjer, razorenje Jeruzalema je tip kraja svijeta [Mt 24]).
Svi novozavjetni pisci djeluju u istom eshatološkom okviru kad najavljuju narav tipološkog ispunjenja. Postoje tri vida eshatološkog ispunjenja starozavjetnih tipova: (1) temeljno ispunjenje u Kristu pri Njegovom prvom dolasku; (2) izveden duhovni vid ispunjenja u Crkvi, koja je individualno i zajednički tijelo, i (3) konačno, slavno ispunjenje prigodom Kristovog drugog dolaska i onoga što slijedi iza njega. Na primjer, Isus je antitipski Izrael (Mt 2,15); Crkva kao Kristovo tijelo je “Božji Izrael” (Gal 6,16), a apokaliptičkih 144 000 na kraju vremena su antitip dvanaest Izraelovih plemena (Otk 7; 14,1-5; 15,1-4).
Ono što važi za povijesnu (ili vodoravnu) tipologiju važi i za tipologiju okomite dimenzije, naime tipologije Svetišta: postoje tri vida eshatološkog ispunjenja. Tako je Isus antitipski hram (Iv 1,14; 2,21; Mt 12,6), Crkva kao Njegovo tijelo je Božji hram, pojedinačno i zajednički (1 Kor 3,16.17; 2 Kor 6,16), a Otkrivenje prikazuje apokaliptičko postojanje “stana” Božjeg među ljudima (Otk 21,3). Postoji još jedan vid u tipologiji Svetišta: Nebesko je postojalo prije zemaljskog (Izl 25,40; Heb 8,5), pa ono predstavlja nadmoćniju okomitu dimenziju u starozavjetnoj i novozavjetnoj povijesti. Starozavjetno Svetište ukazivalo je na nebeski original, ali i unaprijed na Krista, Crkvu i apostolski hram.
Nije bitna svaka i najmanja pojedinost tipa. Na primjer, postoje opisi triju različitih zemaljskih Svetišta/hramova koji odgovaraju tipologiji nebeskog hrama (Mojsijev Šator od sastanka, Salomonov hram i eshatološki hram u Ezekielu 40-48). Svaki je bio drukčiji (po upotrijebljenom materijalu, broju predmeta namještaja, dimenzijama i dr.), ali su određene osnovne konture bile stalno prisutne (broj odjela, vrst namještaja, prostorni omjeri, obredi i učesnici, sveta vremena i dr.). Ovi zajednički elementi ukazuju na osnovne konture tipologije Svetišta, koje su ukratko sažete u Hebrejima 9,1-7.
c. Simbolizam. Simbol sam po sebi je vremenski neograničen prikaz istine. Tako janje simbolizira nedužnost; rog snagu. No simboli u Svetom pismu često postaju građevinski blokovi proroštva i tipologije. Tako janje u Svetištu simbolizira Krista, Janje Božje (Iv 1,29); četiri roga i mali rog u Danielu predstavljaju posebne političke ili religijsko-političke sile.
U tumačenju simbola Svetog pisma moguće je izvesti osnovna načela iz načina na koji samo Sveto pismo rabi simbole.
d. Prispodobe. Puna trećina Isusova učenja, kako su zapisana u Mateju, Marku i Luki, u obliku su prispodoba (oko četrdeset njih). Prispodobe nalazimo i u Starom zavjetu: na primjer Natanova prispodoba o ovčici (2 Sam 12,1-4) i Izaijina o vinogradu (Iz 5,1-7). Starozavjetna riječ za “prispodobu”, mašal, uobičajena je i za “poslovicu” u knjizi Izreka, pa tako otkriva mudrosno podrijetlo Isusovih prispodoba. Novozavjetna riječ za “prispodobu” je parabole, s etimološkim značenjem “staviti uz”, s namjerom uspoređivanja.
Prispodoba ima niz različitih oblika: poslovice (“Liječniče, izliječi sam sebe!” Lk 4,23), metafore (čupanje biljke, Mt 15,13), slikovite iskaze (prispodoba o vinskim mijehovima, Lk 5,36-38), poredbe (o gorušičnom zrnu, Mk 4,30-32), priče (o deset djevica, Mt 25,1-13; o milosrdnom Samarijancu Lk 10,29-37) i alegorijske prispodobe (o sijaču, Mk 4,1-9-13-20). Svi ovi oblici kojima se Isus služio imaju jedan zajednički element: uporabu svakodnevnih doživljaja da se nađu poredbe s istinama Njegova kraljevstva.
Mnoge Isusove prispodobe imaju samo jednu glavnu točku, bilo da ju je izrekao Isus ili su je istaknuli pisci Evanđelja (Mt 18,35; 20,16; Lk 15,7.10; 16,31). No ima i onih koje sadrže više točaka (na pr. prispodoba o sijaču, Mt 13,1-23). Davanje značenja dijelovima ove priče očito je u ovim slučajevima opravdano, zato što je Isus naumio dati dublju razinu značenja i ukazao na njegovo tumačenje. Ovo se razlikuje od alegorizacije u kojoj kasniji tumač učitava u tekst dublje značenje koje izvorno nije postojalo niti je izvorni pisac na njega ukazao.