Richard M. Davidson
Konačni cilj proučavatelja Biblije je doprijeti do jasnog, razumljivog i otvorenog značenja Svetog pisma. Na osnovi načela jasnoće Pisma trebamo prihvatiti tekst u njegovom prirodnom smislu, dok ne postoji jasan dokaz da se biblijski pisac koristio slikovitim jezikom Na primjer, u Otkrivenju 1,7 gdje Ivan piše da Isus “dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko” (DF), kontekst ukazuje na stvarne oblake, a ne slikoviti prikaz “nevolja” ili neko drugo simbolično značenje.
U nastojanju da shvati prirodni smisao nekog biblijskog ulomka, tumač mora pažljivo analizirati svaki redak, obraćajući pozornost na važne elemente gramatike i sintakse (konstrukciju rečenice) i na značenje ključnih riječi u kontekstu.
1. Gramatika i sintaksa
Novozavjetni pisci primjerom pokazuju kako im je stalo da vjerno prenesu gramatičko-sintaktičke konstrukcije starozavjetnog izvornika i tako značenje starozavjetnog teksta jasno iznesu novozavjetnim čitateljima. Odličan primjer osjetljivosti na gramatiku i sintaksu kod novozavjetnog pisca je citiranje Psalma 45,7.8 u Hebrejima 1,8.9. Apostol prepoznaje da hebrejski izvornik ukazuje na Onoga tko je Bog, a istodobno Ga je Bog pomazao, i time nagoviješta odnos između Oca i Sina u Trojstvu (“Prijestolje tvoje, Bože,… zato te Bog, tvoj Bog, pomazao…”). Drugi je primjer kad Isus i novozavjetni pisci citiraju Psalam 110,1 (Mt 22,44 i sinoptičke paralele; Dj 2,34.35; Heb 1,13). Nadahnuti tumači su jasno shvatili mesijanski element iz sintakse Davidovih riječi. “Riječ Jahvina [Otac] Gospodinu mojemu [Sinu]: ‘Sjedi mi zdesna.'”
Slijedeći biblijske prethodnike, suvremeni tumač treba obratiti pozornost na gramatiku i sintaksu ulomka kojega razmatra da bi shvatio njegovo značenje. Za to je korisno pogledati formalni prijevod (riječ po riječ) ulomka da dobijemo osjećaj za rečeničnu konstrukciju i zamijetimo sve što bi bilo neobično ili teško u gramatici ili sintaksi.
Temeljito poznavanje hebrejske, aramejske i grčke gramatike i sintakse je, naravno, idealno, ali danas nam je na raspolaganju niz pomagala za proučavanje, koja tumača uvode u osnovne značajke hebrejskog i grčkog verbalnog sustava i druge jedinstvene gramatičke značajke svakog jezika, i pružaju analitički ključ za cijeli Stari i Novi zavjet s gramatičkom i leksičkom informacijom riječ po riječ te engleskim prijevodom. Priprema gramatičkog dijagrama ili sintaktičkog prikaza zasnovanog na izvornom jeziku ili suvremenim izdanjima pomoći će nam da shvatimo tijek misli u ulomku. Takve mehaničke skice mogu, na primjer, biti posebno korisne za novozavjetne Poslanice u kojima je konstrukcija rečenice vrlo često jako složena.
2. Proučavanje riječi
Brojni primjeri u Svetom pismu pokazuju brigu novozavjetnih pisaca da vjerno prenesu značenje ključnih riječi nekog starozavjetnog teksta. Pogledajmo Pavlovu uporabu teksta “Pravednik će živjeti od vjere” (Rim 1,17 citira Hab 2,4); Matejev izbor riječi parthenos iz LXX, “djevica” (Mt 1,23), kako bi najbolje predstavio hebrejsku riječ ‘almah iz Izaije 7,14 i Kristovu uporabu riječi “bogovi” (Iv 10,34 kao citat Ps 82,6).
Slijedeći novozavjetne prethodnike, suvremeni tumač mora prići pažljivom proučavanju ključnih riječi u ulomku kojega razmatra. Ovakvo proučavanje riječi danas je mnogo bitnije, pa i važnije, jer biblijski hebrejski, aramejski i grčki koine jezik više nisu živi jezici. Temeljito proučavanje neke riječi u ulomku obuhvaća istraživanje njezine etimologije, korijensko značenje, broj i raspodjelu njezina pojavljivanja u Svetom pismu, njezin semantički domet, osnovna značenja, derivacije i izvanbiblijsku uporabu. Ovu riječ treba proučavati u njezinom mnogostranom kontekstu: u kulturalnom, lingvističkom, tematskom i kanonskom okružju.
Na sreću, dosta tog materijala od istraživanja nalazimo u teološkim rječnicima i rječnicima koji pokrivaju osnovni vokabular Starog i Novog zavjeta. Analitička konkordancija omogućava pregled svih pojavljivanja jedne riječi u izvornim jezicima i proučavanje njezine raznolike uporabe.
Istodobno je od najveće važnosti zapamtiti da je konačni odrednik značenja neke riječi neposredni kontekst u kojemu se riječ ili fraza nalaze. Na primjer izraz “anđeo Gospodnji” u Starom zavjetu ponekad se odnosi na stvoreno anđeosko biće, ali postoje brojni slučajevi u kojima neposredni kontekst pokazuje da se radi o božanskom biću, naime o predutjelovljenom Sinu Božjem (Post 16,7-13; 22,11-18; Izl 3,2.4.6; Suci 13,3-22). Uz to hebrejski pojam ‘elep može značiti “tisuću” ili “klan”. Neki smatraju da tekst u Izlasku 12,37 govori o šest stotina klanova, a ne o 600 000 Izraelaca koji su napustili Egipat. Premda je to teoretski moguće, Izlazak 38,25.26 izvještava o ukupnoj količini srebra koja je prikupljena od 603 550 Izraelaca za gradnju Svetišta, što je pola šekela na svakog muškarca; ovaj račun važi samo ako ‘elep znači tisuću, a ne klan.
Neki primjeri proučavanja riječi koje čine ključnu razliku u biblijskoj doktrini su riječi kao “zauvijek” (hebr. ‘olam, grčki aionios), koja ne znači “bez kraja” u smislu patnje zlih u paklenom ognju; “kajanje” od strane Boga (naham, “žaliti, pokrenut na sažaljenje, smekšati se), a koje se razlikuje od čovjekovog “kajanja” (šub, “okrenuti se, pokajati”) i ta hagia, “svetinja”, u Hebrejima 9,8 gdje slijedi redovnu uporabu u LXX i odnosi se na cijelo Svetište, a ne samo na Svetinju nad svetinjama. Na kraju glagol enkainizo u Hebrejima 10,20 – koji je u LXX tehnički izraz za “ustoličenje” Svetišta (Bro 7,10.11.84.88) – podrazumijeva da je Krist prigodom svog uzašašća ušao u nebesko Svetište da uspostavi njegovu službu, a ne da to bude početni dan Njegove posredničke službe.