Richard M. Davidson
Da bismo mogli pravilno protumačiti Bibliju, moramo znati da književni kontekst Svetog pisma nije manje važan od povijesnog. Sveto pismo nije samo povijesna knjiga, već i umjetničko književno djelo. Zahvaljujući nedavno provedenim istraživanjima biblijski stručnjaci sve veću pozornost posvećuju književnim karakteristikama i metodama Pisma.
Samo Sveto pismo pruža brojne jasne i izvedene pokazatelje svojih književnih kvaliteta i važnosti njihova prepoznavanja kao dijela hermeneutičke zadaće.
1. Granice ulomka
Jedna od prvih zadaća tumačenja određenog ulomka u njegovom neposrednom književnom kontekstu jest prepoznati njegove granice. Ovo je neophodno da bismo mogli shvatiti cjelovitu misao koje je ulomak samo dio. Tek onda možemo odrediti što dolazi prije, a što poslije, i bolje razumjeti kako se ovaj dio uklapa u cjelinu nadahnutog dokumenta.
Premda podjela Biblije na retke i poglavlja ne potječe iz biblijskih vremena, biblijski pisci često pružaju pokazatelje granica ulomka i u svojim tumačenjima prethodnih spisa pokazuju da su svjesni neupadljivih cjelina Svetog pisma. U Postanku, na primjer, knjiga je lijepo podijeljena na deset dijelova, a svaki prepoznajemo po frazi “ovo je povijest…” ili “ovo su potomci…” U Psalmima, uz podjelu na pojedinačne psalme, niz psalama sadrži pokazatelje podjele na odsjeke: (1) kitice s pripjevom (P 42,6.12; 43,5) ili (2) riječ selah (71 put u Psalmima; Ps 46,4.8.12) ili (3) akrostih (kao Psalam 119, u kojemu nakon određenih stihova sljedeći ulomak počinje novim slovom hebrejske abecede).
Do vremena Novog zavjeta Petoknjižje (a vjerojatno i Proroci) bilo je podijeljeno u male ulomke koji su se svake subote čitali u sinagogi (usp. Dj 13,15.27; 15,21). Isus je bio svjestan ovih podjela Tore kad se pozvao “na mjestu o ‘grmu'” (Lk 20,37; usp. Izl 3,3-6). Ako slijedimo jasne naznake biblijskih pisaca i pažljivo ispitamo njihove spise, možemo odrediti književne i logične granice ulomka koji razmatramo. Na primjer, zapis Isusovih kazivanja i aktivnosti prirodno se dijeli na ulomke ili perikope. Nedavno provedena istraživanja pomažu u podjeli neke knjige ili dijela Biblije na prirodne dijelove, a onda i u razgraničenju i analiziranju pojedinih ulomaka.
2. Književne vrste
Pri proučavanju bilo kojeg pisanog djela – a ovo važi i za Bibliju – od najveće je važnosti zaključiti koju vrstu književnosti razmatramo. Ovdje se radi o općenitim kategorijama kao što su poezija i proza, i posebnim književnim vrstama kao što su pravni dokumenti, pisma, himne, ljubavne pjesme, životopisi i slično. Različiti književni oblici imaju različite funkcije, a u svakom od njih obično su upotrijebljeni određeni osnovni stilovi. Uspoređivanje različitih primjera književnosti iste vrste pokazuje uobičajene stilove, a isto tako i jedinstvene značajke i naglaske svakog od njih. Prepoznavanjem književnog oblika lakše je dobiti ispravno tumačenje.
Često biblijski pisci svoje pisane materijale označavaju pojmovima određenih književnih vrsta. Glavne književne vrste koje Sveto pismo poznaje obuhvaćaju: “povijest”/ “plemenski popis”/ “izvještaj” (hebrejski toledot, Post 2,4 i još četrnaest puta u Postanku), blagoslove na smrtnoj postelji (Post 49: Pnz 33), zakone (propise, uredbe, sudove; Izl 21,1 Pnz 4,44.45), pravne ugovore (Post 21,22-32; 26,26-31; Još 9,15; 1 Kr 5,6-12), sklapanje i obnovu saveza ( na pr. Izl 24; cijeli Ponovljeni zakon; vidi Pnz 29,1.14.15; Još 24), zagonetke (Suci 14,10-18), kraljevske ukaze (Ezr 6,3-12; 7,11-26), pisma (2 Sam 11,15; 1 Kr 21,8-10; 2 Kr 5,5.6; 10,1-3), psalme (različite vrste kako je naznačeno u podnaslovima) ili pjesme (Pj 1,1), molitve (Ps 72,20; Dn 9,4-19), poslovice (Izr 1,1; 10,1; 25,1), proročanstva ili “bremena” (hebr. massa‘, Nah 1,1; Hab 1,1; Mal 1,1), viđenja (Dn 8,1.2; Ob 1), zavjetne parnice (hebr. rib, Iz 3,13; Hoš 4,1; Mih 6,1), tužaljke ili naricaljke (hebr. qinah, Ez 27,32; Am 5,1; Tužaljke), evanđelja (Mk 1,1), prispodobe (Mk 4,2), “poredbe” (grčki paroimia; Iv 10,6; 16,25), poslanice (Rim 16,22; 1 Kor 5,9; 2 Pt 3,1.16) i apokalipse (apokalypsis ili Ivanovo Otkrivenje; Otk 1,1).
a. Proza. Biblijski pisci, kao što smo upravo naveli, jasno su identificirali i označili mnoge prozne književne vrste. Druge koje su analizirane suvremenim proučavanjem obuhvaćaju oblike kao što su govori ili propovijedi (Još 23 i 24; 1 Sam 12; 1 Kr 2,1-9; Jr 7), popisi (Post 10; Još 15–19; Bro 33; 1 Kr 4,7-19) i kultni propisi (Lev 1–7). Od posebnog je značaja biblijska naracija koja obuhvaća vrste kao što su povijest (Jošua sve do Druge knjige Ljetopisa, Djela), izvještaji ili anali (1 Kr 11,41; 14,19.20), autobiografije (Ezra i Nehemija), izvještaji o snovima i viđenjima (Post 37,5-10; 40,9-19; 41,1-7; Zah 1–6) i proročke autobiografije (Iz 8,1-3; Jr 36; Dn 1–6).
Nedavna istraživanja usmjerena su posebno na naracije kao vrstu književnosti koja zahtijeva složeno umijeće. Premda je većina suvremenog kritičkog proučavanja sklona naracije (pripovijedanje) smatrati tvorevinama mašte, istraživač Biblije koji prihvaća izvještaj kao stvarnu povijest, može imati koristi od pažljivog istraživanja kako je nadahnuti pisac oblikovao svoje izlaganje da bi istaknuo važne točke. Osnovni elementi naracije, koji su potrebni za razumijevanje “tijeka” izvještaja, obuhvaćaju: postojanje pisca (ili nevidljivog govornika) i čitatelja, opći pogled ili perspektivu, redoslijed zbivanja i njihove međusobne odnose (“vrijeme pripovijedanja”), zaplet, osobe i njihovu karakterizaciju, sredinu i načine komentiranja ili retoriku koja se koristi pri iznošenju.
b. Poezija. Pjesnički dijelovi Svetog pisma (približno 40 posto Staroga i različiti dijelovi Novog zavjeta) u mnogim suvremenim izdanjima Biblije prikazani su u stihovima. Biblijska poezija ima posebne značajke kojima moramo ukratko posvetiti pozornost.
Glavna značajka hebrejske poezije je “paralelizam” ili “misaona rima” (nasuprot “zvučnoj rimi”). Poetski paralelizma je tradicionalno podijeljen na tri glavne vrste: (1) sinonime, u kojima dva reda pjesme ponavljaju sličnu misao (Ps 1,2.5; 103,10); (2) antiteze, u kojima dva reda iznose suprotne ideje (Ps 1,6; 37,21 i mnoge poslovice) i sinteze, u kojima drugi red predstavlja dodatak prvome uz pomoć dovršenja, proširenja ili pojačanja (Ps 2,6; 103,11). Ova osnovna značajka hebrejske poezije očita je u suvremenim prijevodima kao i u izvornom jeziku.
Hebrejska poezija uz to ima i metar, premda on nije tako jasno definiran kao u grčkoj poeziji. Metar definiraju posebni naglasci, svaka se naglašena hebrejska riječ broji kao jedan. Posebna vrst metra je qinah ili “tužaljka” koja ima red s tri posebna naglaska nakon kojega slijedi red s dva naglaska (3:2). Mnogi od psalama “tužaljki”, u kojima pisac upućuje Bogu bolne molbe za pomoć, i zapravo cijela knjiga Tužaljki, imaju ovaj “dugi-kratki” metar, za koji neki smatraju da je “dugo udisanje i kratko izdisanje” onoga koji jadikuje. Metrički element poezije nije toliko vidljiv u prijevodu, premda je dugi-kratki metar često preveden u duge i kratke redove stiha.
Biblijski pisci su se služili mnogim drugim književnim sredstvima i stilističkim elementima, posebice u poetskim dijelovima Svetog pisma. Često nalazimo uporabu oblika inclusio ili “konstrukciju ovitka” (isti izraz na početku i na kraju: Psalmi 8 i 103), akrostiha (stihovi ili skupine stihova počinju slovima abecede: Psalmi 9, 10, 25, 34, 119, 145), poredbe (uz riječ sličan ili kao: Hoš 7,11), metafore (jedna stvarnost stoji za drugu: Ps 23,1; Hoš 10,1; Iv 10,7.9.11), sinegdohe (dio se uzima za cjelinu; Iz 52,1.2), onomatopeje (riječi koje zvuče kao ono što opisuju: Jr 19,1.10; Iz 17,12.13; Ps 93,4), asonance (ponavljanje samoglasnika: Iz 5,7), paronomazije (igre riječima: Am 8,2.3; Mih 1) i personifikacije (Izr 8). Svi ovi književni elementi pridonose oblikovanju vijesti.
Svaka od ovih posebnih književnih vrsta ima posebne karakteristike koje su često značajne za tumačenje prenesene poruke. Književni oblik i teološko tumačenje idu ruku pod ruku: identificiranje i razumijevanje književne vrste omogućit će pojasniti namjeravano teološko značenje.
Više književnih oblika (prispodobe, proročanstva i apokalipsa) uključuju prošireno značenje ili ispunjenje, o kojem će biti riječi u dijelu o teološkom kontekstu i analizi.
3. Književna struktura
Književna struktura, kako ulomka tako i njegovog većeg književnog okvira, važna je za analizu. Ona često daje ključ za tijek misli ili središnje teološke teme.
U proznim dijelovima Svetog pisma, kao što su novozavjetne Poslanice, korisno je načiniti skicu ulomka, organiziranjem glavnih jedinica informacija pod naslove i podnaslove. U takvoj skici možemo nazrijeti značajne misaone uzorke. Mnogi od koraka rabljenih pri uspostavljanju granica ulomka korisni su i pri identificiranju malih uzoraka unutar jednog odsjeka.
Temeljita analiza biblijskog materijala pokazuje da su biblijski pisci često pažljivo strukturirali retke, poglavlja, knjige, pa čak i blokove knjiga u umjetničko književno djelo. Često književna struktura slijedi temeljne elemente književnog oblika ulomka. Tako, na primjer, parnica povezana s proročkim savezom (hebr. rib) obično sadrži određene elemente; književna struktura Miheja 6 (koju prorok posebno označava kao rib, Mih 6,1.2) slijedi ovaj temeljni uzorak podizanja parnice.
Posebnu pozornost zahtijevaju dvije vrste književne strukture koje se temelje na pjesničkom paralelizmu. Uobičajeno sredstvo književnog strukturiranja jeste “paralelizam blokova” ili “panelsko pisanje” koje slijedi uzorak sinonimnog paralelizma u pojedinim pjesničkim stihovima. Nalazimo da su “paralelizam blokova” ili “panelsko pisanje” tehnika strukturiranja biblijskih knjiga kao što su Jošua i Jona: redoslijed prve polovice knjige ponovljen je u drugoj polovici. Drugo uobičajeno sredstvo književnog strukturiranja u Svetom pismu je obrnuti paralelizam (ili čijazam; dobio je ime po grčkom slovu chi u obliku slova X) koji slijedi uzorak antitetičkog paralelizma u manjim jedinicama dva reda pjesme koji slijede jedan za drugim. Primjer uzorka čijazma ABCB1A1u jednom retku prisutan je kao u “zrcalu” kod spominjanja gradova u Amosu 5,5:
A. Ne tražite Betela,
B. ne idite u Gilgal,
C. ne putujte u Beer-Šebu,
B1 jer će Gilgal biti odveden u izgnanstvo,
A1 a Betel će se prometnuti u ništa.
Ovaj smo redak analizirali kao dio veće čijastičke strukture koja obuhvaća Amos 5,1-17, a ona je opet dio još većeg čijazma, cijele Amosove knjige. Čijastičke strukture nalazimo u više od pedeset pojedinačnih psalama, kao i u dijelovima Pisma koji obuhvaćaju nekoliko poglavlja (izvještaj o potopu u Post 6–9; Propovijed na Gori, Mt 5–7 i Heb 6–10). U nedavno provedenim studijama nađene su čijastičke strukture kod čitavih biblijskih knjiga i blokova knjiga.
Uporabom čijastičke strukture biblijski pisac često pokazuje što je od posebne važnosti za nadahnutog pisca, budući da je vrhunski naglasak stavljen usred čijazma. Na primjer u Psalmu 92, u Pjesmi za subotu, na svakoj strani srednjeg stiha nalazi se po sedam stihova, a svaki od njih sadrži po par redova u poetskom paralelizmu; no središnja potvrda psalma: “A ti, Jahve, dovijeka uzvišen ostaješ” (r. 9), stavljena je usred čijazma i u pjesmi nema odgovarajućeg paralelnog reda. Time je istaknut vrhunac psalma, kako u književnoj strukturi tako i u teološkom značenju.
Paralelne strukture u Svetom pismu često osvjetljavaju tekst dijelovima strukture koji se slažu ili ponavljaju. Ono što je jasno u prvoj polovici strukture može pomoći u rasvjetljavanju odgovarajućih strukturalnih elemenata u drugoj polovici. Tako na primjer čijastički raspored u Zahariji omogućuje potvrditi mesijanski karakter najvažnijih ulomaka zato što su strukturalni elementi koji se s njima slažu očito mesijanski. I u Hebrejima 6,17-20 spominjanje Isusova ulaska “iza zastora” objašnjeno je usporedbom s odgovarajućim strukturalnim elementom Isusova ulaska “kroz zastor” u Hebrejima 10,19.20; ovo jasno pokazuje da oba teksta govore o svečanom otvaranju nebeskog Svetišta.
Tumač ne smije u tekst unijeti strukture koje u njemu ne postoje. Iz samoga teksta mora proisteći rigorozna kontrola kako bismo bili sigurni da onaj koji proučava Bibliju tom materijalu umjetno ne nametne neku skicu ili strukturu. U ove se unutarnje kontrole ubrajaju slične odgovarajuće teme, koncepti ili motivi, i što je važnije, odgovarajuće ključne riječi i grozdovi riječi. Što su verbalne i strukturalne paralele određenije, to možemo biti sigurniji da struktura odgovara ulomku. Međutim, nije uvijek moguće odrediti je li pisac svjesno radio na strukturi ili je ona bila toliko dio njegova književnog pristupa da se pojavila spontano ili je potekla izravno od Božjeg nadahnuća.