“Već mi je pripravljen vijenac pravednosti, koji će mi u onaj Dan dati Gospod, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak.” (2. Timoteju 4,8)
Ima nekih ljudi koji drže da kršćani ne trebaju razmišljati o svojoj vječnoj nagradi. To bi značilo da ne trebaju misliti o nebeskom obećanju ili se bojati ognja posljednjeg dana. Pravi kršćanin, kako oni misle, živi kršćanskim životom zato što voli biti kršćanin.
Pa, čini mi se da ima prilično istine u takvom načinu razmišljanja. Svjestan sam da nitko neće biti spašen samo zato što se bojao ognja, niti će se naći u Božjem vječnom kraljevstvu samo zato što je volio tamo se naći.
Međutim, te činjenice ne čine cijelu istinu. Biblija se ne ustručava govoriti o nagradi ili o kazni prilikom Isusovog drugog dolaska. Tekst u Evanđelju po Mateju 5,12. koji govori o velikoj nagradi vjernih, samo je jedan od mnogih. Jakov govori o vijencu života, “koji je Bog obećao onima koji ga ljube” (Jakov 1,12). Ni Pavao se ne ustručava priznati da očekuje “vijenac pravednosti” prilikom drugog Kristovog dolaska.
Bog voli svoju djecu. On ih želi blagosloviti obilnije nego što ona mogu zamisliti. Dio tog blagoslova je i nagrada na obnovljenoj Zemlji.Ta se misao provlači od Mateja do Otkrivenja. U posljednjem poglavlju Otkrivenja čitamo: “Pazi! Dolazim uskoro i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu!” (Otkrivenje 22,12)
Premda naše prvenstvene pobude nisu očekivanje nagrade ili strah od kazne, ipak trebamo odbaciti nebiblijsku ideju da one uopće ne sudjeluju u procesu našeg odlučivanja. Bog želi da težimo za onim što je dobro. On želi da čeznemo za Nebom dok idemo kroz ovaj baš ne tako idealni svijet.
George R. Knight