Što je to duša?

Ed Dickerson „Tvrdnja kako ljudsko biće ima neka posebna prava nema razumskog temelja. Štakor je isto što i svinja i pas i dječak. Svi su sisavci.“ Rekla je to Ingrid Newkirk, predsjednica PETA-e (People for the Ethical Treatment of Animals) (Udruga za etičko postupanje prema životinjama).

Smatrate li ovo krajnošću? U stvari, neki misle kako ova izjava Ingrid Newkirk upravo životinjama daje poseban status. Michael W. Fox, zamjenik predsjednika organizacije Humane Society (Najveća i najutjecajnija svjetska organizacija za zaštitu životinja, napom. prev.), izrekao je to na iznenađujuće osoban način: „Život mrava i život moga djeteta trebaju se jednako poštovati.“ Ako ste u kušnji ovakvu osjećajnost odbaciti kao brbljanje aktivista ili pak kao šokantne izjave smišljene zbog publiciteta određenog organizacijskog programa, onda upoznajte Petera Singera kojega neki smatraju najutjecajnijim živućim bioetičarom. Singer tvrdi: „Zamisao da je ljudski život svet jedino zato što je ljudski, potječe iz srednjovjekovlja.“ No, Biblija nam ne govori tako. „Što je čovjek?“, upitao se pisac Psalama, i već u sljedećem dahu izjavljuje: „Ti ga učini malo manjim od anđela“ (Psalam 8,4-5). A samo prije nekoliko stoljeća William Shakespeare još uvijek je mogao izjaviti: „Kakvo li je remek-djelo čovjek! … Ljepota svijeta! Životinjama uzor!“ Kako se ljudska vrijednost spustila od „Ljepote svijeta! Životinjama uzora!“ do nečega što je arhitekt i pisac Richard Buckminster Fuller opisao kao: „samobalansirajući dvadesetosmozglobni, prilagodljivi dvonožac; električno-kemijski redukcijski stroj.“

Ljudska bića kao složeni strojevi

Srž velikih moralnih pitanja koja su postojala prije jednog i pol stoljeća, poputpitanja genocida, ropstva, pobačaja, uloge žene, eutanazije, nalazi se u naravi ljudskih bića. U svakom od ovih slučajeva jedno ljudsko biće uzima za pravo uništiti, porobiti ili uskratiti dostojanstvo drugim ljudskim bićima koja smatraju nižima od sebe. Ako ljudska bića nisu ništa više do samo složeni strojevi, ili životinje, onda je uzaludno naše negodovanje kada neki ženomrzac provede u djelo svoj prirodni nagon kojim ispunjava svoju krvoločnu narav. Ako ovakvi stavovi odrazuju stvarnost, po kojoj smo mi kao ljudska bića samo još jedna vrsta među mnogima, zašto onda oni u nama izazivaju zabrinutost? Čudno je to što pobornici čuvanja okoliša i aktivisti za životinjska prava, te etičari poput Singera, uz tvrdnju kako ljudska bića ne zaslužuju nikakvu osobitu pozornost u odnosu na životinje, istodobno nastoje na tome da ljudi preuzmu djelotvornu ulogu u zaštiti prirode. Taj je njihov zahtjev u skladu s ljudskim osjećajem za odgovornost. Jako bi se začudili kada bi čuli da zamisao o čovjeku kao čuvaru prirode dolazi iz Biblije.

Ljudska bića kao „dišuća bića“

Možda će neki biti iznenađeni tvrdnjom da se Biblija i znanost slažu po pitanju čovjekove sličnosti s drugim živim bićima. Riječ koja u Starom zavjetu označuje dušu dolazi od hebrejske riječi nefeš što doslovno znači „biće koje diše“. Umjesto da ljudska bića udalji od životinja, ova nas riječ s njima povezuje, stoga što se u Bibliji više od dvadeset puta riječ nefeš odnosi općenito na živa bića, a ne isključivo na ljude. Ponekad se riječ nefeš istodobno odnosi i na životinje i na ljude. „Biće koje diše“, naravno, može prestati disati i može umrijeti, što Stari zavjet potvrđuje više od trideset puta. Primjerice, osvojivši grad Makedu, Jošua je pobio „sve živo“ (nefeš) u gradu (Jošua 10,28). Često pojavljivanje riječi nefeš u Starom zavjetu potvrđuje sličnost ljudskih bića i životinja, umjesto razlikovanja od njih. Do vremena Novoga zavjeta svijetom je prevladavao grčki jezik i kultura. Stoga su novozavjetni pisci hebrejsku riječ nefeš zamijenili grčkom riječju psihe. I ponovno, riječ psihe može se odnositi i na životinje, kao i na ljude, i može umrijeti ili biti ubijena. (Otkrivenje 8,9; 16,3; Djela 15,26; Rimljanima 11,3; Luka 9,24).

Ljudska bića – smrtna bića

Biblija jasno naučava kako besmrtnost pripada jedino Bogu. U Rimljanima Pavao stavlja „besmrtnog Boga“ nasuprot „smrtnom čovjeku“ (Rimljanima 1,23). Ljudi mogu željeti besmrtnost, no vječni život ostaje dar od Boga. Apostol je Korinćanima rekao kako ćemo se mi ljudi, koji smo smrtna bića, pri drugom dolasku obući u besmrtnost (1. Korinćanima 15,53-54). A u prvom pismu Timoteju Pavao izravno izjavljuje kako jedino Bog posjeduje besmrtnost (1. Timoteju 6,16). Čak i najraniji zapisi u Starom zavjetu jasno potvrđuju smrtnost ljudskih bića. Zbog njihova grijeha, Bog je Adama i Evu istjerao iz Edena kako ne bi „pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!“ (Postanak 3,22). Bez pristupa drvetu života oni bi umrli. Ako mi ljudi ne posjedujemo besmrtnu dušu koja nas razlikuje od ostalih životinja, znači li to potvrdu stava prema kojemu imamo isti moralni status kao mravi ili puževi? Jasno da ne! Gotovo svaka pojedinost u izvještaju o stvaranju svjedoči o jedinstvenom položaju čovjeka. U Postanku je Bog jednostavno izgovorenom riječju doveo u postojanje cijeli biljni svijet. Petoga dana nastanio je vode i nebesa izgovarajući samo nekoliko riječi. Šestog dana stvorio je sve kopnene životinje – osim ljudi – i to svojom riječju.

Bog je načinio ljudska bića

Kada dođemo do Božjeg stvaranja čovjeka izvješće je sporije i žarište se sužava. U svojoj oskudnoj prozi Postanak potvrđuje kako je Bog „napravio“ čovjeka i „udahnuo“ u njega dah. Skoro pa možemo vidjeti Boga koji rukama pridržava Adamovu glavu dok mu udjeljuje dah života. Bog je istu osobnu pozornost poklonio i Evi, oblikujući je od Adamova rebra. Bog se uključio u stvaranje čovječanstva svojom osobnom pažnjom, pa su oni jedini stvoreni na njegovu vlastitu sliku. Stvoreni na Božju sliku, kao njegovi upravitelji, Adam i Eva primili su vlast ili autoritet nad svime, te odgovornost za sve ostalo što je stvoreno (Postanak 1,26.28). Još uvijek osjećamo tu odgovornost. Upravo stoga se pobornici skrbi za okoliš, aktivisti za prava životinja i profesori filozofi je, koji niječu naš poseban status, ipak na njega mogu pozivati. Što je čovjek? Biblija jasno prikazuje ljudska bića kao osobit cilj Božje ljubavi, krunska postignuća stvaranja, skrbnike ovog planeta. A naša pobuna protiv njega otkriva još već dubinu i širinu Stvoriteljeve nezamislive ljubavi tako što je njegov Sin došao umrijeti za ovo palo čovječanstvo. Izjednačuje li Bog pala ljudska bića s ostalim životinjskim carstvom? Naravno, ne! U doba kada ljudi obezvređuju ljude, jedinu utjehu možemo imati u tome što Bog voli sva svoja stvorenja, ali ljude voli beskrajno više. „Zar se ne prodaju dva vrapca za jedan novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez dopuštenja Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi izbrojene. Dakle: ne bojte se! Vi više vrijedite od mnoštva vrabaca.“ (Matej 10, 29-31, kurziv dodan).

]]>