Pjesnik Algernon C. Swinburne davno je ogorčeno izrekao: ‘Pobijedio ti si, blijedi Galilejče; Sav svijet posta siv od Tvojega daha.’ Swinburne je bio u krivu u svemu, osim u jednom – Isus je bio Galilejac.
Isus je bio Židov, nije bio bijelac. Nije bio neka slabašna, bljedolika, pustinjačka spodoba. Mišići su mu od rada bili snažni, a lice brončane boje od boravka na otvorenom, pokraj jezera, u poljima, i od hoda prašnjavim palestinskim stazama. Stajao je upravan, visok. Oko mu bilo prodorno, a glas snažan.
Nije kvario veselje, ovaj Čovjek. Ljudi su Ga rado prihvaćali u svoj krug, uživali u Njegovu društvu. Na početku službe nalazimo Ga na vjenčanju gdje nije dopustio da se društvo raziđe kad je nestalo pića. U Jeruzalemu Ga velike zvjerke pozivaju u svoju kuću. Uživa u dobrom objedu. I kad Njegovi neprijatelji posegnu za nečim lošim što bi o Njemu mogli reći, onda Ga optuže da je izjelica i pijanica, pogrešno, naravno, ali uviđamo kakva je osoba bio.
Ali, da, On je bio Galilejac. Rođen je u Betlehemu, a Kafarnaum je bio polazište Njegove javne službe. Povremeno bi posjetio jug, ali je više volio zelene brježuljke i prekrasno jezero sjevernog dijela. Za vjerske vođe u Jeruzalemu, Isus je bio provincijalac. Za njih je Galileja bila učmala, tamo su ljudi govorili s naglaskom, a Bog bio daleko. Ovaj Galilejac, ovaj snažni Galilejac, promijenio je svijet. Oslobodio je ljudski rod do potpune ljudskosti. I u svoje vrijeme i dalje, donosi On puninu života svim ljudima što svoje srce otvaraju da Ga prime. Njegovu sliku možeš obojiti jarkim bojama: plavom i žutom i crvenom i zelenom, ali nikada sivom.
Swinburne se, barem ja tako mislim, poput ondašnjih kritizera kršćanstva, bunio više protiv religije u ime Krista nego protiv Krista samog. Istina: Isusa nisu dobro predstavljali oni koji su nosili Njegovo ime, a ni sada nije dobro predstavljen. Eto, zato, osobito sada u ovo božićno vrijeme, trebamo poći natrag u Evanđelja i utonuti u pripovijest o Njegovu rođenju, životu, službi, smrti i onome što tek dolazi. Dolazimo licem k licu s tajnom ove priče. ‘Bez sumnje uzvišena je tajna prave vjere: Onaj koji je tijelom očitovan Duhom je opravdan, anđelima pokazan, poganima propovijedan, u svijetu vjerovan, u slavu uznesen.’ (1. Timoteju 3, 16)
Nije to tajna o kojoj ne možemo ništa znati. Možemo znati da je On bio istinski Bog i postao istinski čovjek; ali kako se to dogodilo, ne možemo znati.
Žive boje
I možemo znati da je Njegov dolazak preoblikovao svijet. Pročitajte ponovno pripovijest o Betlehemu: događaj je to svjetla i zvuka. Svjetlost, puno svjetla: zvijezda nad Betlehemom što plamti svjetlom. Noćno nebo osvijetljeno anđeoskim vojskama. Zvuk, obilje zvukova, zvuk pjesme, zvuk hvale: Marija pjeva kad začuje vijest da će nositi Dijete koje će promijeniti svijet (Luka 1, 46-55).
Zaharija pjeva u trenutku kad je rođen Ivan, prethodnik Djeteta usuda (Luka 1, 67–79). Veliki anđeoski zbor pjeva: ‘Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi! (Luka 2, 14) Stari Simeon uzvikuje molitvu pri susretu s osam dana starim Djetetom (Luka 2, 29-31). Svjetlo i zvuk: to će biti svojstva života i službe snažnog Galilejca. Kao što je prorok Izaija prorekao: ‘Zemlja Zabulonova i zemlja Neftalijeva, zemlja uz more i s onu stranu Jordana, poganska Galileja – narod što je boravio u tmini vidje svjetlo veliko; onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti zasja svjetlo.’ (Matej 4, 15. 16)
Kamogod je Isus išao, On je, ne samo propovijedao radosnu vijest, već je bio radosna vijest. Ljudi su mu dolazili slomljeni, bespomoćni, poraženi, izgubljeni, a odlazili su s nadom i veseljem, hvaleći Boga za sve što je za njih učinio (Luka 19, 37. 38). Nakon što je s ove zemlje otišao, svjetlost se i dalje širila, i pjesma se nastavila. Učitelj, iako ne više fizički prisutan, poslao je blagoslovljenog Parakletosa, Svetoga Duha, kako bi bio s Njegovim sljedbenicima. Njegova se pripovijest nastavlja dok oni šire radosnu vijest sve dalje i sve šire, sve do zakutaka rimskog imperija. A kamogod je vijest stigla, učinak je bio isti: ‘I nastade velika radost u onome gradu (Djela 8, 8).
Spisi Novog zavjeta pulsiraju razbuktanom, nezadrživom radošću: ‘Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: Radujte se!’ (Filipljanima 4, 4) ‘Koga ljubite iako ga niste vidjeli, u koga vjerujete iako ga još ne gledate, klicat ćete od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti. (1. Petrova 1, 8)
A pripovijest se nastavlja i nakon apostolskog vremena. Radosna vijest ide sve dalje i dalje, i kamogod stigne ljudima daje razloga za pjevanje. Dokumenti koji su povezani s kršćanstvom, iz drugog stoljeća, malobrojni su i razbacani, no među njima nalazimo jedan dragulj – pismo koje je, oko 112 . godine, napisao Plinije Mlađi, guverner rimske provincije Bitinije (u današnjoj Turskoj).
Plinije piše svom zapovjedniku, imperatoru Trajanu, o čudnoj sekti koju je zapazio. Ovi ljudi, koji se nazivaju kršćanima, nisu bili krivi za zločine, već su imali neke čudne običaje. Među njima je bio običaj da se okupljaju zajedno vrlo rano ujutro da bi – činili što? Da bi pjevali pjesme hvale Isusu Kristu kao Bogu!
Civilizacija promijenjena
Pripovijest o Isusu i u naše vrijeme napreduje, i još uvijek i dječake i djevojčice, i muškarce i žene pokreće na pjevanje. Unatoč podsmijehu nevjernika i njihovim učenim dokazivanjima, pripovijest neće umrijeti, ne može umrijeti, jer kamogod stigne među ljude otvorena, prijemčiva srca, donosi isto ono što je donosila i u početku – nadu, novi život, mir, praštanje, izlječenje i radost. Pjesma je vjernima, bili oni naobraženi ili nepismeni, neosporiv dokaz postojanja Boga otkrivenog u Isusu Kristu. Pjesma je to jednostavna, osobna, ali ipak tako duboka. Razmislite o njezinu značenju:
Prvo, nismo sami. Moderni čovjek uzdiše pod preteškim teretom osjećaja osamljenosti u svemiru. Gleda gore u zvijezde – one su lijepe, ali hladne. Svoj svemirski teleskop usmjerava na nebo i pronalazi neizmjernost, beskrajno prostranstvo od kojeg zastaje um. Ima li nekoga tamo, u toj praznini? Stvara svoje uređaje za slušanje i uključuje ih, pitajući se, nadajući se, da će iz onostranosti začuti neki glas. No, rođenje Isusa, Bogočovjeka, pokazuje nam da tamo doista nekoga ima. Nismo sami. Postoji Bog i On je došao k nama.
Drugo, Bog nas voli i skrbi za nas. Mi to znamo zbog onoga što nas je Isus učio o Bogu, a osobito iz onoga što je pokazivao. Isusova omiljena tema bila je Božja očinska ljubav. On nas je učio: ‘Stoga vi molite ovako: Oče naš, koji jesi na nebesima!’ (Matej 6, 9) ‘Ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući.’ ‘jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno’ (redci 25, 32). On hrani ptice u zraku i odijeva brježuljke poljskim cvijećem; koliko li će se više brinuti za vas? Ovo su nevjerojatne zamisli, no znamo da su istinite jer je Isus upravo tako živio. Hodio je čineći dobro, neprestano skrbeći, uvijek suosjećajan, uvijek donoseći pjesmu. I rekao je: ‘Tko je vidio mene, vidio je i Oca’ (Ivan 14, 9).
Treće, to znači da smo Bogu nešto osobito. Više od 6 milijardi ljudi živi na ovom planetu; kako Bog može biti svjestan svakog pojedinca, a da ne govorimo da ga svaki pojedinac zanima? No, Isus je rekao, i to je ono što Bog može i što čini. On vidi čak i kada vrabac padne na zemlju; On broji vlasi na našoj glavi. Ništa nije ni preveliko ni premaleno za Njegovu pozornost. Svatko – svaki pojedinac – za Njega je vrijedan. Prijatelju moj, vjeruj to. Ti si voljen. Ti si poseban. Vjeruj, zbog Čovjeka koji je došao iz onostranosti.
Četvrto, imamo dostojanstvo. Zabrljali smo, no Bog voli praštati. On je Bog novog početka, druge prilike, i treće, i četvrte, i …. Bog je u ljudskom tijelu došao k nama. Naša tijela nisu urođeno zla. Bog nas je stvorio na svoju sliku. On je stvorio tijelo. Njegovi smo sinovi i kćeri, nismo crvi. Stvoreni smo za slavnu budućnost i, unatoč našim nedostacima i slabostima, Bog je u ljudskom tijelu došao kako bi nas osposobio za ostvarenje te budućnosti.
I konačno, imamo budućnost punu nade. Isusov odlazak s ovog svijeta podudarao se s Njegovim dolaskom: bio je božanski osjenjen. Njegovo se rođenje nije ostvarilo ljudskim sredstvima, niti su ga ljudski posrednici podigli iz mrtvih. Isus je bio uskrsnut, a ne ponovno vraćene svijesti.
Čovjek Isus je istinski umro. Ispio je gorku čašu. Prošao je ledenim vodama ništavila. Umiranjem je slomio okove smrti i nadvladao onoga koji ima silu smrti, to jest, đavla. Tako više ne provodimo svoje dane u okovima straha od smrti. Isus je sve učinio. On obećava: ‘jer ja živim i jer ćete i vi živjeti.’ (Ivan 14, 19).
Blagdan nade
U ovo božićno vrijeme dođite k jaslicama. Pogledajte dijete na slami, Onoga u kojemu se susreću ‘sve nade i svi strahovi svih vjekova’. Dođite, pogledajte Ga, i kličite u zahvalnoj pjesmi novorođenom Kralju, snažnom Galilejcu: ‘Pobijedio ti si, snažni Galilejče; Sav svijet posta blistav od Tvojega daha.’
William G. Johnsson