Promišljanje o najistaknutijem i najsvetijem simbolu kršćanstva, križu, vrlo često je nerazumljivo, uvijeno u nepotrebnu tajnovitost i površno. Međutim, osnovna poruka događaja na križu, kada je Nevini osuđen i ubijen, oslobođenje je od raznih ropskih stanja i ponašanja. U Bibliji nalazimo i druge izraze koji opisuju posljedice Isusove smrti na križu kao što su: spasenje, izbavljenje, otkupljenje, posinjenje umjesto odbačenosti; svetost nasuprot grešnosti; sloboda i život u zamjenu za tamnicu i smrt.
Isus je dospio na križ jer je hrabro stajao na strani dobra, nije pravio razlike među ljudima, već je u svima stvarao smisao za duhovne vrijednosti bezuvjetne ljubavi, optimizma, mira, vjernosti i poniznosti. Pa zašto bi onda takav Dobročinitelj zaslužio poruge, pljuvanje i napose smrt razapinjanjem? Tu nešto nije u redu. Postoji opća zbrka u takvom razmišljanju i postupanju. Događaj na križu razotkriva ljudske opačine prikrivene formalnom pobožnošću i uspostavlja točnu dijagnozu paradoksalnog stanja u kojem se čovječanstvo nalazi: “Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova.” (Ivan 3,19-20)
Koju je dakle tamu svjetlost križa odagnala? Slobodu od kojih zabluda i opasnosti je Isusova požrtvovnost omogućila? Navedimo samo nekoliko misli o slobodi od obmane i zla kojima svi pomalo robujemo, a možemo biti slobodni:
1) Isusova molitva za svoje krvnike na Golgoti, “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (Luka 23,34) oslobađa nas od “opravdanih” osvetničkih stavova koje tako revno branimo. Isus je primjerom pokazao što znači duhovno načelo: “Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.” (Rimljanima 12,21) Treba li ovu mudrost i slobodu križa dalje tumačiti? Ona je jasno rečena i potvrđena požrtvovnim Isusovim primjerom. Valja ju samo živjeti!
2) Isusovo dostojanstvo i nevinost na križu čime prosvjetljuje nerazumne i smiruje neobuzdane ima univerzalni karakter, jer čak ni neprijatelji nisu izuzeti oslobađajućih učinaka. Utjecaj slobode je odmah počeo donositi svoj rod kad je jedan od zlikovaca koji su umirali pored Isusa pokajnički molio: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” (Luka 23,42) Poziv slobode s križa je upućen svima jer Bog “hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.” (1 Timoteju 2,4)
3) Isusov križ oslobađa i od neumitnosti i prolaznosti vremena. Biblija postavlja događaj križa u središte vremena, ne kronološki, već značenjem. U povijesti čovječanstva sve je jasnije i sve ima više smisla, kada vrijeme doživljavamo u svjetlu događaja Krista. Uspostavljanje narušenog odnosa između Boga i čovjeka, Stvoritelja i stvorenja jamči svojim životom Isus na početku povijesti (Postanak 3,15). Osnovna poruka žrtvenog sustava starih Hebreja upućivala je na nevinog Jaganjca koji strada, a oslobođenje iz egipatskog sužanjstva postaje stvarna slika slobode od svake vrste ropstva.
Nakon ostvarenja vjekovnih nadanja u Kristovom životu i smrti, ustanovljen je simbolični podsjetnik na središnji događaj povijesti, slavljenje večere Gospodnje ili euharistije. Ovo podsjećanje se proteže do kraja vremena. (1 Korinćanima 11,23-26) Uistinu, prolaznost vremena nije prijetnja kada Boga prepoznajemo u povijesti i ostvarujemo odnos povjerenja u Njega.
4) Cjelokupna stvarnost poprima neki novi smisao kada Isusov život, djelo i stradanje imaju središnje mjesto u životu. Na kraju svojega eseja Is Theology Poetry? (Je li teologija poezija?) C. S. Lewis je napisao: “Vjerujem u kršćanstvo kao što vjerujem da je sunce izašlo, ne samo zato što ga vidim, već zato što pomoću njega vidim sve drugo.” (They Asked for a Paper, London: Geoffrey Bles, 1962. str. 164-165) Vjerovanje u Krista čini nas slobodnim zadržati optimizam i nadu u nesigurnom i prijetećem svijetu; ono nas čini spremnijim da se razborito i pošteno postavljamo u međuzavisnom svijetu. Vjerovanje u Krista ne postoji ukoliko se ne očituje i dokazuje pozitivnim odnosima u društvenoj zajednici koje slobodno izražavamo prema svim ljudima.
Na kraju izlaganja o teologiji i poeziji činilo se da ovaj pobožni propovjednik, C. S. Lewis nije dao izravan odgovor na pitanje. On se zanio govorom o superiornom smislu svega što nam donosi događaj Krista. Na kraju je ipak objasnio: “Ako je teologija poezija onda baš nije dobra poezija”, jer za razliku od poezije, u teologiji “cijela kozmička priča iako je puna tragičnih elemenata, na kraju nije tragedija.” (Isto.) Ovakav optimizam može ostvarivati samo istinsko oslanjanje na Boga.
Isusova smrt na križu iza koje slijedi uskrsnuće i uznesenje na nebo predivna je istina koja daje životu preglednost, orijentira nas u vremenu te nas oslobađa od pogubnih predrasuda i zaokupljenosti sobom. “Za tu slobodu Krist nas je oslobodio. Budite postojani i ne dajte se ponovo upregnuti u jaram ropstva.” (Galaćanima 5,1)
Dragutin Matak