Pregledavajući gomilu čestitki koje su stigle prošlog Božića, primjećujem kako su se u ovaj blagdan uspjeli uvući svakojaki simboli. Većina njih prikazuje krajobraze gradova u Novoj Engleskoj, zametenih snijegom, obično uz dodatak saonica s upregnutim konjem. Na drugim čestitkama slobodne životinje: ne samo jeleni već i vjeverice, rakuni, zebe i simpatični sivi miš. Na jednoj čestitki leži afrički lav s prednjom šapom prebačenom preko janjeta.
U prošlih nekoliko godina u velikom stilu vratili su se anđeli, a izdavači čestitaka danas ih prikazuju posebno upečatljivima, ali kao stidljiva, punašna stvorenja, daleko od vrste koja bi ikad trebala najaviti: “Ne boj se!” Izričito religiozne čestitke (u uočljivoj manjini) prikazuju Isusovu obitelj i već na prvi pogled možete reći da su te osobe drukčije. Izgledaju smireno i spokojno. Nad njihovim glavama lebde svijetle zlatne aureole, slične krunama s nekog drugog svijeta.
U samim čestitkama ističu se ljubazne riječi kao što su ljubav, dobrohotnost, srdačnost, sreća i toplina. Ali kad se okrenem evanđeoskom izvještaju o prvom Božiću, čujem sasvim drugi ton i osjećam da je na djelu uglavnom poremećaj.
Marija i Josip sigurno su se morali suočiti sa sramotom i ruganjem obitelji i susjeda. Nasuprot onome u što bi nas čestitke htjele uvjeriti, Božić nije sentimentalno pojednostavio život na planetu zemlji. Možda upravo to osjećam kad se izmjenjuju božične čestitke, pa se od vedrine koju šire okrećem čistom opisu u evanđeljima.
Umjetnost vezana uz Božić prikazuje Isusovu obitelj kao ikone utisnute na zlatnoj foliji, sa smirenom Marijom koja prima vijest naviještanja kao kakav blagoslov. Ali Luka ovaj događaj uopće tako ne opisuje. Marija “se prepade” od pojave anđela i kad je on izgovorio uzvišene riječi o Sinu Previšnjega čije kraljevstvo neće imati svršetka, Marija je na umu imala nešto mnogo svjetovnije: Ali ja sam djevica!
U suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima svake godine milijuni tinejdžerica izvanbračno zatrudne, Marijin neugodan položaj nesumnjivo je izgubio nešto od svoje snage, ali u čvrsto povezanom židovskom društvu, u prvom stoljeću, vijest koju je donio anđeo nije baš mogla biti dobrodošla. Zaručenu ženu koja je zanijela zakon je smatrao preljubnicom koju čeka smrt kamenovanjem.
Matej priča kako je Josip velikodušno odlučio u privatnosti napustiti Mariju, bez optužbe, dok se nije pojavio anđeo da ispravi njegovo shvaćanje o izdaji. Luka govori o uzdrhtaloj Mariji koja žuri jedinoj osobi koja je možda mogla razumjeti što je čeka: k svojoj rođakinji Elizabeti koja je čudom zanijela u starosti poslije jednog drugog anđeoskog naviještanja. Prizor dirljivo naglašava suprotnost između ove dvije žene: čitava okolina govori o Elizabetinoj iscijeljenoj utrobi dok Marija mora skrivati sramotu svog vlastitog čuda.
Poslije nekoliko mjeseci rodio se Ivan Krstitelj usred velikog slavlja, zajedno s babicama, uzbuđenom rodbinom i tradicionalnim seoskim pjevačkim zborom koji proslavlja rođenje muškog Židova. Šest mjeseci kasnije rodio se Isus, daleko od doma, bez babice, šire obitelji i prisutnosti seoskog zbora. Muška glava domaćinstva bila bi dovoljna za rimski popis stanovništva; je li Josip vukao svoju trudnu ženu u Betlehem da je poštedi od sramote porođaja u zavičajnom mjestu?
S. Lewis o Božjem je planu pisao: “Cijela se stvar sužava i sužava, dok se ne svede na malu točku, malu kao vrh koplja – židovske djevojke na molitvi.” Koliko puta je Marija ponavljala anđelove riječi? Koliko puta je Josip smatrao upitnim svoj vlastiti susret s anđelom – samo san? – dok je trpio vrelu sramotu živeći među seljanima koji su jasno mogli vidjeti kako se mijenja izgled njegove zaručnice?
Ništa ne znamo o Isusovim djedovima i bakama. Što su oni mogli osjećati? Jesu li reagirali kao što danas reagiraju mnogi roditelji nevjenčanih tinejdžera, s provalom moralne srdžbe, a zatim razdobljem smrknute tišine, dok konačno ne stigne slatko novorođenče da otopi led i stvori krhko obiteljsko primirje? Ili su, kao mnogi gradski djedovi i bake danas, ljubazno ponudili da prime dijete pod vlastiti krov?
Devet mjeseci mučnog objašnjavanja, prisutnosti mirisa skandala -čini se da je Bog pripremio najponižavajuće moguće okolnosti za njegov dolazak, kao da je želio izbjeći svaku optužbu za favoriziranje. Silno me se doima što se Sin Božji, kad je postao ljudsko biće, ponašao prema pravilima, strogim pravilima: mala mjesta nisu ljubazno postupala prema dječacima koji su odrastali sa sumnjivim očinstvom.
Malcolm Muggeridge primjećuje da je činjenica kako bi u naše vrijeme, s klinikama za planiranje koje nude prikladne načine za ispravljanje “pogreške” koja bi mogla nanijeti sramotu obiteljskom imenu, “u postojećim okolnostima bilo izuzetno nevjerojatno da bi Isusu uopće bilo dozvoljeno da se rodi. Marijina trudnoća, u siromašnim prilikama i s nepoznatim ocem, bila bi očito slučaj za pobačaj; a njezina priča, da je začeće posljedica intervencije Svetog Duha, ukazivala bi na potrebu za psihijatrijskim liječenjem i još pojačala uvjerenje da trudnoću treba prekinuti. Tako bi naš naraštaj, kojemu je Spasitelj potrebniji, možda, nego ijednome koji je postojao, bio suviše human da dopusti da se takav rodi.”
Međutim, djevica Marija, čije roditeljstvo nije planirano, reagirala je drukčije. Saslušala je anđela, razmislila o posljedicama i odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”
Često Božje djelo dolazi s dvije oštrice, velikom radošću i velikim bolom, i u tom jednostavnom odgovoru Marija je prihvatila oboje. Bila je prva koja je prihvatila Isusa pod njegovim uvjetima, bez obzira na osobnu cijenu.
Philip Yancey