Prirodna znanost i vjera u Stvoritelja

John Lennox i David Gooding

Raširena predodžba da relativno malo prirodoznanstvenika vjeruje u Boga je pogrešna. Anketa (1996.), objavljena u prirodoznanstvenom časopisu “Nature” pokazuje: od 1000 znanstvenika u SAD-u, njih 40% ne samo da vjeruje u Boga, već u osobnog Boga koji odgovara na molitvu. Takvo ispitivanje mnijenja provedeno je na potpuno isti način i 1916. godine. Razmjeri se u zadnjih 80 godina zapravo nisu promijenili, osim što danas vjeruje nešto manje fizičara, ali zato nešto više biologa nego tada.

Jedan od tri fizičara nobelovca iz 1998. aktivni je kršćanin. Rezultat ankete ne bi nas trebao iznenaditi. Jer, konačno, vjera u stvoritelja tvorila je ishodište moderne znanosti. Jedan od najistaknutijih povjesničara našega stoljeća, Sir Alfred North Whitehead, o tome je rekao: “Ljudi su počeli znanstveno istraživati jer su u prirodi očekivali zakone, a zakone su očekivali u prirodi jer su vjerovali u zakonodavca.” Vladalo je uvjerenje da je Bog stvorio uređen svijet i da taj red može shvatiti razumno ljudsko biće, koje je i samo stvoreno na sliku i priliku Božju. To je uvjerenje motiviralo mnoge istaknute veličine znanosti kao što su Kepler, Pascal, Boyle, Newton, Faraday, Mendel, Pasteur, Kelvin i Clark-Maxwell. Svi bi se oni složili s Einsteinom, koji je rekao: “Znanost bez religije je kljasta, religija bez znanosti je slijepa.” Svi znanstveni napori temelje se na racionalnoj shvatljivosti svemira. No mi smo toliko naviknuti na pouzdavanje u važenje verbalnih i matematičkih ideja da ponekad previđamo kako to predstavlja nepremostiv problem za ateizam. Ateizam je vezan za matemačku filozofiju po kojoj su prirodne sile, koje su odgovorne za postojanje svemira i razumne inteligencije, slijepe i besciljne pa se sve zapravo može svesti na atome u nasumičnom gibanju. Profesor Haldane, u stvarnosti i sam ateist, davno je priznao problem: “Kada bi moje misaone procese određivalo samo kretanje atoma u mozgu, ne bih imao osnove za pretpostavku da su moja uvjerenja istinita. Osobito ne bih imao osnove za pretpostavku da se moj mozak sastoji od atoma.” Drugim riječima, kako možemo (u znanosti i svim drugim područjima) vjerovati mislima, ako su one samo rezultat slučaja? Na taj način dosljedan materijalistički znanstvenik ruši temelj svoje znanosti. Kao što je to izrazio C. S. Lewis: “On je kao netko tko pili granu na kojoj sjedi.” Einsteinova zapažanja bacaju više svjetla na to pitanje: “Uvjerenje da je svemir sa svime što postoji shvatljiv ljudskom umu i da su zakoni koji u njemu vrijede racionalni spada u područje religije. Ne mogu zamisliti znanstvenika koji ne dijeli to duboko uvjerenje.” Tako ni vjera u racionalnog Stvoritelja nije nimalo apsurdna, već se potpuno slaže s našim zapažanjem reda u svijetu. “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” Taj poznati početak Biblije posebno bi trebao fascinirati znanstvenike. Jer biblijska tvrdnja da je svemir imao