U srednjoj školi sam puno vremena posvećivao igranju košarke. Uglavnom sam igrao u školi, uz brojne sate vježbanja u timu, a često su bile i dvije ili tri utakmice tjedno. U studentskim danima, na fakultetu, igrao sam u najboljem timu. Vježbali smo i igrali redovito dvije godine, a dva puta smo bili pobjednici lige u kojoj smo igrali.
Dvadeset i nešto godina kasnije još uvijek sudjelujem na mjesnom košarkaškom natjecanju. To je „liga za starije“ (igrače starije od 30 godina), ali je dobar način da ostanete aktivni i održite motivaciju za vježbanje između utakmica. Međutim, to što sam stariji i sporiji nije jedini razlog što je standard igre drugačiji. Život je drugačiji – više je posla i različiti su prioriteti. Rijetko vježbam i imam još manje prilika vježbati s timom.
Prošlog ljeta, uz ljetni praznični prekid u natjecanjima, povremeno otkazane utakmice, vrućinu i ostale obveze koje sam imao, prošla su puna tri mjeseca između utakmica prije no što sam se vratio igrati nekoliko utakmica na kraju iste sezone. A košarkašku loptu nisam ni dotaknuo od zadnji put kada sam igrao. Kao što bi se i očekivalo, moja prva igra nije bila nešto osobito zanimljivo za gledanje (ako su naše igre ikada bile!), pa mi je bilo vrlo neugodno. Lopta jednostavno nije htjela ići tamo kamo sam htio, kao nekoć, niti je činila ono što sam htio da učini.
Vježbanje vjere
Mislim da bi me se moglo nazvati nevježbajućim igračem košarke. Još uvijek se ponekad pojavim kao igrač na utakmicama, još uvijek uživam gledati košarkaške utakmice, no vrlo malo činim po pitanju održavanja vještine i tjelesne spremnosti.
Sličnim riječima opisujemo i osobe koje možda održavaju neke kulturne ili sentimentalne veze s vjerom, no to nije redovito. Ovisno o njihovoj vjerskoj tradiciji, mogli bismo ih opisati pojmovima neprakticirajući, nominalni, promatrači ili, možda, otpali. No, riječ je o istoj pojavi, i nažalost, vrlo uobičajenoj.
Primjerice, prema organizaciji Gallup, 71 posto Amerikanaca smatra se kršćanima. Međutim, samo 42 posto od tog broja odlazi redovito u crkvu. Odlazak u crkvu nije jedino mjerilo praktične vjere, no očito je značajan pokazatelj. Imamo dovoljno prostora za potvrdu da je u praksi previše neprakticiranja.
A za naše razumijevanje prakticiranja vjere ovo je kritična točka. Nismo usmjereni samo na vjerovanje nego isto tako i na prakticiranje vjere. To je isto ono nagovaranje koje dolazi u djetinjstvu od roditelja i učitelja sa svakom glazbenom podukom, zahtjevi svakog trenera kojega ste imali u svakom sportskom nastojanju, te ključ uspjeha u svim aktivnostima koje zahtijevaju razvoj vještine, stručnosti ili snage. Na taj smo način u početku naučili hodati i govoriti. Uz redovito vježbanje postajemo sve bolji.
I to je, smatram, vjerojatno najvažniji način razumijevanja prakticiranja vjere: dok to činimo, postajemo sve bolji. U početku će biti čudno i neprirodno. Kada počnemo prakticirati vjeru možda nećemo biti sigurni činimo li to „pravilno“, možda će nam nedostajati elokventnosti ili sigurnosti koju posjeduju iskusniji vjernici.
S druge strane, mi početnici možemo u vjeru unijeti oduševljenje i snagu koje iskusniji vjernici mogu izgubiti, a što je onda jedan od ključnih razloga zašto je vjeru najbolje prakticirati zajedno. Možemo jedni od drugih učiti i možemo jedni druge nadahnjivati na različitim područjima praktične vjere.
Najvrjednije stvari u životu zahtijevaju rad, pozornost, prvenstvo i napor. Lako se zaljubiti, no potrebna je praksa kako bi ta ljubav prerasla u zreo i trajan odnos. Slično tomu, potrebna je vježba kako bi se vjera, nada i ljubav ugradile u život i kako bismo postali bolji u ugrađivanju ovih duhovnih aspekata u svoj život.
Vjera je prakticiranje življenja kao pokazatelj da je naše kršćansko iskustvo istinito, a dok vježbamo ovaj način življenja, on nam postaje sve prirodniji.
Neprakticiranje vjere
No, značajna je i „praksa“ neprakticiranja vjere. Ako ne prakticiramo svoju vjeru, i u tome ćemo postajati sve bolji. Imam prijatelja čiji otac je bio njegov dugogodišnji košarkaški trener. Otac ga je upozorio na to da ne promašuje koš. „Ne vježbaj promašaje, jer bi u tome mogao postati jako dobar.“
Postoji samopotvrđivanje u svemu čemu posvećujemo svoje vrijeme, na što se usredotočujemo, u što ulažemo – i u što ne ulažemo svoje vrijeme. Stoga trebamo pažljivo razmisliti o vjeri, ili nevjeri, što odlučimo prakticirati.
Kao ljudi, prirodno ulažemo u ono u što vjerujemo, no isto tako sve više vjerujemo u ono u što ulažemo svoje vrijeme, i što prakticiramo.
Unatoč slabijim refleksima i nesigurnim koljenima, još uvijek, što više vježbam košarku – ako odlučim da mi je to prioritet – ubacit ću sve više koševa, povećavat će se mogućnost da igram u pobjedničkom timu, vjerojatno ću sve više uživati u igranju i nastaviti igrati. Ukratko, moja vjera ima više smisla kada je prakticiram.
Što više prakticiramo vjeru i odlučimo da nam je to na prvom mjestu, to je vjerojatnije da će ona biti istinski, vrijedan, važan i održiv dio našeg života. Bit će nam sve značajnija i sve će više mijenjati naš život i naš svijet.
Nathan Brown