Iako je “narodom” moguće manipulirati, on je još uvijek najpouzdaniji čuvar zdravog prosuđivanja i istine. Ljude je lako potaknuti na hajku i opće ludilo rabeći jednostavnu strategiju: uzmite pravo na riječ; spriječite druge da govore; učestalo ponavljajte neku laž i… oni će je početi ponavljati za vama. Vrlo brzo zaboravit će kako je sve počelo. Kada se hajka otme kontroli, ljude obuzima nelagoda te se obično opredjeljuju za radikalna rješenja i relativiziranje situacije izjednačavajući žrtvu i nasilnika.
Otuda su potekle one narodne izreke: “Gdje ima dima ima i vatre”, “Svi oni imaju putra na glavi” itd. Međutim, hajka na Isusa demantira ovu “mudrost”. Ni u kom smislu Isus nije bio odgovoran za hajku koja je podignuta protiv Njega. Događaji posljednjih sati Isusova života zorno ilustriraju ove tvrdnje.
Jedinstveno Isusovo djelovanje ispunjeno dobrotom i praktičnom pobožnošću pratila je zavist, zloba, neprijateljstvo te ubilačke namjere književnika i svećenika, židovskih glavara. Bilo je to nerazumno, bolesno stanje opasnih ubojica koji su bili to opasniji što su izgledali pobožnijima. Vrlo rano u Isusovom djelovanju odlučili su se Židovi riješiti samozvanog Rabina. Savjetovao ih je veliki svećenik Kaifa: “Vi ništa ne znate! Vi ne mislite da je za vas bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne.” (Ivan 11,49-50; 18,14) Hajka na Isusa počela je u ime naroda, kao i mnoge vjerske obmane i zlodjela razuzdanih duhovnih vođa prije i poslije ovog događaja. Iako nisu marili što misli “prokleta svjetina koja ne pozna Zakona” (Ivan 7,49), svećenici su se bojali naroda i zato su morali djelovati subverzivno, u tajnosti i podlo.
Organizirali su književnici i veliki svećenici tajne službe doušnika koji su “se pravili iskrenima, da ga uhvate [Isusa] u riječi pa da ga mogu predati vlastima” (Luka 20,20). Međutim, nisu imali značajnog uspjeha pa su morali izmišljati optužbe i podmićivati svjedoke kako bi došli do kakve-takve optužbe protiv Isusa. Nije bilo lako uhodama i stražarima uspješno obaviti ovu zadaću jer je i njih Isus oduševljavao svojom riječju i djelom. Vraćali bi se oni i izjavljivali: “Nikada čovjek nije govorio kao ovaj čovjek!” što bi, naravno, izluđivalo naručitelje zala. “Ima li tko od članova Velikog vijeća ili od farizeja da je vjerovao u Njega?” (Ivan 7,48) – odgovarali bi uhodama farizeji i svećenici stavljajući tako institucionalni autoritet povrh radosne duhovnosti utjelovljene Istine.
Strah od naroda
Bojali su se veliki svećenici da ne izgube utjecaj nad narodom, ali su se bojali i naroda čiju su duhovnost zanemarili. Umjesto da povedu narod u izgradnji praktične pobožnosti, bavili su se politikantstvom pomiješanim s nacionalnim ponosom naroda kojem su stajali na čelu.
Izgon trgovaca iz Hrama
Dvaput je Isus javno prosvjedovao u Hramu i isprevrtao štandove prodavačima i mjenjačima hramskoga novca vičući: “Kuća moja neka bude kuća molitve za sve narode, a vi ste je pretvorili u razbojničku špilju! Kad to dođe do ušiju svećeničkim glavarima i književnicima, počnu smišljati kako bi ga ubili. Bojali su ga se, jer je sav narod bio oduševljen njegovom naukom.” (Marko 11,17-18)
Ivanov i Isusov duhovni autoritet
Snaga razumljive i neposredne pobožnosti bila je poznata svećeničkim starješinama još od neustrašivog djelovanja Ivana Krstitelja. I tada se nisu usudili otvoreno nasrnuti na Ivana jer su se bojali naroda. Sami su priznali svoju nemoć kada su pitali Isusa kojim je On pravom i autoritetom prekinuo njihov hramski radni dan i izazvao materijalne gubitke. Svoj odgovor Isus je uvjetovao pitanjem: “Je li Ivanovo krštenje bilo s neba ili od ljudi?” Ako bi odgovorili “s neba”, morali bi priznati i Isusov nebeski autoritet, “a da reknemo ‘od ljudi’, bojali su se naroda, jer su svi držali da je Ivan bio doista prorok.” (Marko 11,27-33)
Usporedba o vinogradarima ubojicama
Usporedbu o vinogradarima ubojicama Isus je ispričao posljednjeg dana svojega naučavanja u Hramu, u utorak. Prva tri evanđelja opisuju taj događaj. Bog je povjerio Izraelu evangelizaciju svijeta, rad u Vinogradu, a oni su ubijali Božje izaslanike, proroke i sada planiraju ubojstvo Njegova Sina. Bili su kao graditelji koji odbacuju ugaoni kamen građevine. Budući da su razumjeli da Isus za njih govori, “u isti čas književnici i glavari svećenički gledali su da stave ruke na nj, ali se bojahu naroda.” (Luka 20,9-19)
Posljednje pashalno slavlje
Bližio se blagdan Pashe ili prisjećanja na izlazak iz egipatskog ropstva. Narod se prisjećao svojega Boga koji je i danas spreman spašavati svoj narod kao i nekad. Tješeći žalosne, liječeći bolesne i hrabreći utučene, Isus je približio običnom narodu upravo to željno očekivano spasenje. Narod je bio presretan. Međutim, “glavari svećenički i književnici tražili su kako bi Isusa ubili. Ali se bojahu naroda.” (Luka 22,1-2)
Stoga nije bilo jednostavno ovim zlikovcima ukloniti najveće Dobro koje je ikad vidio svijet. Valjalo je djelovati brzo, pod okriljem noći i bez ikakve pravde i milosti. Glavna strategija ove hajke bila je huškati narod, širiti neistine, stvoriti psihozu, zamijeniti teze o najvećoj opasnosti za narod te tako pomutiti svaki zdravi razum.
Posljednja hajka na Isusa
I upravo se prema tome planu odvijala posljednja hajka na Isusa. Sve je počelo u kasnim večernjim satima u četvrtak, nakon poznate Isusove večere sa svojim učenicima u gornjoj sobi. Bilo je to posljednje pashalno slavlje koje je svojom simbolikom stoljećima ukazivalo na žrtvu Jaganjca od koje nas je dijelila još samo jedna noć. Te večeri ustanovljeno je i podsjećanje na taj središnji događaj u povijesti ili Gospodnja večera. Kada je s učenicima napustio gornju sobu i našao se u obližnjem masliniku u blizini sela Getsemani, Isus se žarko molio da izdrži teret nepravednih optužaba koje su Mu pripisivali. Učenici su bili pospani, a razbudila ih je buka hramskih stražara i rimskih vojnika koji su predvođeni Judom došli uhititi Isusa. Približavala se ponoć. U tome mraku Juda je prepoznao Isusa. Počela je posljednja hajka na Isusa. Ispitivali su Ga i saslušavali, rugali Mu se i pljuvali po Njemu, fizički Ga zlostavljali i na kraju ubili. Hajka je trajala gotovo cijelu noć jer je već u petak u devet sati ujutro Isus bio razapet na križu. Kao što se svaka hajka brižno priprema stvaranjem euforije u odsutnosti zdravog prosuđivanja, tako je i ova imala svoj tijek i vrhunac ludila.
Saslušanja velikih svećenika
Isusa su najprije odveli k velikom svećeniku Ani koji je tada već bio u mirovini. Čelnu ulogu duhovnog vođe Židova podijelili su među sobom Anini sinovi koji su se tijekom pedesetak godina redali na velikosvećeničkoj stolici. Ana pita Isusa o Njegovim učenicima i nauku, a Isus Ga upućuje na svjedoke: “Ništa nisam rekao tajno. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su čuli što sam im govorio.” (Ivan 18,21) Isus nije namjeravao biti nepristojan, već je uputio na iskaze svjedoka po kojima se i donose presude. Međutim, tražio se i najmanji povod da se izazove incident. “Kad to reče, jedan od stražara udari Isusa po obrazu i kaza: ‘Tako odgovaraš velikom svećeniku!’ Isus mu odvrati: ‘Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto me udaraš?'” (Ivan 18,22-23) Bio je to posljednji Isusov vapaj za malo smisla u sve većem besmislu koji je trebao prerasti u neobuzdanu hajku. Nakon ovog obavijesnog ispitivanja Ana je poslao Isusa svojem zetu, velikom svećeniku Kaifi.
Kaifina strategija stvaranja izvanrednog stanja
Od Kaife se očekivalo da rukovodi paklenim planom. Najprije je usred noći hitno sazvao izvanrednu sjednicu Velikog vijeća gdje su se nizali izvještaji lažnih svjedoka, dok je Isus šutio. Ove su optužbe bile toliko banalne i neuvjerljive da ih nije trebalo komentirati. Kaifu je počela hvatati panika. Čini se da neće biti lako optužiti Nevinoga pa zato mijenja taktiku. Isusu postavlja pitanje: “Je si li ti Mesija, Sin Božji?” na što Isus odgovara potvrdno. “Tada veliki svećenik razdera haljine svoje i reče: Pogrdio je Boga! Čemu nam više trebaju svjedoci? Zaslužio je smrt.” (Vidi Matej 26,57-66)
Prema Mojsijevu zakonu dostojanstvo službe velikog svećenika zabranjivalo je čupanje kose i razdiranje haljina kao izraz žaljenja ili negodovanja (Levitski zakonik 10,6; 21,10); međutim, Kaifa je trebao stvoriti dramatično ozračje u kojem nastaje histerija lišena svakog razboritog prosuđivanja – hajka. To je ohrabrilo svjetinu te “su mu jedni pljuvali u lice i udarali ga pesnicom, a drugi mu davali zaušnice” (Matej 26, 67).
U gluho doba noći Veliko vijeće je osudilo Isusa na smrt. Istina, trebalo je obaviti još neke formalnosti, potvrditi presudu rano ujutro budući da Vijeće nije smjelo donositi odluke noću i Isusa uputiti Pilatu, rimskom namjesniku, da Ga on osudi na smrt jer Veliko vijeće nije moglo izricati i provoditi smrtne kazne. Smislili su veliki svećenici kako će to sve obaviti rano i hitro dok se hodočasnici u Jeruzalemu još bude. Počelo je završno bezumlje zla usmjereno protiv apsolutnog Dobra.
Još samo Pilat razmišlja razumno
Dvaput je Pilat ispitivao Isusa i svećenike i svaki put je postavljao razumna pitanja. Međutim, svećenici su mu odgovarali katastrofalno i huškanjem naroda vršili pritisak na rimsko sudstvo.
“Kakvu optužbu iznosite protiv ovoga čovjeka?” pitao je Pilat. “Kad ovaj ne bi bio zločinac, ne bismo ga tebi predali”, odgovarali su Židovi. “Uzmite ga vi te mu sudite po svom Zakonu!” kazao im je Pilat. “Nama nije dopušteno nikoga ubiti!” uzvratili su Židovi. (Vidi Ivan 18,29- 31.) Već na samom početku suđenja vidio je Pilat s kim ima posla pa je ušao u sudnicu kako bi na miru porazgovarao s Isusom. Židovi nisu htjeli ući “da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru” (Ivan 18,28). Pilat i Isus vodili su razgovor o nebeskom kraljevstvu i istini. Bilo je to posljednje proučavanje koje je Isus s nekim održao, ali Pilat nije imao vremena za priču o istini oko koje su se filozofi stoljećima sporili. Pilat je ponovno izišao pred Židove i izjavio: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje.” (Ivan 18,38)
Kao iskusni političar znao je Pilat da će Židovi ustrajati u svojim zahtjevima te se pokušao s njima diplomatski nagoditi: ‘Želite li Isusa ili Barabu? Bičujmo Ga i narugajmo Mu se. Uostalom, neka Herod o tome odluči. On je ionako spreman na svaku vrstu zakulisnih podvala.’ Ali ni Herod nije našao nikakve krivnje na Isusu (Luka 23,15). Međutim, podcijenio je Pilat snagu histerije koja se postupno pojačavala.
Više nije bilo vremena za utvrđivanje Isusove krivnje saslušavanjem svjedoka, već se sudnicom prolamalo urlanje. “Smakni ga! Smakni! Razapni ga!” Triput se Pilat obraćao svjetini i treći put pitao: “Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt.” (Luka 23,22) “Evo ga izvodim pred vas da znate da ja na njemu ne nalazim nikakve krivnje! Evo čovjeka!” (Ivan 19,4.5) Međutim, čulo se samo: “Raspni ga! Raspni!” Uzalud je Pilat pitao: “Kakvo je zlo učinio?” Zavedeni su “još jače vikali: ‘Neka se razapne!'” (Matej 27,23) Histerija se još pojačala kada je svjetina počela vikati: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!” (Matej 27,25) Znao je Pilat da su svećenički glavari organizirali ovu predstavu iz zavisti. Nisu mogli trpjeti Isusovu dobrotu koja je bila njihov stalni ukor. Poruka njegove žene “Nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika” (Matej 27,19) Pilata je još više utvrdila u odluci da ne popusti pod pritiskom.
Međutim, kada su Židovi počeli uzvikivati licemjerne, politikantske prijetnje: “Mi nemamo drugog kralja osim cezara” i “Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!” (Ivan 19,15.12) te kada je Pilat uvidio da diplomacijom “ništa ne postiže i da buka biva samo još veća, uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: ‘Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar.'” (Matej 27,24)
Isus i Pilat na strani istine
U posljednjoj hajki na Isusa jedino su Isus i Pilat nastojali da istina pobijedi. Dakako, među njima je bila velika razlika. Pilat nije bio spreman boriti se za ono što je pravo po svaku cijenu te je prema izvještaju sve četvorice evanđelista (Matej 27,26; Marko 15,15; Luka 23,25; Ivan 19,16) predao Isusa da se razapne. U odnosu na Pilata hajka na Isusa je uspjela jer je zavist nadjačala plemenitost.
Međutim, Isus je stajao na strani istine do kraja bez obzira na posljedice. Čak se prije svoje smrti molio: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Posljednja hajka na Isusa nije uspjela jer se On rodio, živio, umro i uskrsnuo kako bismo se mi mogli čvrsto ufati da zlo i pakost nemaju zadnju riječ u našoj stvarnosti. Savjetovao nam je kao roditelj djeci: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ali ovo će sve protiv vas činiti zbog mog imena, jer ne poznaju onoga koji me poslao… Mrzili su me bez razloga!” (Ivan 15,18-25)
Ovu žalosnu neminovnost potvrđuje i apostol Pavao upozoravajući mladog Timoteja: “A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni. Zli pak ljudi i vračari napredovat će sve više u zlu – kao zavodnici i zavedeni.” (2. Timoteju 3, 12-13) Kristovi sljedbenici ne mogu izbjeći raznovrsne hajke kada stoje uspravno na strani dobra, ali ne moraju u njima sudjelovati niti ih smišljati kako bi lovili u mutnom, “jer gdje je zavist i sebičnost, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela. A mudrost koja dolazi odozgo jest prije svega čista, zatim mirotvorna, blaga, dobrohotna, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana i iskrena. U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir.” (Jakov 3,16.-18)
Dragutin Matak