Problem “dobrote”

Priča o fariseju i cariniku (Luka 18,9-14) vjerojatno je najbolja novozavjetna ilustracija problema čovjekove dobrote. “Dva čovjeka”, pripovjeda Isus, “uđoše u hram da se pomole. Jedan je bio farizej, drugi carinik.. Farizej stade i počne se moliti u sebi: ‘Bože, zahvaljujem ti, što (ja) nijesam kao ostali ljudi, kao razbojnici, varalice, preljubočinci ili kao ovaj carinik. (Ja) postim dvaput u tjednu i (ja) dajem desetinu od svega, što stečem.’ A carinik je stajao izdaleka i nije se usudio ni očiju svojih podignuti k nebu, nego se je udarao u prsa svoja i molio se: ‘Bože, milostiv budi meni grješniku!’ [s određenim članom]. Kažem vam: Onaj otide opravdan kući, a ne onaj, jer tko se povisi, ponizi se, tko se ponizi, povisi se.” (kurzivi dodati).

Ima nekoliko stvari koje trebamo istaknuti u vezi s farisejevom molitvom. Prvo, to je spisak njegovih vrlina, najprije one izražene u odrečnom obliku, a onda one u potvrdnom. On ne samo što nije “kao ostali ljudi”, nego može i nabrojiti svoje zasluge. Pet puta koristi osobnu zamjenicu ja, govoreći o svojim vrlinama. William Barclay, npr., ističe da je “farisej u stvarnosti sâm sebi davao pohvalno svjedočanstvo pred Bogom”.¹ Takav spisak očigledno je utemeljen na metodu raščlanjivanja grijeha. Farisej je svoju pravdu, ovdje, mogao izraziti količinski i mogao je nabrojiti sve svoje zasluge.

Drugo, on ne samo što je svoju pravdu mogao izraziti količinski, nego je mogao i usporediti se sa “carinikom” i iz crkve izaći vrlo zadovoljan sobom. I, što je još važnije, da bi bio vrlo zadovoljan sobom, farisej se služio propustima svoga bližnjeg. Zato Luka dodaje da taj farisej ne samo što se uzdao u sebe nego je i “prezirao ostale” koji nisu bili tako dobri kao on. Taj problem je, nažalost, nastavio opterećivati sve osobe kroz povijest sklone farisejstvu.

Treće, priča pokazuje da je, usprkos svojoj dobroti, farisej duhovno bio potpuno izgubljen. Ne samo što se molio “u sebi” (11. stih) nego uopće nije osjećao da je izgubljen. U svojoj samouvjerenosti i revnosti da bude “dobar”, zaključio je da je u tome uspio. Njega možemo usporediti s rabinom Simeonom ben Jochaijem, koji je jednom izjavio: “Ako na svijetu postoji samo dvoje pravednih ljudi, tih dvoje smo ja i moj sin; ako postoji samo jedan, ja sam taj!” ²

Farisej u priči pokazuje da ne shvaća ni prirodu ni dubinu grijeha. Po onome kako se on ponašao, grijeh bi se mogao iskorijeniti uz veći trud i čineći više nego ranije. Jedan od ishoda bio je neki oblik “degeneriranog posvećenja” koji jezabijao klin između vjere u Boga i svakodnevnog života. Rezultat toga imao je “razorno djelovanje na istinsku religiju”.³

Tako priča iz Luke, 18. glave, prikazuje kako težnja za pravednošću može odvesti na stranputicu.⁴ Korijen problema bio je u tome što farisej grijeh i pravednost nije promatrao kao stanje uma i odnos prema Bogu, nego kao niz postupaka. Osim toga, nije shvatio da su ljudska bića grešnici po prirodi, da ih njihova sama dobrota — imajući na umu sklonosti ljudskog uma — vodi još dublje u srž grijeha — drugim riječima, u oholost i samouvjerenost.

Govoreći o tom problemu, autor P. T. Forsyth napominje da od grijeha dobrote nema podmuklijeg grijeha; od grijeha “dobrih ljudi koji ne znaju da nisu dobri”. U jednom drugom kontekstu, Forsyth označava farisejstvo kao “antikrista”, zato što je to religija sa čovjekom u središtu. Ellen G. White se slagala s takvom ocjenom, pišući da su “principi na kojima insistiraju fariseji karakteristični za čovjeka u svim stoljećima. Duh farisejstva je duh ljudske prirode”.⁵

Bez saznanja o dubini grijeha, ljudi su lišeni “ osnovnog sastavnog dijela”, neophodnog za shvaćanje sebe samog. Takvo saznanje omogućava nam da shvatimo “zašto ljudi čine određene stvari, od blažih prijestupa do onoga što čini najbezočniji zločinac”. Primjerena predstava o grijehu pomaže nam da uvidimo, kaže autor Bernard Ramm, da smo “mi grešnici u svom ‘komandnom centru za upravljanje postupcima’”. Iz tog centra dolaze instrukcije za djelovanje. Poimanje dubine i prirode grijeha omogućava nam ujedno da shvatimo i grijeh dobrote i ljudsku potrebu za bezrezervnim oslanjanjem na spasenje Božjom milošću.⁶

Nažalost, farisej iz Luke, 18. glave ništa od toga nije shvatio. A posljedica je, prema Kristovim riječima, bila da je taj čovjek, želeći se opravdati svojom molitvom, otišao kući neopravdan.

George R. Knight

__________________________