Premda je miroljubiv zajednički život u obitelji i društvu vrlo važan, čini mi se da je malo koja vrlina tako često pogrešno shvaćena kao tolerancija.
Vrlo lako zaključujemo da je širokogrudan čovjek kukavica i da nema svojeg mišljenja. Ili zamjenjujemo toleranciju sa spremnošću na kompromis po svaku cijenu. U biti tolerantni čovjek zna vrlo dobro cijenu i uložen trud za izgradnju osobnog uvjerenja da, ako treba, pliva protiv struje. Ali on se trudi da čak i u najžešćim sukobima razlikuje između predmeta i osobe.
Ozbiljno braniti svoje mišljenje, a istodobno cijeniti sugovornika i poštovati njegovo mišljenje – to ne uspijeva ni fanaticima ni ”ljigavcima”. Tolerantni ljudi nisu tvrdovrati, niti im se zastavica okreće kako vjetar puše.
Tolerantnost zahtijeva unutarnju veličinu i sigurnost. Netolerantnost uspijeva tamo gdje vladaju strah, nesigurnost ili oholost. Ne dajem drugome ista prava koja samo po sebi razumljivo prisvajam za sebe. Možda se bojim mišljenja drugih, jer nisam siguran u svoja vlastita.
Isus Krist mi je po tom pitanju najbolji primjer. On nije bio fanatik ni kukavica. Za nepravdu je uvijek našao jasne riječi, a za čovjeka je uvijek imao otvoreno srce. On je osuđivao grijeh – dakle sve što truje odnos s Bogom i bližnjima – ali je ljubio grešnika. On se beskompromisno zalagao za istinu, ali svoj život nije žrtvovao za neku ideju nego za čovjeka, za tebe i mene: da bismo bili slobodni prihvatiti sebe i svoga bližnjega. Prihvatiti je u svakom slučaju mnogo više nego ”samo” tolerirati.
Eli Diez-Prida