To se događa doslovce tijekom čitave nogometne sezone. Bilo da je utakmica u okviru prvenstva ili za neki kup, to se događa uvijek kada jedna momčad pobijedi. Pitate se: “A što to?” Kada god pobijede jedanaestorica oznojenih igrača koji su se za to trudili 90 minuta, mnoštvo onih koji su sve to promatrali sa tribina jednostavno kažu: “Pobijedili smo!” Kako to – MI SMO pobijedili? Kao da oni imaju nekakve veze s dečkima koji su igrali.
To je dobar uvod za našu današnju temu. U Rimljanima poslanici, 5. poglavlju, apostol Pavao tvrdi da je i za nas netko izgubio, a netko pobijedio. Radi se o prvom čovjeku Adamu, koji je izgubio, i o Isusu Kristu, koji je pobijedio. Za Adama piše: “Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše.” Zato što je Adam sagriješio, mi smo zaraženi grijehom od trenutka rođenja. To nas automatski svrstava u momčad koja gubi.
Ali Krist nije sagriješio te možemo uživati rezultate njegove pobjede. O tome je pisano: “Kao što su nepokornošću jednoga čovjeka (Adama) mnogi postali grešnici, tako će i pokornošću jednoga (to jest Isusa) mnogi postati pravednici.” Takva nas situacija dovodi pred odluku – možemo pristupiti Kristovoj momčadi i prihvatiti njegovu pobjedu ili ostati u Adamovom timu i tako ostati grešnici pred Bogom.
Nekome se to može učiniti nepravedno. Zašto bismo mi bili predmetom tuđeg djelovanja, žrtvom tuđeg neuspjeha? Možda je najbolje taj problem objasniti riječima John Donnea: “Ni jedan čovjek nije otok… svatko je djelić kontinenta, dio cjeline. Ako oduzmete samo grumen zemlje, Europa će biti manja… Uznemirava me svaka ljudska smrt, jer sam i ja dio čovječanstva. Zato nikada ne pitajte za kim zvona zvone: ona zvone i za vas.”
Voljeli mi to ili ne, svi smo dio ljudske vrste. Nitko nije usamljeni otok. Dok je Adam bio živ, on je sam bio ljudska vrsta. Riječ “Adam” je hebrejska riječ za čovjeka ili čovječanstvo. Ono što je on učinio, učinila je ljudska vrsta. Zato posljedice njegove pogreške pogađaju sve nas. Osim toga, i mi se ponašamo ništa bolje od našega praoca. Sebičnost je jednako zastupljena, a o ostalim zlim sklonostima koje smo razvili nakon Adama da i ne govorimo. Pavao se o tome slikovito izražavao kada je pisao da su grane onakve kakav je korijen drveta. Adam je loš korijen, a mi smo loše grane.
Ali to nije sve. U 2. poslanici Korinćanima Pavao piše: “Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli. A on je umro mjesto sviju da žîvi ne žive više za same sebe nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih.” Kao što je jedan čovjek, Adam, sagriješio i navukao krivnju na cijeli ljudski rod, tako je smrt kao kazna za grijeh pogodila jednoga čovjeka, Isusa Krista, i pripisana meni. Tako ja mogu imati novi život koji sada želim živjeti iz ljubavi prema onome koji je umro za mene. Živjeti – kako?
U spomenutom 5. poglavlju poslanice Rimljanima, Pavao koristi nekoliko riječi kada uspoređuje življenje po Adamu i življenje po Kristu. Četiri riječi se odnose na Adama i njegovu momčad: prijestup, sud, smrt i osuđenje. To baš nije privlačan popis, zar ne? Ali to nije završetak priče. Pavao koristi druge četiri riječi kako bi opisao život u Isusu: milost, sloboda, život i opravdanje. Pod Adamom, mi smo griješnici, ali pod Kristom naši su grijesi pokriveni milošću. Pod Adamom mi smo osuđeni na vječnu smrt, ali pod Isusom nama je obećan vječni život. Jedini način da izbjegnemo prokletstvo staroga ljudskoga roda i da postanemo dio novoga ljudskoga roda je prihvatiti Isusove zasluge za nas, prihvatiti novi život koji nam nudi i sprovesti neophodne promjene kako bismo postali slični njemu.
Možda će nam se učiniti teško prihvatiti sve ono na što nas Isus zove. Naš mentalitet nije navikao ispružiti ruku i primiti nečiju milost. Sve želimo zaraditi i za sve se želimo odužiti. Ali u borbi s grijehom mi ni ne znamo koliko smo slabi. Nismo svjesni da nam je samima nemoguće pobijediti grešne sklonosti u našem srcu. Da se nije pojavio Božji Sin i postao čovjekom, ljudski bi rod zauvijek ostao gubitnička momčad.
Razmišljajmo o Isusovom veličanstvenom djelu, a ne o Adamovoj krivnji za naše probleme. Zamislite čovjeka usred nepreglednog oceana. Netko mu s broda baca konop, ali čovjek samo gleda te nakon nekog vremena progovori: “Znam da sam u golemoj nevolji i da ću se uskoro utopiti. Znam i da mi je to uže jedina nada. Ali prvo moram razmisliti jesam li sam upao u ovu nevolju ili me je netko gurnuo. Zatim ću se pokušati sam izbaviti. Ne treba mi pomoć.” To bi bilo glupo, zar ne? Zbilja nije bitno tko je odgovoran za to što smo griješnici. Činjenica je da to jesmo. Mnogo je važnije pitanje: Što činimo da to stanje promijenimo? Ostajemo li u nevolji ili prihvaćamo konop kojim nas Isus Krist želi izvući iz mora?
H.M.S. Richards, Jr.