Koža joj je bila tanka poput papira, gotovo prozirna. Bila je već takva da je kroz nju bilo moguće vidjeti mrežu kvrgavih plavih vena na usahnulim rukama.
Upravo sam navratio u pastoralni posjet našoj bolesnici. Ona, njezin sin i njegova žena, zatim njihovo dvoje djece, svi su pripadali crkvi u kojoj sam ja radio. Malo tko ju je zvao po imenu. Svima je bila poznata jednostavno kao – baka. Dok je bila s nama, svatko se uz nju i osjećao kao dio njezine obitelji. Ali ona već dugo nije dolazila na bogoslužja. Zadnjih je dana uopće rijetko izlazila, osim liječniku.
Sjedila je preko puta mene u svojoj stolici za njihanje, s debelim šalom navučenim preko ramena, usprkos toplini ljetnog sunca. Stare papuče, kućna haljina neodređenih šara, haljina, mnoštvo dubokih bora na licu i rijetka sijeda kosa, sačinjavali su sitnu figuru koja se lagano njihala. Bila je u glavnom šutljiva. Odgovarala je samo na najdirektnija pitanja, a i tada samo s nekoliko riječi. Bilo je očito da je gubila pozornost i lutala u mislima. Toliko je bila odsutna, da joj je izraz lica odražavao iznenađenje uvijek kada bi njene oči pogledale u mom pravcu.
A onda sam ugledao nešto – odmah uz lampu na stolu pokraj njene stolice. Bio je to, za mene, jedan od onih rijetkih trenutaka kada možete zaviriti u neko drugo vrijeme. Fotografija. Jedna od onih koje se obično nađu u kutijama sa starim uspomenama ili u trgovini antikvitetima – požutjela, smeđih tonova, ovalno oblikovana i nejasnih rubova. Bila je to fotografija jedne djevojke u haljini i prostoriji viktorijanskog izgleda. Nije imala više od 18 godina. Duga, gusta kosa padala je preko ramena i završavala u mnoštvu uvojaka i kovrčica. Imala je haljinu s visokim ovratnikom i broš visoko na grudima. Sve je krasilo mnogo čipke. Bila je to ista ona osoba koju danas zovemo baka. Ali djevojka na fotografiji je bila prekrasna! Malo je reći lijepa. Divna! Jedna od mnogih mladih osoba svoga vremena, a koliko samo složenosti postoji u tom jednom životu! Kratak uvid u njezin život i moje razmišljanje o njoj trebalo mi je biti dovoljno za cijeli dan. Ali to nije bilo sve.
Dok sam tako, impresioniran fotografijom, razmišljao o baki kao o jednoj ljupkoj djevojci kakva je nekad bila, u mislima sam doživio nešto što bih mogao opisati kao glas našega Gospodina Isusa: “Ja vidim i dalje od tebe”, govorio mi je, “Vidim baku ne samo kao slabu staricu kakva je sad, niti samo kao divnu djevojku kakva je nekad bila, već i onakvu kakva će izgledati kada dođem i završim ono što sam započeo da jednoga dana bude sretna. Kada ovaj mračni svijet budem zamijenio novim, neraspadljivim.
Ti si uvjeren da je baka bila lijepa kada je imala 18 godina? Čekaj samo dok je budeš vidio kada bude imala 518! Promijenjena i izbavljena iz svijeta grijeha. Čekaj dok je vidiš u mojoj nazočnosti. Kada bude živjela vječnu mladost, koristeći pune kapacitete uma, tijela i duha, koje sam joj pripremio. Baka je mnogo složenije biće nego što misliš. I ti si, također. Svaki pojedini od vas ljudi zadivljujući je predmet moje ljubavi. Kao i za baku, i za tebe imam divan plan.”
I ti, također. U svakome od nas, Bog ne vidi samo ono što smo bili ili ono što smo sad, već ono što možemo biti njegovom milošću. Biblija jasno otkriva tu nadu koju možemo imati u Isusu: “Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo, kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.”
Russell Holt